PISjournal –Južni Kavkaz se nalazi na pragu temeljitih geopolitičkih promjena i ponovo je u središtu pažnje regionalnih i vanregionalnih aktera. Azerbejdžan, provodeći politike koje na prvi pogled odražavaju stratešku hrabrost u suštini ponavlja greške iz prošlosti. Danas slijedi model koji je ranije isprobao Kijev – model koji nije donio stratešku neovisnost već je zemlju uveo u zonu hronične nestabilnosti i krize.
Ukrajina je, udaljavajući se od svoje prijašnje politike ravnoteže, odlučila približiti se zapadnom bloku. Taj izbor – bilo da je bio rezultat povijesne nužnosti ili nacionalističkih težnji – doveo je do dubokih promjena u njenoj sigurnosnoj strukturi. Ta se struktura pokazala neotpornom na vanjske prijetnje i previše ovisnom o akterima koji nisu mogli garantirati učinkovitu podršku. Kijev je, vjerujući da ulazi u sigurnosni kišobran Zapada, ušao u iscrpljujuću i skupu krizu, koja unatoč medijskoj i finansijskoj pomoći nije uspjela obnoviti povjerenje i unutarnju stabilnost.
Ovo se iskustvo danas ponavlja u Bakuu. Posljednjih godina, Azerbejdžan je ojačao vojne veze s NATO-om, proširio sigurnosnu saradnju s izraelskim režimom i oslabio tradicionalne odnose s Iranom i Rusijom. Iako ovaj put, naizgled, donosi modernost i inovaciju u svojoj suštini predstavlja ponavljanje istog neuspješnog ukrajinskog recepta. Drugim riječima, Baku korača istim putem kojim je Kijev već prošao – putem koji je doveo do sloma.
Ključno pitanje glasi: Zašto Azerbejdžan, unatoč jasnim regionalnim iskustvima i dubokim povijesnim vezama sa susjedima, bira strategiju za koju je već dokazano da ne funkcionira? Jesu li motivi za ovakav zaokret više rezultat medijskog pritiska, „prodaje sigurnosti“ ili kratkoročnih pogodnosti koje nude vanjski akteri?
Analiza posljednjih stavova Bakua pokazuje da on ne slijedi samo vojnu, već i narativnu matricu Kijeva. Fokus na „prijetnje od susjeda“, naglašavanje uloge NATO-a kao potencijalnog zaštitnika suvereniteta i uklanjanje Irana iz regionalne sigurnosne jednadžbe – sve su to elementi koji su već testirani u Ukrajini. Međutim, Azerbejdžan je društveno, politički i geopolitički osjetljiviji, što povećava rizik od ranijeg ulaska u krizu.
Ukrajinsko iskustvo pokazalo je da isključenje Rusije bez stvaranja neovisne sigurnosne strukture vodi do strateške praznine izražene kroz etničke sukobe, slabljenje nacionalne odbrambene sposobnosti i sve veću ovisnost o zapadnim zajmovima. Ukoliko Baku ne preispita svoj vanjskopolitički smjer, mogao bi se suočiti sa sličnim posljedicama.
Jedan od najvećih rizika leži u činjenici da su odnosi s vanregionalnim silama često jednostrani i privremeni – bez garancije za učinkovitu pomoć u kriznim trenucima. Uklanjanje Irana iz sigurnosnih proračuna Azerbejdžana ne predstavlja samo diplomatsku grešku, već i smanjenje strateškog realizma. Iran, sa svojim kulturnim, gospodarskim, vjerskim i geopolitičkim uticajem u regiji ima ključnu ulogu u očuvanju ravnoteže.
Ignoriranje ove činjenice vodi prema eskalaciji napetosti s akterom koji posjeduje i sposobnost i sredstva da reagira. Slabljenje te veze moglo bi dovesti do regionalne izolacije Azerbejdžana. Ukrajinski model pokazao je da instrumentalizacija vojnih saveza bez dugoročne definicije nacionalnih interesa vodi krizi unutar vlastitih granica. Ukoliko Baku nastavi tim putem, morat će se suočiti s istim posljedicama: slabljenjem unutarnje kohezije, ekonomskom ovisnošću i padom legitimiteta vlasti.
Koja je alternativa? Ciljana saradnja s regionalnim silama – ne kroz bezuvjetna savezništva, već kroz racionalnu politiku ravnoteže. Iran, Rusija i srednjoazijske države mogu, u okviru realističnog modela saradnje, garantirati stabilnost i održivi razvoj. Ako se ta saradnja temelji na međusobnom poštovanju, prepoznavanju etničkih i geopolitičkih stvarnosti te izgradnji povjerenja, može spriječiti širenje kriza koje nameće Zapad.
Iz perspektive Teherana, novi kurs Bakua nije samo u sukobu s obostranim interesima, već predstavlja prijetnju cjelokupnom sigurnosnom poretku Južnog Kavkaza. Iranski odgovor, međutim, nije bio impulsivan već strateški promišljen – kroz aktivnu diplomatiju, izgradnju narativa i demonstraciju svojih regionalnih sposobnosti, Teheran koristi i tvrde i mehke instrumente kako bi situaciju držao pod kontrolom.
Zaključno, ako Azerbejdžan pažljivo pogleda u ukrajinsko ogledalo, vidjet će da njegov trenutni put, iako naizgled legitiman i odlučan, u stvarnosti vodi prema unutarnjoj destabilizaciji. Prava neovisnost ne proizlazi iz približavanja nestabilnim strukturama, već iz prepoznavanja vlastite uloge u regionalnom poretku i uravnoteženoj saradnji s ključnim akterima. Još uvijek postoji prilika za promjenu smjera – ali taj bi se prozor uskoro mogao zatvoriti.
Ekskluzivno PISjournal
