PISjournal – Ovih dana, Rusija i Zapad su sukobljeni oko Ukrajine prizivajući duhove Hladnog rata te se očekuje kako će ova kritična situacija izazvati posljedice u međunarodnom poretku na više načina. političko balansiranje
U međuvremenu, podudarnost sukoba Zapad-Istok sa periodom pojave dinamičnosti na Bliskom istoku kao važnom polju konkurencije prošloga vijeka ubrzava i utiče na razvoj događaja.
Jedna od ovih promjena jeste postepena transformacija u vanjskoj politici i strategiji monarhija u Perzijskom zaljevu bazirana na razvojima na međunarodnom i regionalnom planu. Uprkos definiciji njihovih ekonomskih, političkih i vojnih interesa u savezu sa Zapadom, pristupili su politici neslaganja sa zapadnim zemljama kada je u pitanju kriza u Ukrajini.
Iako je ova promjena vidljiva u ponašanju arapskih država, kontradiktorna reakcija UAE prema antiruskim rezolucijama u UN-u i Vijeću sigurnosti jeste jasan primjer napora Abu Dhabija da se prilagodi političkoj dinamici tranzicije u novi međunarodni poredak. UAE nastoje da modificiraju svoju politiku u svjetlu novih okolnosti i da otvore sebi put za očuvanje svoje sigurnosti i ekonomskih interesa kao i pozicije u regionu.
Vanjska politika Abu Dhabija prije i poslije 2011. godine
Nakon napada 11. septembra, UAE, kako bi demonstrirao svoje strateško partnerstvo sa Zapadom, pridružio se američkoj strategiji “protivterorizma”, žurno izdajući izjavu protiv ekstremizma i nasilja, i prekidajući veze s talibanskom vladom u Afganistanu 2000. godine. Ova integracija u američku strategiju je postala dublja tokom invazije Washingtona na Irak 2003. godine, vojne okupacije i svrgavanja Baasističkog režima. Vladavinu Saddama Husseina monarhije Perzijskog zaliva su smatrale protivtežom Iranu. Dakle, njegovo odsustvo dalo je razlog arapskim vladarima da se udruže u antiirački savez kako bi ga zamijenili.
Ali početnu tačku za postepenu promjenu politike oslanjanja isključivo na SAD i Zapad obilježila je pojava revolucionarnih pokreta u arapskom svijetu poznatih kao “arapsko proljeće” ili “islamsko buđenje” i Obamina administrativna politika “zaokreta prema istoku” prema kojoj je Washington promijenio svoj fokus u svojoj vanjskoj politici sa Bliskog istoka na Kinu.
Zaista, dok Washington sve više oklijeva da se vojno angažira u regionalnim krizama i nastoji da delegira svoje sigurnosne odgovornosti regionalnim saveznicima, prisiljavajući arapske države da normaliziraju odnose sa izraelskim režimom, UAE je, smatrajući Muslimansko bratstvo prijetnjom širom muslimanskog svijeta, od 2011. godine počeo da preispituju svoju politiku i svoje saveze. Prema novoj politici, Emirati su izabrali aktivno učešće u regionalnim takmičenjima i širenje uticaja u regionu u vidu učešća u koaliciji u ratu u Jemenu ili vojne pomoći jednoj strani u libijskom građanskom ratu.
Možda je glavni događaj koji je ubrzao ovaj pristup bilo posmatranje sramnog američkog vojnog povlačenja iz Afganistana, što je bacilo sumnju na buduće vojno i političko oslanjanje država Perzijskog zaljeva na Washington i Zapad.
Iako se UAE pridružio tzv., savezu za zaštitu međunarodne plovidbe predvođenom SAD-om 2019. godine, potpisavši te godine strateški savez sa Kinom i potom krenuvši prema pragmatizmu u svom odnosu s Iranom kao najvećim ekonomskim partnerom zemlje u Perzijskom zaljevu, i deeskalacija sa sirijskom vladom pokazala je da je Abu Dhabi dao prioritet svojim ekonomskim i geopolitičkim interesima. Abu Dhabi je smirio i tenzije sa Ankarom, koje su bile karakteristične za odnose sa Turskom, pri čemu su dva glavna grada bila svjedoci posjeta visokih zvaničnika, od kojih je posljednja posjeta predsjednika Erdoğana Abu Dhabiju 14. februara ove godine.
Preokrenuvši svoju politiku “zapadne centralnosti”, UAE kreću na dogovor i razumijevanje s akterima u libijskoj i sirijskoj krizi kako bi bili sigurni da mogu ostvariti svoje ekonomske ambicije. Što se tiče Irana, ako se sankcije protiv Teherana ukinu oživljavanjem sporazuma iz 2015., Abu Dhabi može osigurati značajne ekonomske interese i postignuća. Poboljšane poslovne veze sa Turskom, također bi osigurale ogromne ekonomske interese Abu Dhabija.
Ukrajinska kriza i vanjska politika UAE
I u ukrajinskoj krizi, UAE uzima sredinu, usvajajući neutralnost u konfrontaciji velikih sila, kao što to čine i drugi poput Saudijske Arabije i Egipta.
Za razliku od zapadnih saveznika, Rusija i Kina se ne miješaju u unutrašnje poslove savezničkih država posebno kada su u pitanju ljudska prava. To je dok su vojna prodaja i politička podrška arapskim zemljama pod uticajem faktora unutrašnje politike SAD-a. Kako Rusija povećava svoj udio na globalnom tržištu oružja, arapske zemlje se prebacuju na Moskvu jer vojni ugovori s njom zahtijevaju manje obaveza i uslova. Od 2014. do 2018. godine ruski izvoz oružja na Bliski istok i Sjevernu Afriku porastao je za 16% u odnosu na period od 2009. do 2013. godine, a prošle godine, nakon što je UAE obustavio kupovinu borbenih aviona F-35 od SAD-a, Moskva je ponudila Abu Dhabiju udruženu proizvodnju najsavremenijih ruskih borbenih aviona SU-75 Checkmate.
Ali mjerenjem rezultata ovog pristupa arapskih zemalja poput UAE može se sugerirati da on nije besprijekoran i da nastavak sigurnosnog vakuuma i odsustvo konsenzusa o međunarodnim slučajevima pogađa lidere Abu Dhabija strateškom konfuzijom u vanjskoj politici i regulaciji odnosa sa Zapadom i Istokom, čiji je primjer kontradiktornost UAE u vezi sa antiruskim rezolucijama na kojima insistira Zapad u Generalnoj skupštini UN-a i Vijeću sigurnosti.
političko balansiranje političko balansiranje političko balansiranje
Ekskluzivno PISjournal
