PISjournal – U nedjelju je turski parlament nakon više od godinu dana tenzija i političkih igara sa Zapadom konačno odobrio članstvo Švedske u NATO-u, zatvorivši jedan od najkontroverznijih slučajeva u odnosima između Ankare i zapadnog vojnog bloka.
Tenzije unutar NATO-a započele su ruskom specijalnom vojnom operacijom u Ukrajini ranije 2022. godine koja je izazvala politički sigurnosni i politički potres u cijeloj Evropi i tada su Finska i Švedska podnijele zahtjev za članstvo u NATO-u strahujući od moguće ruske invazije na svoje teritorije.
Zahtjev za prijem je na samom početku donio problem zapadnom bloku jer prema pravilima, za pristupanje NATO-u potrebno je odobrenje svih članica.Turska je bila protiv.
Turska je to obrazložila tvrdnjom da Švedska pruža utočište kurdskim teroristima,tačnije kurdskoj organizaciji PKK. Međutim,od početka je bilo očito da su geopolitičke razlike između Turske i Zapada u protekloj deceniji potpuno zasjenile odnose Ankare i Brisela do do te mjere da je čak bilo i bilateralnih prijetnji izbacivanjem ili izlaskom iz NATO-a.
Turska kupovina naprednih ruskih sistema protivvazdušne odbrane S-400, vojna podrška koju su Washington i NATO pružali sirijskim Kurdima, održavanje bliskih odnosa Turske sa Rusijom i Iranom pod sankcijama Zapada i konačno neutralna pozicija Turske u ratu u Ukrajini ukazali su na ogromne razlike koje postoje između ove dvije strane.
Međutim, Erdoganova vrlo klimava pobjeda na predsjedničkim izborima 2023. i njegov pokušaj da obnovi posrnulu tursku ekonomiju ovih dana motivirali su promjenu vanjske politike Ankare u pravcu relaksacije odnosa sa Zapadom. Turska je konačno pristala da odobri članstvo Švedske u NATO-u. Ankara je također odustala od kupovine aviona F-35 i pristala na nabavku naprednijih lovaca F-16.
Da li je na pomolu kraj hladnih odnosa Turske i NATO-a?
Republika Turska nastala je na ruševinama oslabljenog Otomanskog carstva koje je 600 godina vladalo na tri kontinenta, u muslimanskom svijetu i dijelovima Evrope. Erdoganova Turska pokušava da osigura svoje mjesto na svjetskoj sceni, a instrument kojim to želi postići je jedinstvena geopolitička pozicija Turske kao kopnenog mosta koji povezuje Zapad sa Centralnom Azijom, arapskim svijetom i Istokom. Zapravo, iako je Turska uspostavila blisko partnerstvo sa Zapadom kroz članstvo u NATO-u i produbila trgovinske odnose sa Evropskom unijom, Erdoganov glavni cilj je da predstavi zemlju kao nezavisnu silu sa jedinstvenim nacionalnim identitetom. On na kraju nastoji poboljšati međunarodni status Turske i uspostaviti je kao glavnog igrača u međunarodnom razvoju izvan pet stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.
Međutim, kažu stručnjaci, razlike u identitetu sa Zapadom drže vrata Evropske unije zatvorenim za članstvo Ankare uprkos mnogim naporima turskih zvaničnika da se izjednače sa različitim evropskim uslovima. Ove razlike uključuju i stavove o ljudskim pravima kao i islamski identitet Turske koji nije u skladu s kršćanskim identitetom EU.
Relativno veliki politički i ekonomski odnosi Ankare i Zapada do sada nisu uspjeli nadići ove identitetske razlike sa Zapadom, a s vremena na vrijeme na površinu izbijaju geopolitičke tenzije. Na primjer, američki predsjednik Joe Biden je 2021. godine zvanično priznao otomanski genocid nad Jermenima početkom 20. stoljeća, što je razbjesnilo Ankaru.
Osim toga, vanjska politika i ciljevi Turske za predstojeće godine mnogo se razlikuje sa politikama i strategijama NATO-a.
Tokom tenzija sa Zapadom, Turska je težila jačanju odnosa sa dvije istočne supersile, odnosno Kinom i Rusijom, te je proširila svoje ekonomske, političke, pa čak i vojne odnose sa ovim NATO rivalima. Čak je dodatno ojačala veze s Pekingom, koji je 2021. postao najveći vanjskotrgovinski partner Ankare. Turska se 2015. pridružila kineskoj inicijativi Pojas i put, koja joj je omogućila pristup nezapadnom financiranju infrastrukturnih projekata, uključujući nuklearne elektrane i elektrane na ugalj , privlačenjem milijardi dolara kineskih stranih investicija, kredita i drugih finansijskih usluga. Istovremeno, Turska se nije pridružila propagandi Zapada u slučaju muslimanske manjine Ujgura u Kini.
Turski odnosi sa Rusijom su još komplikovaniji od ovoga. Čak i tokom procesa deeskalacije odnosa sa Zapadom, Erdogan nije prekinuo bliske veze sa Moskvom. Ankara i Moskva također sarađuju na infrastrukturnim projektima kao što su gasovod Turski tok i prva nuklearna elektrana u Turskoj. Turska, koja uvelike zavisi od ruskih energenata, nije se pridružila embargu kojeg je Rusiji nametnuo Zapad mada je pomogla Ukrajini slanjem dronova Bayraktar i nastojala je da sačuva svoje strateške interese i uglavnom se fokusirala na posredovanje u rusko-zapadnoj krizi.
Tursko oslanjanje na vlastite kapacitete
Iako je NATO uvijek pokušavao da se reklamira kao sveobuhvatan ugovor sa političkim, vojnim, sigurnosnim, socijalnim i kulturnim aspektima, primarni cilj podnosilaca zahtjeva za njegovo članstvo je pristup njegovoj vojnoj i sigurnosnoj zaštiti. To, međutim, nije tačno za Tursku, jer je Ankara u protekloj deceniji optužila vojni blok da ne zadovoljava na adekvatan način vojne potrebe svojih članica dok velikodušno naoružava svoje regionalne rivale.
Stoga, Turska se okrenula kupovini naprednog ruskog oružja, što je izazvalo kontroverzu unutar NATO-a koja nije ublažena čak ni američkim obećanjima o prodaji oružja Turskoj. Ankara je 2019. godine prkosila upozorenjima Washingtona o kupovini najsavremenijih baterija za raketnu odbranu S-400.
Ankara je tvrdila da kupovinom ruskog S-400 želi unaprijediti svoju protivvazdušnu odbranu jer joj je uskraćen sistem Patriot kojeg proizvodi Amerika. Ova akcija bila je motiv Zapadu da nametne sankcije Turskoj i time joj uskrati udio u proizvodnom programu F-35.Washington je nastojao da prikaže Tursku kao nepouzdanog saveznika jer sarađuje sa smrtnim neprijateljem zapadnog bloka.
Turska se,uvidjevši da se nalazi između dvije vatre-ruske i američke,okrenula domaćim kapacitetima,posebno u oblasti strateškog naoružanja jer je nakon uspješne proizvodnje dronova okrenula se izgradnji domaćih ratnih brodova i ratnog aviona pete generacije TF-X. To pokazuje da Ankara ide putem sve veće vojne nezavisnosti od NATO-a.
Razvijanje vojnih sposobnosti Turske je svakako dobra stvar međutim u isto vrijeme to će značiti i produbljivanje razlika između NATO-a i Ankare.
Ne zaboravimo tenzije u Mediteranu
Turski odnosi sa Grčkom i Kiprom trenutno su najkontroverzniji slučaj regionalne konkurencije na Mediteranu.Kipar je,kao što znamo,podijeljen na grčki i turski dio.Republiku Sjeverni Kipar,gdje žive Turci dosada su priznali samo Turska i Pakistan.Kipar je primljen u Evropsku uniju ali netrpeljivosti između dvije strane nikada nisu prestale.
Ovaj dugotrajni sukob se posljednjih godina dodatno intenzivirao zbog napora obje strane da otkriju energetske resurse u istočnom Mediteranu. Ovaj spor je čak uključio EU i druge članice NATO-a, posebno Francusku, u spor u korist Grčke.
U takvim okolnostima, pokušaj Turske da kupi F-35 i zatim pristane na nadograđene F-16, kao i nadogradnju svoje stare generacije F-16, tumačen je kao pokušaj Turske da vojno odvrati Grčku i evropske saveznike što dalje od turskih interesa.
Grčka i Turska su u intenzivnom vojnom nadmetanju. Atina je nedavno naručila 24 francuska aviona Dassault Rafale (6 novih i 18 polovnih) i tri fregate.
Ranije je bivši grčki premijer Kyriakos Micotakis rekao da Grčka treba da poboljša sposobnosti svojih oružanih snaga.
Novi tursko-američki vojni sporazum uključuje nove F-16, 48 novih motora, 149 radarskih sistema AN/APG-81 i 168 Viper kompleta za elektronsko ratovanje.
Grčka će, međutim, dobiti 40 lovaca F-35 uz kupoprodajni ugovor vrijedan 8,6 milijardi dolara, koji uključuje razne dodatne sisteme. Ovi mlaznjaci bi trebali zamijeniti zastarjelu flotu F-4 Phantom i Mirage-2000.
Drugim riječima, ono što se dogodilo u nedavnom dogovoru između Washingtona i Ankare bila je američka dvostruka igra budući da je zajedno sa potpisivanjem sporazuma, Bijela kuća dala zeleno svjetlo Atini za dodatne F-35, omogućavajući time da stvari idu u korist Grčke.
Na kraju se mora reći da tursko taktičko povlačenje i fleksibilnost prema članstvu Švedske u NATO-u ne treba gledati kao na okončanje razlika između Ankare i Brisela, jer je ta fleksibilnost jednostrana i dešava se u stanju turske slabosti.
Ekskluzivno PISjournal
