PISjournal – Vođa venecuelanske opozicije Maria Corina Machado, koja je u petak proglašena dobitnicom Nobelove nagrade za mir za 2025. godinu za svoju takozvanu borbu za oživljavanje demokratije u Venecueli, sada je u centru kontroverzi i kritika zbog ove nagrade.
Nobelov komitet je Machad opisao kao “ključnu i ujedinjujuću figuru u vrijeme kada je politička opozicija bila podijeljena”.
Predsjedavajući Nobelovog komiteta, Jorgen Watne Frydnes, pohvalio je njenu hrabrost za “održavanje plamena demokratije živim u Venecueli usred sve dubljeg mraka”. Komitet joj je također odao priznanje za odbijanje da napusti zemlju uprkos ozbiljnim prijetnjama po život, opisujući je kao simbol otpora protiv onoga što je nazvao autoritarizmom.
Međutim, izbor Machadove izazvao je oštre kritike. Kritičari ukazuju na njene ranije izjave u kojima je izražavala podršku Izraelu i njegovoj stranci Likud, koju predvodi premijer Benjamin Netanyahu, ratni zločinac. Optužuju je da podržava genocid u Gazi, pozivajući se na objavu na društvenim mrežama u kojoj je izjavila: “Venecuelanska borba je izraelska borba” i nazvala Izrael “pravim saveznikom slobodne Venecuele”.
Kritike na Zapadu
Norveški zastupnik Bjornar Moxnes, čija je zemlja domaćin ceremonije dodjele Nobelove nagrade, ukazao je na Machadov sporazum o saradnji s Netanyahuovom strankom Likud iz 2020. godine, navodeći da je takav savez “u sukobu sa svrhom Nobelove nagrade”.
Osuda je međunarodna. Vijeće za američko-islamske odnose (CAIR) također je osudilo izbor, nazivajući ga “nerazumnom odlukom” koja “potkopava kredibilitet Nobelovog komiteta”.
Kritičari dodatno ističu Machadinu dugogodišnju historiju. Ukazuju na pismo iz 2018. godine koje je napisala liderima Izraela i Argentine, pozivajući ih da podrže “raspuštanje venecuelanske vlade”. Njena podrška američkim sankcijama protiv Venecuele, njen prijedlog za privatizaciju državne naftne kompanije i pohvale kontroverznim desničarskim liderima u Latinskoj Americi također su izazvale osude.
Ovaj skup stavova podstakao je centralnu optužbu protiv Nobelovog komiteta: da ovogodišnja nagrada ne nagrađuje neutralnog zagovornika mira, već političku ličnost sa specifičnim programom za Venecuelu.
Drugi kontroverzni izbori Nobelove nagrade za mir
Ovo nije prvi put da je Nobelov komitet na meti kritika zbog svojih izbora. Evo još nekih kontroverznih izbora:
Henry Kissinger i Le Duc Tho
Henry Kissinger bio je visoki američki diplomata u vrijeme Hladnog rata. Nagradu je osvojio zajedno sa sjevernovijetnamskim diplomatom Le Duc Thoom za njihove pregovore koji su posredovali u Pariškom sporazumu iz 1973. godine. Duc Tho je odbio nagradu, tvrdeći da pravi mir još nije postignut i da se rat nastavlja. Kritičari su kritizirali odluku o dodjeli nagrade Kissingeru, navodeći njegovu ulogu u američkim tajnim operacijama, vanjskoj politici i napadima na civile u zemljama poput Kambodže i Čilea.
Anwar Sadat i Menachem Begin
Egipatski predsjednik Anwar Sadat i izraelski premijer Menachem Begin osvojili su nagradu 1978. godine za sporazum iz Camp Davida, kojim je formaliziran mir između Kaira i Tel Aviva. Međutim, sporazum je ostavio ključna pitanja za Palestince i susjedne države neriješenima. Kritičari su u to vrijeme tvrdili da je nagrada preuranjena, jer zaobilazi neriješeno palestinsko pitanje.
Jaser Arafat, Šimon Peres i Jicak Rabin
Nagrada dodijeljena Jaseru Arafatu, Šimonu Peresu i Jicaku Rabinu 1994. godine za sporazum iz Osla pokazala se duboko manjkavom. Sporazumi su bili krhki i na kraju su propali, nakon čega je uslijedio ponovni porast nasilja nad Palestincima. Ova nagrada učvrstila je obrazac nagrađivanja odbora prolaznim trenucima nade, a ne održivim, dugoročnim mirom.
Barack Obama
U vrlo kontroverznoj odluci iz 2009. godine, odbor je dodijelio Baracku Obami nagradu samo nekoliko mjeseci nakon početka predsjedništva za njegove “napore u jačanju diplomatije”. Taj potez je mnoge šokirao, jer Obama još nije izgradio značajan dosje. Njegova naknadna eskalacija napada američkih dronova na Pakistan i druge zemlje i njegovo postupanje sa sirijskim migrantima naveli su kritičare da tvrde da je Nobelova nagrada još jednom nagradila težnje umjesto stvarnih postignuća.
Aung San Suu Kyi
Suu Kyi je nekada bila smatrana simbolom mira i borbe protiv vojne vlasti u Mjanmaru. Dobitnica je nagrade za mir 1991. godine. Dok je bila uhapšena, pobijedila je na izborima. Međutim, ona i njena vlada godinama kasnije našli su se na meti međunarodnih kritika zbog svog postupanja s Rohinja muslimanima. Njen politički prelazak iz zatvorene političke aktivistice u represivnu političku liderku izazvao je pozive da joj se nagrada oduzme.
Juan Manuel Santos
Kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos osvojio je 2016. godine Nobelovu nagradu za mir za pregovore o historijskom sporazumu s pobunjenicima FARC-a, s ciljem okončanja višedecenijskog građanskog rata. Međutim, mirovni sporazum su tijesno odbili kolumbijski glasači na nacionalnom referendumu, što je naciju ponovo gurnulo u nasilje. Santosov slučaj naglašava kako je Nobelova nagrada za mir ponekad dodjeljivana za namjere čiji je konačni ishod duboko neizvjestan.
Evropska unija
Nobelov komitet je 2012. godine dodijelio Nagradu za mir Evropskoj uniji, navodeći njenu ulogu u podsticanju mira i pomirenja u poslijeratnoj Evropi. Odluka je dočekana sa široko rasprostranjenim skepticizmom, jer su mnogi smatrali čudnim odati počast ogromnoj političkoj i birokratskoj instituciji umjesto pojedincima. Nagrada je smatrana posebno paradoksalnom, budući da dolazi u vrijeme kada se EU borila s dubokim unutrašnjim krizama.
Odbacivanje Mahatme Gandhija
Mahatma Gandhi, revolucionarni vođa Indije koji je okončao vijekove britanskog kolonijalizma, bio je nekoliko puta nominovan za nagradu, ali nikada nije dodijeljena. Godine 1948., kada je ubijen, Nobelov komitet je odlučio da mu ne dodijeli nagradu, obrazlažući da zakon zabranjuje posthumno dodjeljivanje nagrade ljudima, sve dok nijedan živi kandidat ne ispunjava uslove. Ova eliminacija ostaje najspornija.
Nobelov kontroverzni mirovni model
Kada sastavimo imena dobitnika nagrade za mir, pojavljuje se jedan obrazac: Nobelova nagrada za mir pretežno slijedi idealističke i politizirane ciljeve. Iako je deklarirana misija Nobelove nagrade odavanje počasti borbi za ljudska prava i unapređenje ljudskog napretka, ovogodišnja nagrada dodijeljena je pojedincu koji je izrazio podršku vojnoj ofanzivi u Gazi koju su mnogi pravni stručnjaci i vlade označili kao genocidnu, i koji je aktivno pozivao na stranu vojnu intervenciju u vlastitoj zemlji.
Kritičari tvrde da se Nobelova nagrada, kao što se vidi u ovom i drugim slučajevima, sve više koristi kao geopolitičko sredstvo. Oni tvrde da služi političkoj agendi koju su postavili zapadni lideri, a koja je osmišljena da uzdigne određenu političku figuru koja se slaže s njihovim interesima. Centralno pitanje koje okružuje Machado nije samo o njenim domaćim dostignućima, već o tome da li je njena prozapadna orijentacija bila odlučujući faktor u osvajanju naklonosti odbora. Upravo ta linija ispitivanja sada prijeti da podredi legitimitet Nobelove nagrade za mir sjeni političkih ciljeva.
Pogled na proces odabira pobjednika
Alfred Nobel bio je uglavnom samouki švedski hemičar koji je stekao bogatstvo izumom dinamita i izgradnjom ogromne kompanije za proizvodnju oružja. Njegov život je doživio dubok preokret 1888. godine kada su novine greškom objavile njegovu osmrtnicu nakon smrti njegovog brata Ludviga. Naslov ga je navodno nazvao “Trgovac smrti je mrtav”, navodeći da je dr. Alfred Nobel, “koji se obogatio pronalazeći načine da ubije više ljudi brže nego ikad prije, umro jučer”.
Nakon što je vidio svoju osmrtnicu, Nobel je bio zapanjen. Dinamit je vidio kao silu koja služi dobru i javnoj koristi. Vidio ga je kao dar koji služi rudarstvu i građevinarstvu i sredstvo za stvaranje takve razorne moći koja bi odvratila civilizirane nacije od rata.
Stoga je 1895. godine sastavio svoj testament u Parizu, usmjeravajući većinu svog ogromnog bogatstva za dodjelu nagrada iz hemije, fizike, medicine, književnosti i mira. (Nobelova nagrada za ekonomiju ustanovljena je kasnije.) U svom testamentu je eksplicitno odredio da Nagradu za mir dodijeli odbor od pet članova, koji bira norveški parlament, “osobi koja je učinila najviše ili najbolje za bratstvo među narodima, za ukidanje ili smanjenje stajaćih vojski i za vođenje i promovisanje mirovnog dijaloga”.
Od svog osnivanja 1901. godine, Nobelova nagrada za mir dodijeljena je 105 puta, a dobitnici su 142 nagrade. Od toga je 111 bilo pojedincima, a 31 organizacijama. Vremenom je Nobelov komitet usvojio sve šire tumačenje Nobelovog testamenta, birajući za dobitnike borce za ljudska prava, političke disidente, humanitarne organizacije, humanitare, novinare, poljoprivredne naučnike i zagovornike zaštite okoliša.
Trenutnim odborom predsjedava 40-godišnji Jorgen Watne Frydnes, kojeg je nominirala vladajuća norveška Laburistička stranka. Sastav odbora odražava norvešku političku scenu: Guri Larsen, bivša ministrica vanjskih poslova, također je imenovana od strane Laburističke stranke; Kirsti Bergsto, bivša ministrica obrazovanja, nominirana je od strane Konzervativne stranke; Anne Enger od strane Stranke centra; a Asle Toje, stručnjakinja za vanjsku politiku, od strane Stranke progresa.
Proces nominacije omogućava izabranim zvaničnicima, univerzitetskim profesorima, članovima međunarodnih tijela i bivšim laureatima iz cijelog svijeta da predlože kandidate, a rok je 31. januar svake godine. Međutim, odbor zadržava ovlaštenje da doda nova imena tokom svog prvog sastanka.
Ove godine, jedan od potencijalnih kandidata visokog profila bio je bivši američki predsjednik Donald Trump. Ipak, s rokom od 31. januara, imao je samo prvih 11 dana svog predsjedničkog mandata tokom kojih je mogao biti formalno nominovan, što je mnoge navelo na zaključak da nikada nije bio u trci za ovogodišnju nagradu, uprkos značajnom negodovanju javnosti zbog njegove podrške Izraelu tokom sukoba u Gazi. Ukupno je odbor razmotrio 338 kandidata za ovogodišnju nagradu, čiji identiteti ostaju trajno povjerljivi.
Od februara nadalje, tokom proteklih osam mjeseci, pet članova odbora, zajedno s direktoricom Nobelovog instituta, Kristin Berg Harpviken, redovno se sastaju u “Sobi odbora” na trećem spratu sjedišta Nobelovog instituta u blizini Kraljevske palate u Oslu. Tamo se okupljaju oko poliranog drvenog stola ispod visećeg lustera, okruženi portretima svih prethodnih dobitnika Nagrade za mir.
Kroz rigorozan proces eliminacije, odbor je suzio službenu listu na konačni uži izbor od samo dvanaest imena. Iz te odabrane grupe su vijećali i na kraju izabrali ovogodišnjeg pobjednika.
Konačni kandidat za nagradu bira se nakon apsolutnog konsenzusa članova. Zapisnici sa sastanaka odbora ostaju zapečaćeni i povjerljivi pola stoljeća, za razliku od gotovo bilo kojeg drugog odbora, i nikada se ne objavljuju javnosti.
Konačno, kada se svi članovi odbora slože oko jednog imena, direktor svake godine u 10:45, 10. oktobra, kontaktira pobjednika kako bi ga obavijestio, a rezultat objavljuju mediji 15 minuta kasnije. Nagrada, uključujući medalju i oko milion dolara u gotovini, dodjeljuje se na ceremoniji kojoj prisustvuju norveški kralj i premijer u gradskoj vijećnici Osla 10. decembra, na dan smrti Alfreda Nobela.
Ekskluzivno PISjournal
