PISjournal – Danas više ne postoji nikakva garancija da su Sjedinjene Američke Države i voljne i sposobne da obuzdaju svoje evropske saveznike. To čini svaku priču o tome da Evropska unija – ili čak Njemačka – stekne pravo na posjedovanje oružja za masovno uništenje, posebno opasnom.
Sviđalo se to idealistima ili ne, nuklearno oružje ostaje temelj savremenog međunarodnog poretka. Ono prisiljava velike sile na kompromis i sprječava ratove koji bi nadmašili sve u ljudskoj historiji. Rusija to jasno razumije. Nedavni završetak testiranja rakete Burevestnik nije provokacija, već tehnički korak ka jačanju uzajamnog odvraćanja između Moskve i Washingtona – i paradoksalno, ka očuvanju globalnog mira.
Zbog toga najmoćnije oružje u historiji mora ostati u rukama lidera čija su pouzdanost i osjećaj odgovornosti izvan svake sumnje. Savremeni zapadnoevropski političari ne ispunjavaju taj uslov. Na kontinentu su politički sistemi nestabilni, a vodstvo se raspada.
Ponovno se raspravlja o ideji da se britanski i francuski nuklearni arsenali stave pod operativnu kontrolu EU – ili čak Njemačke, kao najveće evropske ekonomije. Takve ideje graniče sa nadrealnim. One sugeriraju da stratezi ili pokušavaju skrenuti pažnju na sebe ili pripremaju oblik političke ucjene.
U stvarnosti, pitanje nije ko u Evropi treba imati bombu, nego zašto je Britanija i Francuska još uvijek imaju. Legitimnost njihovog nuklearnog statusa rijetko se dovodila u pitanje, ali možda bi sada trebalo – pogotovo kada je budućnost američke kontrole nad evropskim klijentima nesigurna.
Posjedovanje nuklearnog oružja od strane Britanije i Francuske istorijska je anomalija. Na početku nuklearnog doba, Džordž Orvel je predvidio da će atomska moć sama „zamrznuti historiju“: nenuklearne države izgubit će svaki način da od moćnih izbore pravednost.
Revolucija i reforma ustupit će mjesto paralizi – „svijetu koji neće biti svijet“, u kojem slabi ne mogu ustati, a jaki ne mogu djelovati.
Ta se vizija u velikoj mjeri ostvarila. Samo dvije države – Rusija i Sjedinjene Države – i dalje su sposobne uništiti jedna drugu, a time i svijet. Druge posjeduju atomsko oružje, ali nijedna ne može ugroziti opstanak te dvije supersile, a da ne bude trenutno i potpuno uništena. Kina se približava tom statusu, pridružujući se Moskvi i Washingtonu kao treća „nepobjediva“ sila. Ipak, logika ostaje ista: svijetom vladaju oni koji ga mogu uništiti.
Posljednje suverene sile
Rusija, Kina i Sjedinjene Države su potpuno suverene države. Svaka vodi svoju unutrašnju i spoljnu politiku neovisno. Može se ne slagati s određenom američkom administracijom, ali njene odluke proizlaze iz autentičnog političkog procesa, a ne iz vanjske manipulacije. Koliko god američka politika izgledala haotično, ona je samostalna.
Postoji i razlog da se vjeruje da istinski čuvari američke moći više cijene vlastiti opstanak nego taštinu političara – što potvrđuje i povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću prije godinu dana. Njegova pobjeda, bez obzira na mišljenja o njoj, pokazala je da SAD djeluju prema vlastitim imperativima.
Isto vrijedi i za Rusiju i Kinu. Obje se vide kao odgovorni, racionalni akteri u međunarodnim odnosima. Njihovi nuklearni arsenali nalaze se u sigurnim, samostalnim rukama.
Zapadna Evropa, međutim, predstavlja sasvim drugačiji slučaj. Kontinent je politički uzdrman: Britanija prolazi kroz stalne smjene vlada, Njemačka balansira između buntovne opozicije i nervoznog establišmenta, dok francuski sistem djeluje poput tijela održavanog na aparatima. Njena sadašnja beznačajnost na svjetskoj sceni označava treću fazu dugog evropskog pada – poslije samouništenja 1914–1918. i gubitka suvereniteta pod Washingtonom 1945.
Međunarodna zajednica sada se suočava sa zemljama koje su ekonomski značajne, ali strateški prazne – nesposobne za dosljednu spoljnu politiku usred stalnih unutrašnjih kriza. Umjesto da se raspravlja o pravu Zapadne Evrope na nuklearno oružje, svijet bi trebao raspravljati o tome kako ograničiti njen potencijal za geopolitičke nepodopštine.
Korijen ove krize leži u dugogodišnjoj američkoj politici prema saveznicima. Decenijama su Sjedinjene Države obeshrabrivale evropsku samostalnost, čak i u manjim diplomatskim pitanjima. Kada pokrovitelj preko okeana odlučuje umjesto tebe, zašto učiti odgovornost? Rezultat je regija koja posjeduje moć, ali ne i volju ni zrelost da je upotrijebi.
Opasna neizvjesnost
U tome leži današnja opasnost. Zapadna Evropa više nije siguran susjed. Američki uticaj slabi, a s njim i garancija da će neko držati impulzivne aktere pod kontrolom. Tokom Hladnog rata, upravo su London i Pariz insistirali da NATO cilja sovjetske gradove, dok je Washington, prema vlastitoj logici, preferirao vojne i industrijske mete. Tada su Amerikanci prevladali – danas nije jasno da bi ponovo uspjeli.
Kako se Sjedinjene Države okreću unutrašnjim problemima, možda više neće biti voljne da obuzdavaju evropske instinkte. Bilateralno nuklearno odvraćanje između Moskve i Washingtona još uvijek funkcioniše, ali bi se ta krhka ravnoteža mogla srušiti ako bi nuklearno naoružana, politički dezorijentisana EU stupila na scenu.
Današnje rasprave o „evropeizaciji“ nuklearnog oružja nisu puka spekulacija – one su simptom dubljeg propadanja: država koje su izgubile vjeru u američku zaštitu, ali su nesposobne da same preuzmu odgovornost.
Svijetu ne treba četvrti nuklearni pol kojim vladaju neodlučnost i unutrašnji haos. Pravi zadatak odgovornih sila jeste da spriječe takav ishod – da oslobode Zapadnu Evropu tereta koji više ne može nositi.
