PISjournal – Bombardovanje afganistanskog glavnog grada Kabula i intenzivni sukobi koji su uslijedili na Durandovoj liniji svjedočili su nevjerovatnom raskolu odnosa Afganistana i Pakistana.
Odnosi između Pakistana i talibana od 1990. do 2020. godine zasnivali su se na zajedničkim strateškim interesima i isprepletenim sigurnosnim i obavještajnim mrežama. Međutim, od 2022. godine, njihov odnos, koji je nekada bio topao i karakteriziran otvorenom i tajnom saradnjom, postao je distanciran, mijenjale su se granice i razmjenjivale optužbe, čak se desio i strateški jaz.
Alijansa u komi
Pakistan je decenijama trošio vrijeme i resurse njegujući, skrivajući, naoružavajući, obučavajući i finansirajući talibane, videći u njima odgovarajući instrument za održavanje kontrole nad Afganistanom i postizanjem strateške dubine protiv rivalske Indije. Ali, baš poput Frankensteina, ne možemo uvijek obuzdati čudovište koje sami odgojimo.
Tokom prve vladavine talibana nad Afganistanom 1990-ih, Pakistan je bio jedan od rijetkih državnih sponzora režima. Njegov vojni i obavještajni aparat, uključujući jedinice unutar moćne Međuresorne obavještajne službe (ISI), služio je kao ključni kanal, pružajući političku i logističku podršku. Ovaj savez bio je utemeljen na doktrini „strateške dubine“, s ciljem kultiviranja uticaja u Afganistanu kako bi se suprotstavio Indiji i drugim rivalima.
Čak i nakon što su NATO snage okupirale zemlju, Pakistan je nastavio pružati podršku. Pružio je afganistanskim talibanima i mreži Haqqani logističku, vojnu i ideološku podršku tokom njihove pobune protiv afganistanske vlade koju podržavaju SAD. Ovo kontinuirano pokroviteljstvo bio je odlučujući faktor u trijumfalnom povratku talibana na vlast 2021. godine.
Saradnja je često funkcionisala neformalno, oslanjajući se na institucionalne kontakte, finansiranje militantnih frakcija i sigurne koridore za kretanje osoblja i zaliha. Zauzvrat, Islamabad je očekivao da će talibani, kada jednom preuzmu kontrolu, obuzdati antipakistanske militantne grupe poput Tehreek-e-Taliban Pakistan (TTP), što je bio implicitni dogovor između njih dvoje.
Pakistan je u početku slavio preuzimanje vlasti od strane talibana kao pobjedu, pozicionirajući se kao pobjednik dugogodišnje regionalne i međunarodne borbe za uticaj. Ali slavlje je bilo kratkog vijeka. Činilo se da Islamski Emirat više nisu bili isti stari talibani, a oblaci nesloge brzo su zasjenili njihove odnose.
Prvi veliki šok u odnosima se desio kada je talibanska vlada učinila nezamislivo: osudila je teroristički napad u turističkom području Pahalgam u Jammu i Kašmiru, kojim upravlja Indija. U saopštenju u kojem izražava saučešće porodicama 26 uglavnom indijskih žrtava, talibansko ministarstvo vanjskih poslova upozorilo je da takvi napadi ugrožavaju regionalnu stabilnost. Implicitna poruka Islamabadu bila je kristalno jasna.
Do kraja prošle godine, odnosi su se toliko pogoršali da je pakistanski specijalni predstavnik za Afganistan, Muhammad Sadiq, odletio u Kabul na krizne razgovore s visokim talibanskim liderima. Ipak, čak i dok je pregovarao u glavnom gradu, avioni pakistanskog ratnog zrakoplovstva napali su ciljeve u Afganistanu 24. decembra, ubivši 46 pripadnika TTP-a u provinciji Paktika. Napad je bio odmazda za samoubilački bombaški napad TTP-a tri dana ranije u kojem je ubijeno 16 njihovih vojnika, objavio je Pakistan.
Od kraja 2023. godine, pa sve do 2024-2025. godine, njihova granica je postala žarište sukoba. Ponovljene prekogranične pucnjave, zatvaranje ključnih trgovačkih ruta poput Torkhama i Chamana, te optužbe za zračne napade postale su uobičajene. Ovi eskalirajući sukobi otkrivaju da su taktička neslaganja prerasla u direktan vojni sukob.
Sada su odnosi s Afganistanom postali strateška močvara. Toliko je duboka da su, pod pritiskom javnosti, neki dijelovi pakistanske vlade predložili da se obrate SAD-u za pomoć, pa čak i da Washingtonu osiguraju baze dronova na pakistanskom tlu kako bi napali antipakistanske militante koji se kriju u Afganistanu.
Zašto je došlo do raspada saveza?
Niz istovremenih i kaskadnih faktora doveo je do brzog pada odnosa od bliskog savezništva do mogućih rivala:
TTP sigurno utočište i aktivnosti
Pakistan je više puta optužio talibane da pružaju sigurna utočišta ili operativni prostor pakistanskim milicijama, posebno TTP-u. Ponovljene optužbe i napadi TTP-a na pakistanske ciljeve bili su glavni razlog za ljutnju Islamabada i početak njegovih vojnih i diplomatskih reakcija. Kao odgovor, Pakistan je koristio vojne opcije, uključujući prekogranične napade i ciljanje sumnjivih sjedišta, izazivajući novi val neprijateljstva. Stvarnost je da je dvodecenijski otpor talibana protiv američke vojne nadmoći i njihove konačne političke i vojne pobjede postao izvor inspiracije za TTP. Ova grupa je sada odlučna da u Pakistanu učini ono što je njena matična grupa učinila u Afganistanu: preuzme kontrolu nad vladom i uspostavi još jedan Islamski Emirat.
Usred svega toga, zajednički strah od širenja ISIS-a, ISIS-Khorasan (ISIS-K), također je odigrao ulogu u zbližavanju dvije grupe.
ISIS-K, koji djeluje u plemenskim područjima na sjeveru Pakistana i nekoliko afganistanskih provincija, među kojima je najistaknutija provincija Kunar, povećao je stalni tok antitalibanske propagande putem svoje medijske fondacije Al-Azim kako bi potkopao kredibilitet i vjerski autoritet talibanske vlade.
ISIS-K posebno kritikuje interakcije talibana sa zapadnim silama, tvrdeći da su postupci talibana suprotni islamskom zakonu. Prema propagandi ove terorističke grupe, talibani su, nakon što su došli na vlast uz američku podršku, „napustili globalni džihad protiv nevjerničkih režima“. Grupa također optužuje vladu Islamskog emirata u Kabulu da djeluje kao pijun stranih sila poput SAD-a, Rusije i Kine u zamjenu za međunarodni legitimitet i finansijsku korist, dok istovremeno ignoriše patnju muslimana širom svijeta.
ISIS optužuje talibane da slijede „duboko manjkavu“ deobandi školu mišljenja, nazivajući je otpadničkim „etnonacionalističkim paštunsko-centričnim pokretom“.
S obzirom na takvo neprijateljstvo, talibani su prirodno veoma zabrinuti zbog približavanja ISIS-K TTP-u i regrutiranja iz njegovih područja djelovanja ako TTP bude oslabljen.
Vrijedno je napomenuti da je ISIS-K nastao od nezadovoljnih članova TTP-a i afganistanskih talibana. Do prošle godine, propaganda ISIS-K izbjegavala je zauzimanje opozicionih stavova protiv TTP-a i izbjegavala fizičke sukobe i otvoreno neprijateljstvo. To je bilo s ciljem da se njihovom zajedničkom neprijatelju, pakistanskim sigurnosnim snagama, uskrati bilo kakva strateška prednost, budući da su obje grupe očigledno imale taktičku saradnju u svojim kontrolisanim područjima unutar Pakistana.
Glavni medij TTP-a, Omar Media, u protekle dvije godine je pojačao svoju medijsku produkciju. Medij objavljuje materijale na paštunskom, urdu, engleskom i dariju i uglavnom promovira neprijateljski i antivladin narativ, dok u velikoj mjeri izbjegava otvoreno okrivljavanje ISIS-a ili ISIS-K.
Međutim, od sredine 2025. godine, mediji ISIS-K počeli su objavljivati ideološka opovrgavanja u kojima se TTP formalno proglašava otpadnicima od vjere, što se pripisuje duboko ukorijenjenim historijskim i organizacijskim vezama TTP-a s afganistanskim talibanima.
Ovaj ideološki sukob eskalirao je javno krajem maja 2024. godine, kada se Qari Shuaib Bajouri, visoki ideolog i član rukovodećeg vijeća TTP-a, pojavio u videu podijeljenom na X-u. U njemu je osudio ISIS-K kao grupu sastavljenu od „prebjega iz TTP-a, Al-Kaide i afganistanskih talibana“. Naglasio je da TTP nema nikakve veze niti sporazuma sa ISIS-K, ali je pojasnio da ipak nisu u ratu s njima. Bajouri je ponovio da primarni cilj TTP-a ostaje džihad protiv pakistanske države i konsolidacija kontrole u plemenskim regijama Pakistana.
Kao odmazdu sljedećeg jula, Al-Azim iz ISIS-K objavio je 47-minutnu audio poruku pod naslovom „Izgubili su kredibilitet u islamu odričući se nevjerništva“. U odgovoru su odbačene izjave višeg vođe TTP-a, uz tvrdnju da su prebjezi TTP-a koji su se prvobitno pridružili ISIS-K, poput osnivačkih vođa, Hafiza Saeeda Khana i Gula Zamana Fateha, bili „pravi mudžahedini“. U poruci je odlučno odbacivana svaka stalna ideološka povezanost ili saradnja između dvije grupe.
Nadalje, ISIS-K je kritizirao TTP kao „plemensku, Deobandsku lokalnu miliciju“ zbog ograničavanja svog rata na granice Pakistana, što je u oštroj suprotnosti s vlastitim globalnim ofanzivnim džihadom ISIS-K. Ova kritika usmjerena je na stav TTP-a iz 2018. godine, koji naglašava da nema regionalnih ili globalnih ambicija izvan Pakistana.
Osim toga, u ovom audio zapisu, ISIS-K tvrdi da talibani ne samo da određuju ideološki stav TTP-a, već i da imaju kontrolu nad njegovim operativnim putem u Pakistanu. Grupa je također oštro kritizirala TTP kao predstavnika prodemokratskih snaga i islamističkih političkih stranaka u Pakistanu poput Međunarodne unije muslimanskih učenjaka.
S obzirom na ovu složenu pozadinu, sada možemo razumjeti zašto je pristup afganistanskih talibana zahtjevima Islamabada, uključujući obračun s TTP-om i prekid veza s njim, bio tako oklijevajući i proračunat.
Granične tenzije: Novi talibani se razlikuju od džihadističkih talibana iz 1990-ih
Tenzije između Afganistana i Pakistana protežu se daleko izvan prekograničnog terorizma. One su duboko ukorijenjene u konkurentskim teritorijalnim zahtjevima i sukobljenim nacionalnim identitetima. Od povratka na vlast u augustu 2021. godine, talibani više nisu pobunjenička grupa nužno podložna vanjskom pokrovitelju. Sada se trude projicirati kredibilitet vlade i političke nezavisnosti, naglašavajući nacionalni suverenitet i historijske stavove o pitanjima poput sporne Durandove linije.
Ovaj zaokret ka državnom umijeću direktno se sukobljava s očekivanjima Pakistana, koji je očekivao partnera koji bi zajednički osiguravao granicu.
Percipirana podrška afganistanskih talibana TTP-u, u kombinaciji s upornim sporom oko Durandove linije, potiče duboko ukorijenjeni strah Pakistana od separatizma. To je rezultiralo napetom pat pozicijom: pakistanska vlada odbija formalno priznati talibansku vladu u Kabulu, a istovremeno zahtijeva konkretne akcije protiv TTP-a koji smatra egzistencijalnom prijetnjom vlastitoj stabilnosti.
Pritisci i interesi stranih aktera
Kina, kao sila u usponu, zahtijeva stabilnost i garancije u vezi sa sigurnosnim prijetnjama svojim ekonomskim projektima u regiji. Međutim, prioriteti Pekinga, uglavnom Ujgura, mogu se razlikovati od sigurnosnih zahtjeva Islamabada i ovaj jaz u prioritetima može zakomplicirati odnos.
Osim toga, svaka promjena u pristupu talibana vezama s Indijom može uticati na njihove odnose s Pakistanom. Nedavni palestinski zračni napadi na Kabul dogodili su se upravo u vrijeme kada je talibanski ministar vanjskih poslova Amir Khan Mutaqi obavio službenu posjetu New Delhiju kako bi pripremio teren za jače odnose s pakistanskim rivalom.
Posljedice i troškovi
Kontinuirani sukob i napeti odnosi između talibana i Pakistana rizikuju da izazovu niz negativnih posljedica na više frontova:
U sferi sigurnosti; povećani napadi na granici, širenje terorizma, potencijal za intenziviranje sukoba, pa čak i šire lokalizirane konfrontacije, imaju direktne implikacije na zaštitu pakistanskih granica i unutrašnju stabilnost unutar Afganistana.
U ekonomskoj sferi; poremećaji prekograničnih trgovinskih ruta i ključnih prelaza poput Torkhama i Chapmana negativno će uticati na bilateralnu trgovinu i projekte poput tranzita ka Centralnoj Aziji, pa čak i na Kinesko-pakistanski ekonomski koridor (CPEC).
Nesigurnost i rezultirajuća ekonomska kriza će, zauzvrat, donijeti vlastite socio-humanitarne posljedice, što će dovesti do raseljavanja stanovnika pograničnih područja, povećane nesigurnosti i poremećaja svakodnevnog života ljudi s obje strane granice.
U diplomatskoj oblasti; rasplamsane tenzije dovest će do gubitka prilika za konstruktivan angažman i smanjiti kapacitet za regionalno posredovanje, naprimjer od strane Kine, kako bi se stvorio prostor za saradnju.
Zaključak
Raspad bivšeg saveza između Pakistana i talibana je višefaktorski problem, od historijske koristi i tajnih mreža do transformacije identiteta talibana nakon preuzimanja Kabula.
Ovaj razvoj događaja ne samo da je doveo u pitanje historijske temelje, već je i preokrenuo sigurnosne i ekonomske jednačine. Budućnost ovog odnosa, a time i stabilnost njihove zajedničke granice, borba protiv širenja terorizma i sigurnost vitalnih tranzitnih ruta, direktno zavisi od strateških izbora obje strane, kao i od intervencije i reakcija regionalnih aktera. Da bi se smirile tenzije, kombinacija diplomatskog pritiska, ekonomskih uvjeravanja za talibane i regionalno posredovanih rješenja izgleda ključna.
Ekskluzivno PISjournal
