PISjournal – Izraelski premijer Benjamin Netanyahu ponovo je izašao na pozornicu na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija 26. septembra, pribjegavajući istom jeziku prožetom lažima, manipulacijama, poricanjima i zloupotrebama.
Međutim, ovaj put, sala Generalne skupštine UN-a bila je gotovo prazna, sa samo nekoliko delegacija i nekoliko Netanyahuovih vlastitih „gostiju“, koji su uzalud pokušavali prigušiti proteste pretjeranim aplauzom i navijanjem.
Ipak, izraz lica Netanyahua govorio je cijelu priču. Djelovao je vidno iscrpljeno, povremeno zastajući, zbunjeno se osvrćući oko sebe, prije nego što bi nastavio sa svojim govorom.
Netanyahuove izjave su kombinovale grandiozne tvrdnje o izraelskim vojnim trijumfima sa sveobuhvatnim poricanjem zločina u Gazi, pod krinkom „samoodbrane“.
Oštro je kritizirao zapadne lidere koji su nedavno priznali Palestinu i, u jednom trenutku, izjavio da mu je cilj da „Iran ponovo učini velikim“. Ipak, kada se ispitaju dokazi, mnogo toga što je predstavio se raspada. Evo nekoliko primjera.
O Gazi
Počevši od Gaze. Netanyahu je insistirao da je „Izrael u Gazu pustio više od dva miliona tona hrane i pomoći… skoro 3.000 kalorija po osobi dnevno“. Ova neutemeljena tvrdnja imala je za cilj da se suprotstavi rastućim izvještajima o gladi. Ali istina je suprotna.
Integrirana klasifikacija faza sigurnosti hrane potvrdila je glad u Gazi u augustu 2025. godine, procjenjujući da je dostupnost hrane u prosjeku samo oko 1.400 kalorija po osobi dnevno – što je znatno ispod nivoa preživljavanja.
Osim toga, izvještaji Svjetskog programa za hranu i drugih agencija UN-a opisuju konvoje pomoći blokirane na prelazima i namjerno ograničen pristup humanitarnoj pomoći. Daleko od velikodušnosti, ono što je Izrael nametnuo je namjerna politika izgladnjivanja.Netanyahu je pokušao izbjeći odgovornost tvrdeći da je Hamas opljačkao „85 posto kamiona s pomoći“, pozivajući se na Ujedinjene nacije.
Međutim, prema uglednim izvorima, UN nikada nije dao takvu izjavu. „Proizraelski korisnici interneta tvrde da je UN izjavio da Hamas pljačka 87 posto humanitarne pomoći koja ulazi u Gazu. Ne, UN to nije rekao“, izvijestio je France24 28. augusta.
Netanyahu je također pokušao braniti zapanjujući broj civilnih žrtava u ratu, tvrdeći da je „odnos žrtava neboraca i boraca manji od 2:1“, što je opisao kao „zapanjujuće nisko“.Ipak, izraelski obavještajni podaci koje su dobili The Guardian, +972 Magazine i Local Call govore sasvim drugačiju priču: do maja 2025. godine, 83 posto ubijenih u Gazi bili su civili – otprilike pet civila na svakog borca.
Praćenje UN-a potvrđuje isti trend. U ratu u kojem je poginulo preko 200.000 Palestinaca, većinom žena i djece, Netanyahuova statistika nije bila samo obmanjujuća; ona je bila osmišljena da prikrije istinu.
Još jedna rečenica koja se ponavljala tokom govora bila je da „Hamas koristi civile kao ljudske štitove.“ Ovo dobro poznato opravdanje korišteno je u gotovo svakom izraelskom napadu na Gazu.
Ali istrage UN-a i grupa za ljudska prava nisu pronašle dokaze da palestinski borci sistematski koriste civile na ovaj način.
Ono što je dokumentovano iznova i iznova jeste izraelsko neselektivno bombardovanje domova, škola, izbjegličkih kampova i bolnica. Narativ o ljudskom štitu je manje opis stvarnosti na bojnom polju, a više retorički štit od optužbi za genocid.
„Pobjeda“ protiv Irana
Zatim je tu bio Iran. Jedna od najdramatičnijih Netanyahuovih tvrdnji bila je da su izraelski i američki piloti „uklonili egzistencijalnu prijetnju“ napadom na iranska nuklearna postrojenja i čak preuzeli „kontrolu nad nebom iznad Teherana“ tokom 12-dnevnog rata prošlog juna.
Slika koju je naslikao bila je odlučujuća pobjeda koja je eliminirala „opasnost“ iranskog nuklearnog programa.
U stvarnosti, napadi nisu uništili iranski nuklearni program niti osigurali izraelsku dominaciju, prema međunarodnim inspektorima i analitičarima koji su potvrdili da je Iran od tada intenzivirao rad na ojačanim podzemnim postrojenjima.
Vrijedno je spomenuti da bi izraelski napad na iranska nuklearna postrojenja bio nemoguć bez direktnog američkog učešća.
Koristeći bombe B-2 za uništavanje bunkera, SAD su 22. juna napale nuklearna postrojenja Fordow, Natanz i Isfahan. Čak ni tada, prema New York Timesu, „bombe vjerovatno nisu stigle do komore u kojoj se nalaze centrifuge ključne za iranski nuklearni program“.
Mit o Izraelu koji traži mir
Konačno, Netanyahu je ponovio poznati refren: „Izrael je oduvijek tražio mir; Palestinci su ga oduvijek odbacivali.“ Ova inverzija stvarnosti ignoriše Arapsku mirovnu inicijativu iz 2002. godine, koja je Izraelu ponudila potpunu normalizaciju s cijelim arapskim svijetom u zamjenu za povlačenje s okupirane teritorije. Palestinci su je podržali.
Izrael ju je odbacio.Također previđa Oslo sporazum iz 1990-ih, koji su Palestinci sklopili u nadi da će postati državom, samo da bi gledali kako Izrael širi svoja ilegalna naselja, učvršćuje svoju vojnu okupaciju i odgađa svaki obećani korak u procesu.
Umjesto da predstavlja korak ka trajnom miru, Oslo je stvorio sistem koji je fragmentirao palestinsku politiku i teritoriju, dok je Izrael dodatno učvrstio svoju kontrolu.
Od tada, širenje ilegalnih naselja, aneksija Istočnog Jerusalema i blokada Gaze samo su se intenzivirali. Ako mir ostaje nedostižan, to nije zato što ga Palestinci odbacuju, već zato što je izraelska politika osmišljena da ga isključi.
Svaki put kada se Netanyahu vrati za govornicu Generalne skupštine UN-a, broj ubijenih, ranjenih i osakaćenih Palestinaca – broj uništenih kuća, škola, bolnica, džamija i drveća – doživi ogroman skok.
Između posljednja dva govora, taj skok je dostigao desetine hiljada mrtvih i ranjenih, te razmjere uništenja kakve nisu poznate u modernom ratovanju.
Ipak, dok je Palestincima zabranjen pristup UN-u, zahvaljujući zloupotrebi moći od strane Washingtona, Netanyahu je taj koji stoji tamo – vrijeđa svijet, upire prstom, bjesni protiv navodnog „antisemitizma“ i predstavlja se kao prorok mira.
