Fuat Emir Sefkatli Libiji
Autor je istraživač u Centru za bliskoistočne studije (ORSAM) u Ankari.
PISjournal – Prekid oružanih neprijateljstava često ne predstavlja put ka trajnom miru, već prekid koji prethodi potencijalnom izbijanju sveobuhvatnog rata.
Ova procjena je posebno relevantna u kontekstu Libije, nacije opterećene višestrukim krizama kako političkim tako i vojnim i društvenim nakon revolucije 2011. godine.
Od svrgavanja Moamera Gadafija 2011. godine, Libija je poprište višestrukih nastojanja da se uspostavi demokratska vladavina. Ipak, ovi napori nisu kulminirali uspostavljanjem pozitivnog mira.
Značajno je da je poništavanje izbora, prvobitno zakazanih za decembar 2021., izazvalo opsežne sukobe u Tripoliju, glavnom gradu, u martu i decembru 2022. godine, naglašavajući krhko stanje libijskog političkog pejzaža.
Tekuća dinamika sukoba u Libiji može se analitički predstaviti kao borba za moć između ukorijenjenih “insajdera” i marginaliziranih “autsajdera” unutar postojeće političke strukture.
Ova paradigma se manifestirala ili kroz mehanizme podjele vlasti osmišljenih da održe postojeći status quo ili kroz mirovne sporazume koji su rezultirali krhkim mirom, koji je i dalje nezadovoljavajući za određene frakcije.
Slučajevi u kojima su ključni akteri, kao što je general Khalifa Haftar, figura koja izaziva podjele na Istoku, ili oružane grupe koje djeluju u glavnom gradu Tripolija, bili po strani od ekonomskih i političkih pomirenja, obično se poklapaju s pojačanom mobilizacijom i intenziviranim polarizirajućim diskursom ovih entiteta.
Unutrašnje i vanjske prepreke
Politička tranzicija u Libiji od 2011. godine ometana je spojem unutrašnjih i vanjskih prepreka.
Primarni faktor je uloga regionalnih i međunarodnih intervencija, koje su sistematski marginalizirale lokalne pregovaračke okvire.
Složenost libijskog političkog pejzaža dodatno je otežana različitim utjecajima koje vrši bezbroj regionalnih i međunarodnih aktera, od kojih svaki oblikuje političku klimu u skladu sa svojim interesima.
Kritična prepreka nacionalnom jedinstvu leži u sporovima o podjeli vlasti između oružanih grupa koje djeluju u istočnim i zapadnim regijama.
Ova dinamika je naglašena zapažanjem Wolframa Lachera da su se u Libiji ove grupe efektivno transformisale u državne aktere, energično se angažujući u očuvanju svojih nagomilanih političkih i ekonomskih interesa.
Štaviše, naslijeđe oslabljene strukture centralne uprave iz Gadafijeve ere, komplicirano fragmentacijom među različitim političkim frakcijama, produžilo je krize legitimiteta, posebno u zapadno-centralnoj vladi nakon 2016. godine.
Građanski ratovi koji su uslijedili nakon 2011. pogoršali su regionalne animozitete, koje su strateški iskoristile određene političke i vojne elite.
Slučaj generala Haftara i Bengazija je ilustrativan. On je 2014. podstakao istočna plemena i bivše vojno osoblje da budu opozicija tadašnjoj vladi Tripolija. Ovaj scenario je značajno pojačao regionalizaciju, čime je blokirao putanju političkog procesa.
U iščekivanju sljedećeg poglavlja
U svjetlu ovih razvoja događaja, može se razmotriti nekoliko potencijalnih scenarija za 2024. godinu kada je Libija u pitanju.
Prvi scenario uključuje efikasno funkcionisanje Vlade nacionalnog jedinstva (GNU) koju vodi Abdulhamid Dbeibeh, postižući političko pomirenje između istočnih i zapadnih regiona zemlje.
Ovaj optimistični scenario, vjerovatno najpoželjniji za mir i stabilnost Libije, mogao bi biti od velike koristi za uređenje odgođenih nacionalnih izbora i uspjeh odbora i foruma osnovanih za izradu nacrta novog ustava.
Drugi scenario predviđa nastavak postojećeg statusa quo, uz produbljivanje političkih i društvenih podjela.
Napori da se poremeti ovaj status quo, kao što se vidi u 2021. i 2022. godini, mogu kulminirati sukobima malih i srednjih razmjera. Kao što je uočeno u decembru 2022., takvi sukobi bi se potencijalno mogli preliti u urbane centre i civilna područja, eskalirajući rizike.
U ovom scenariju, gdje se nasilje nad civilima povećava, regionalne ili međunarodne intervencije također mogu porasti proporcionalno. Slično intervenciji NATO-a iz 2011. godine prema doktrini odgovornosti za zaštitu (R2P), takve intervencije bi mogle dovesti do fragmentacije zemlje, čineći ovaj scenario pretežno pesimističnom prognozom.
Treći i konačni scenario je uravnoteženiji, u kojem regionalni i međunarodni akteri sve više koriste “preventivnu diplomatiju” umjesto vojnih alternativa.
U ovom kontekstu posebno je značajna uloga senegalskog diplomate Abdoulayea Bathilyja i Misije podrške Ujedinjenih naroda u Libiji (UNSMIL).
Od njegovog osnivanja 2011. godine, primjetan je pomak od zanemarivanja principa lokalnog vlasništva ka usvajanju inkluzivnijih koraka. Nedavno se Bathily susreo sa akademicima i pravnicima sa univerziteta i advokatskih komora u Tripoliju, Misrati i Zawiyi.
Ured za medije UNSMIL-a naglasio je neophodnost kontinuiranih dijaloga kako bi se razvio sveobuhvatni ustavni okvir koji odražava volju svih Libijaca, što je ključni korak ka održivoj političkoj stabilnosti u zemlji.
Bez sumnje, takve inicijative mogu doprinijeti dugoročnom putu Libije ka miru i stabilnosti, jačajući kapacitete nacije za samoupravu.
Ukratko, politička putanja u Libiji se razvija usred ukorijenjenih historijskih, društvenih i političkih raskola. Kritična istraga za 2024. vrtiće se oko budućeg razvoja ovih podjela i izvodljivosti sprovođenja izbora.
Bez obzira na to, prevazilaženje preovlađujuće atmosfere statusa quo koji utiče na politički napredak nacije, mora biti prioritet kao suštinski cilj.
Shodno tome, imperativ je da međunarodni dionici ulože zajednički napor kako bi spriječili da Libija ne postane još jedna “propala država” s prostorima bez upravljanja, koji se također mogu smatrati sigurnim utočištem za različite nedržavne oružane grupe (NSAG) povezane s terorističkim organizacijama koje djeluju u susjednoj regiji Sahel.
