Emina Zuparević raspuštanje
Autorica je studentica na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu. Njeni interesi su vezani za međunarodne odnose, geopolitiku, s fokusom na Iran i Bliski istok.
PISjournal – Dugogodišnji sukob između Kurdske radničke partije, poznatije kao PKK, i turske države dobio je novi rasplet kada je osnivač PKK, Abdullah Ocalan, pozvao na raspuštanje partije.
Raspuštanje Kurdske radničke partije (PKK) predstavlja prekretnicu u turskoj politici i njenoj sigurnosnoj strategiji, s potencijalom da redefiniše odnose između države i kurdske zajednice. Naime, PKK su 1978. Godine osnovali studenti pod vodstvom Abdullaha Ocalana u cilju borbe za nezavisnost Kurdistana. PKK je 1984. godine započeo oružanu borbu tražeći nezavisnost kurdske države na jugoistoku Turske.
Vremenom je taj cilj evoluirao prema traženju veće autonomije i kulturnih prava za Kurde, koji čine između 15 i 20% stanovništva Turske. Poznato je da su Turska, Sjedinjene Američke Države, Europska Unija, ali i brojne druge države označile PKK kao terorističku organizaciju. Sukobi između partije i turske države rezultirao je smrću preko 40.000 ljudi i nekoliko hiljada raseljenika, od kojih su većina uglavnom bili Kurdi.
Vođa pokreta, Ocalan, uhapšen je 1999. godine u Nairobiju, Keniji u tajnoj operaciji koju su koordinisale turske obavještajne službe uz pomoć američkih i izraelskih obavještajnih službi (CIA i Mossad). Ocalan biva prebačen u Tursku i osuđen za izdaju, terorizam i separatizam, kao i prijetnju nacionalnom jedinstvu, te mu se određuje smrtna kazna. Kazna se pretvorila u doživotni zatvor nakon ukidanja smrtne kazne 2002. godine kao posljedica turskih reformi za pristupanje EU, te se navodi da se trenutno nalazi u izoliranom zatvoru na otoku Imrali. Unatoč zatočeništvu, Ocalan zadržava značajan utjecaj na PKK i kurdski pokret.
Hapšenje Ocalana izazvalo je masovne demonstracije u Turskoj ali i širom kurdske dijaspore (Njemačka, Grčka, Italija, Švedska), od kojih su se pojedini pretvorili i u nasilne, te je dolazilo do sukoba sa policijom, uličnih nereda i pojačane represije. Nakon ovih dešavanja, Turska je pojačala vojne operacije protiv PKK-a i sumnjivih kurdskih organizacija. Mnoge kurdske partije su bivale zabranjene, a kurdski aktivisti hapšeni pod optužbama za separatizam. Također, mediji i kulturni izrazi na kurdskom jeziku bili su dodatno ograničeni tokom tog perioda.
Nakon hapšenja Ocalana, PKK je proglasio jednostrano primirje koje je trajalo od 1999. do 2004. Ocalan je iz zatvora pozivao svoje sljedbenike da pređu s oružane borbe na političku borbu – što je dovelo do određene redefinicije kurdske strategije. Europska unija je kritikovala Tursku zbog odnosa prema Ocalanu i Kurdima, te su u sklopu EU reformi postepeno uvedene kulturne i jezičke slobode za Kurde, iako ograničeno. Također, problem kurdistanskog pitanja važi za jednu od mnogih potencijalnih prepreka Turske na njenom putu ka europskim integracijama. Vremenom se sve više Kurda okretalo ka političko borbi umjesto gerilske.
Politički angažman su vodili kroz stranke kao što su HADEP, DTP, BDP, HDP, te sadašnja DEM stranka. Ove stranke su težile predstavljanju Kurda unutar parlamentarnog sistema i, uprkos državnom pritisku, imale su značajan uspjeh. Od 2004. PKK je ponovo počeo sa napadima, te su se sukobi periodično rasplamasavali, sa posebnim naglaskom na 2015. kada je mirovni proces propao. Iako je hapšenje Ocalana učvrstilo stav SAD-a i EU po pitanju PKK kao terorističke organizacije, kasniji savez SAD-a sa sirijskim Kurdima (YPG/SDF), povezanim s PKK-om, stvorio je nove geopolitičke tenzije s Turskom.
Krajem februara 2025. godine došlo je do značajnih pomaka u vezi s razoružavanjem PKK-a, što je predstavilo potencijalnu prekretnicu u sukobu. Abdullah Ocalan je iz zatvora pozvao da PKK položi oružje i raspusti se, ističući da je organizacija “ispunila svoju historijsku misiju.” Također, Ocalan je istakao da se kurdsko pitanje sada može rješavati demokratskim putem. Ovaj poziv uslijedio je nakon sastanka sa političarima prokurdskih stranaka i označio je početak nove, mirovne inicijative. Na kongresu održanom na sjeveru Iraka početkom maja 2025., PKK je i formalno objavio raspuštanje svoje organizacione strukture i kraj oružane borbe. Proces razoružavanja trebao bi se odvijati u Turskoj, Iraku i Siriji, gdje je PKK bio vojno aktivan. Odluka je došla kao odgovor na Ocalanov poziv, a navodi se da će proces nadzirati sam Ocalan.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan pozdravio je ovu odluku, nazvavši je “važnim korakom ka Turskoj bez terorizma.” Turska vlada najavila je da će pomno pratiti proces, dok je ministar vanjskih poslova Hakan Fidan istakao potrebu za konkretnim koracima u provedbi. Također, potparol vladajuće AK partije potvrdio je da će državne institucije nadzirati proces. Prema navodima, Turska planira posmatrati ovaj proces u periodu 3-4 mjeseca, sa posjetama Ocalanu. Druga faza procesa očekuje se u junu 2025., nakon čega bi mogao uslijediti kongres o konačnom raspuštanju i rješavanju tehničkih pitanja vezanih za oružje. Kao glavni čimbenici koji su doveli do razoružavanja navode se, prije svega, vojni pritisak u kojem je oslabljena vojna struktura PKK-a koja je učinila oružanu borbu manje održivom; regionalne promjene poput onih u Siriji i Iraku, uključujući sporazume između kurdskih snaga i sirijske vlade gdje je smanjena strateška vrijednost oružane borbe, te jačanje prokurdskih stranaka, poput DEM-a, u Turskoj koje su rezultirale većim političkim sudjelovanjem Kurda.
Poznato je i da Erdoganova strategija uključuje podršku prokurdskih snaga za njegove političke ciljeve kojiobuhvataju i moguću kandidaturu na predsjedničkim izborima 2028. Nakon toga, podrška nacionalističkog lidera, Devleta Bahčelija (MHP), za dijalog sa Ocalanom , smanjila je otpor nacionalizma prema mirovnom procesu. Raspuštanje i razoružavanje PKK-a moglo bi znatno smanjiti sigurnosne prijetnje unutar Republike Turske, ali i otvoriti prostor za političke reforme koje uključuju veća prava za Kurde. Međutim, opozicijske stranke, poput CHP-a, navode da su skeptične prema Erdoganovom vodstvu procesa što bi moglo dodatno zakomplikovati provedbu. Za Siriju i Irak bi raspuštanje PKK-a moglo promijeniti ravnotežu moći, pogotovo u odnosima između kurdskih snaga, Turske i drugih aktera. Također, postoje spekulacije da bi Ocalan mogao biti uvjetno pušten kao dio dogovora, iako to još nije zvanično potvrđeno. Njegovo oslobađanje bi moglo potaknuti politički dijalog ali i revolt turskih nacionalista.
Kao glavni izazovi, ali i razlozi za skepticizam, predstavljaju dugogodišnje nepovjerenje između Turske i Kurda jer su raniji mirovni procesi propali zbog eskalacije sukoba, te to dodatno otežava proces. Također provedba zahtjeva i razoružanje u tri zemlje- Turska, Irak i Sirija, što zahtjeva dodatnu koordinaciju i nadzor te može biti logistički izazovno. Jedan od značajnihih izazova jeste i protivljenje turske opozicije i nacionalista pregovorima sa PKK, dok kurdski zvaničnici traže značajne demokratske reforme. Za ovakav čin potrebna je velika demokrattska tranzicija za potpuno uključivanje Kurda u tursko stanovništvo, dok bi reintegracija bivših PKK-ovih boraca mogla predstavljati jedan od izazova, ali je ključna za dugoročni mir. Rješavanje kurdskog pitanja i razoružavanje PKK-a moglo bi ozvaničiti kraj jednog od najdužih sukoba Bliskog istoka.
Uspjeh uspostave dugoročnog mira mogao bi rezultirati stabilizaciji sigurnosne situacije u Turskoj ali i regionu, kao i mogućnosti Turske da se integriše u dalje geopolitičke sfere.Poboljšanje međunarodnog imidža i percepcije Turske u svijetu, pogotovo na zapadu,izuzetno je važno za njen napredak.Stabilniija Turska bi mogla rezultirati i značajnim privlačenjem stranih investitora koji bi se mogli pozitivno odraziti na poboljšanje turske ekonomije.
Rješavanje kurdskog pitanja moglo bi utjecati i na dijalog Turske sa Europskom Unijom, sa kojom ima zaleđene pregovore o članstvu jer je EU dugo kritizirala Tursku zbog tretmana prema Kurdima. Napredak u ovom polju bio bi svakako značajan za obnovu pregovora. Zaključno je da je sljedećih nekoliko mjeseci presudno za kreiranje nove turske politike, ali i poboljšanje turske reputacije u svijetu.
raspuštanje raspuštanje
Ekskluzivno PISjournal
