Belmin Herić
Autor je magistar historije i novinar s dugogodišnjim fokusom praćenja geopolitičkih događaja na Bliskom istoku i susjednim regijama.
PISjournal – Sukobi između Libana i Izraela predstavljaju jednu od najdugovječnijih i najkompleksnijih tačaka tenzija na Bliskom istoku.
Ovaj dugotrajni konflikt nije samo rezultat teritorijalnih sporova već i duboko ukorijenjenih geopolitičkih interesa, ideoloških razlika i borbe za regionalni utjecaj.
Posljednji sukob, još jednom je ukazao na otpornost libanskog društva, ali i na nesposobnost međunarodne zajednice da pronađe trajno rješenje. Primirje koje je stupilo na snagu omogućilo je hiljadama raseljenih Libanaca da se vrate svojim domovima, ali to je samo početak teškog procesa obnove i političkog restrukturiranja.
Povratak u razrušena sela – simbolika otpora
Neposredno nakon stupanja primirja na snagu, hiljade raseljenih Libanaca krenule su na povratak u svoja razrušena sela u južnom Libanu, dolini Bekaa i južnim predgrađima Bejruta. Ceste su bile zakrčene kolonama automobila i autobusa, dok su povratnici mahali zastavama Hezbollaha i nosili slike njegovog pokojnog lidera Hasana Nasrallaha, kojeg je Izrael ubio 27. septembra 2024. godine. Uprkos apelima libanske vojske da sačekaju povlačenje izraelskih trupa, mnogi su odlučili slijediti emotivni poziv predsjednika parlamenta Nabija Berija, koji je rekao: “Vratite se svojim selima jer ste vi pobjednici ovog sukoba.”
Ovaj povratak, simbolički označen pobjedom i prkosom, podsjeća na sličnu situaciju iz 2006. godine kada su Libanci masovno napuštali skloništa i vraćali se u svoje domove nakon okončanja tadašnjeg sukoba. I tada, kao i sada, povratak je bio više od fizičkog procesa; bio je izraz narodnog otpora i želje za očuvanjem identiteta uprkos razaranju.
Ciljevi izraelske ofanzive – sličnosti i razlike u odnosu na 2006. godinu
Izrael je, kao i u sukobu 2006. godine, imao jasne strateške ciljeve: oslabiti Hezbollah, uništiti njegovu vojnu infrastrukturu i promijeniti politički pejzaž Libana. Tokom sukoba 2006. godine, Izrael je ciljao uništenje Hezbollaha kroz masovne zračne napade i razaranja šiitskih područja, ali tadašnji lider Hezbollaha, Hasan Nasrallah, izjavio je kako je organizacija izašla iz sukoba jača nego ikada.
Sličan scenario ponovio se i 2024. godine. Uprkos smrti Nasrallaha i značajnim gubicima među vojnim i političkim kadrovima, Hezbollah je sačuvao svoje kapacitete, uključujući balističke projektile, i uveo nove prijetnje, poput bespilotnih letjelica koje su zaobišle izraelski protuzračni sistem “Željezna kupola”.
Benjamin Netanyahu, izraelski premijer, izjavio je da je cilj ove ofanzive bio “rekonstrukcija Bliskog istoka”. Stvarnost je pokazala da nijedan od izraelskih strateških ciljeva nije ostvaren. Izrael je, kao i 2006. godine, propustio priliku da uništi ključnu vojnu infrastrukturu Hezbollaha, dok je politički utjecaj ove organizacije ostao netaknut.
Politička otpornost Hezbollaha i šira podrška
Iako se Hezbollah tradicionalno povezuje sa šiitskom zajednicom, njegova podrška daleko nadilazi sektaške granice. Tokom godina, Hezbollah je izgradio političke saveze s različitim grupama, uključujući kršćanske stranke i sunitske političare. Njegova retorika otpora prema Izraelu, ali i pružanje socijalnih usluga, osigurali su mu široku bazu podrške, čak i među zajednicama koje nisu direktno povezane s njegovom ideologijom.
U libanskom parlamentu, Hezbollah zajedno s pokretom Amal drži sve mandate rezervirane za šiitsku zajednicu, dok su njegovi savezi s kršćanskim strankama, poput Slobodne patriotske stranke, dodatno ojačali njegovu poziciju. Uprkos pokušajima marginalizacije, Hezbollah ostaje najmoćnija politička organizacija u Libanu, što dokazuju i izborni rezultati.
Izazovi obnove
Razaranje južnog Libana i šiitskih predgrađa Bejruta predstavlja ogroman izazov za Hezbollah i libansku državu. Nakon rata 2006. godine, Hezbollah je kroz svoj projekt “Wad” obnovio mnoga područja, koristeći svoje administrativne i civilne kapacitete. Međutim, trenutna ekonomska kriza u Libanu dodatno otežava proces obnove.
Finansijski izvori Hezbollaha ostaju predmet spekulacija, ali izvori bliski organizaciji tvrde da će sredstva biti osigurana putem međunarodnih saveznika, prvenstveno Irana. Štaviše, Hezbollah ima iskustvo u obnovi i mobilizaciji zajednica, što mu daje prednost u odnosu na libansku vladu, koja se bori s nedostatkom resursa i međunarodne podrške.
Jedan od ključnih aspekata sukoba između Libana i Izraela jeste šira regionalna dinamika i uloga vanjskih aktera. Uloga regionalnih arapskih država ostaje dvojaka. Dok zemlje poput Saudijske Arabije tradicionalno osuđuju Hezbollah, njihova prioritetna agenda stabilizacije regije potiče ih na diplomatski angažman, posebno u kontekstu nedavnog zbližavanja između Rijada i Teherana. Međutim, pitanje dugoročne stabilnosti Libana ovisit će o tome mogu li se regionalni i globalni akteri uskladiti u pružanju podrške obnovi zemlje, bez dodatnog pogoršavanja sektaških i političkih podjela.
Geopolitički i unutrašnjopolitički izazovi
Iako primirje, temeljeno na rezoluciji UN-a 1701, formalno ne zahtijeva razoružanje Hezbollaha, politički protivnici organizacije u Libanu koriste trenutnu situaciju kako bi potkopali njegov utjecaj. Jedna od ključnih tačaka sukoba u narednim mjesecima bit će izbor novog predsjednika Libana. Protivnici Hezbollaha podržavaju generala Josepha Aouna, dok organizacija stoji iza kandidature Sulejmana Frangieha.
Osim političkih izazova, Hezbollah će se suočiti i s očekivanjima svoje baze, posebno u pogledu obnove i pružanja pomoći pogođenim zajednicama. Organizacija će morati balansirati između svojih vojnih i političkih obaveza, dok istovremeno održava svoj status zaštitnika libanskog suvereniteta.
Posljednji sukob između Libana i Izraela ponovo je pokazao otpornost libanskog naroda i složenost političke dinamike u regiji. Hezbollah je, uprkos gubicima, zadržao svoju poziciju ključnog političkog i vojnog aktera, dok Izrael nije uspio ostvariti svoje strateške ciljeve.
Međutim, izazovi pred Libanom su ogromni. Proces obnove zahtijevat će ne samo finansijsku podršku nego i političku stabilnost, dok će unutrašnji sukobi i vanjski pritisci nastaviti oblikovati budućnost zemlje. Liban ostaje simbol otpora i borbe za suverenitet, ali opstojnost te borbe ovisit će o sposobnosti libanskog društva da prebrodi podjele i odgovori na socioekonomske izazove.
Unatoč masovnom razaranju infrastrukture, gubitku ključnih lidera Hezbollaha i velikim civilnim žrtvama, organizacija je uspjela očuvati svoju stratešku snagu. Izrael nije uspio osigurati eliminaciju Hezbollaha niti razmontirati njegovu balističku prijetnju, što dodatno potvrđuju neuspjesi “gvozdene kupole” u suočavanju s novom generacijom bespilotnih letjelica. Štaviše, povratak stanovnika u razorene gradove prije potpunog izraelskog povlačenja demonstrira nepokolebljivu odlučnost naroda i otpornost koja ide daleko izvan pukog vojnog kapaciteta.
Izraelski premijer Benjamin Netanjahu možda je želio redefinisati geopolitičku sliku Bliskog istoka, ali povratak libanskog stanovništva u srce konflikta potvrđuje da se ovaj sukob ne mjeri samo teritorijalnim uspjesima već i snagom volje naroda da opstane i pruža otpor. Povratak u ruševine nije samo fizički čin; on simbolizira moralnu pobjedu koja Izraelu ostavlja duboke sumnje u efikasnost njegovih strategija na ovom složenom bojnom polju.
Ekskluzivno PISjournal
