Novinska mreža Al-Arabiya, pozivajući se na dobro obaviještene izvore, tvrdi da je Abu Muhammed al-Julani, koji trenutno obavlja dužnost privremenog predsjednika Sirije, zatražio od Vladimira Putina da izruči Bashara al-Assada Damasku. Navodi se da je ovaj zahtjev službeno podnesen s ciljem omogućavanja suđenja Assadu u Siriji. Ranije je i Reuters, pozivajući se na diplomatske izvore, izvijestio da je Al-Julani zatražio od Rusije povrat Assadove imovine, ali je ruska delegacija koja nedavno posjetila Damask istaknula da Assad nema nikakvu imovinu u Rusiji.
U tom kontekstu, jedan ruski izvor je za Reuters izjavio da Damask zapravo nije službeno iznio takav zahtjev i da Moskva ni u kojem slučaju neće pristati na izručenje Assada. U drugom razvoju događaja, Dmitrij Peskov, glasnogovornik Kremlja, objavio je da je predsjednik Rusije poslao pismo Ahmedu al-Sharu, predsjedniku sirijske prelazne vlade. Peskov je naglasio da Putin u tom pismu izražava spremnost Moskve da ojača praktičnu saradnju i proširi bilateralne odnose. Dodao je da se Putin u toj poruci zalaže za brzo stabiliziranje situacije u Siriji i nastavak bilateralne interakcije s novom vladom.
Od prve posjete do prvog poziva
Ruski predsjednik Vladimir Putin je 12. februara 2025. godine, obavio telefonski razgovor s Abu Muhammedom al-Julanijem, liderom Tahrir al-Shama i predsjednikom sirijske prelazne vlade. Tada je Kremlj objavio da je Putin tokom razgovora potvrdio podršku Rusije suverenitetu i teritorijalnom integritetu Sirije, te najavio spremnost Moskve da pomogne u poboljšanju ekonomskih uslova i pruži humanitarnu pomoć. To je bio prvi službeni kontakt između dviju strana nakon pada Assadove vlade, a u njemu je dogovoren nastavak saradnje i bilateralnog dijaloga.
Prije ovog poziva, 28. januara, visoka ruska delegacija je po prvi put nakon promjene vlasti u Siriji stigla u Damask. Ministarstvo vanjskih poslova Rusije objavilo je da su članovi delegacije održali sastanke s visokim dužnosnicima prelazne vlade, uključujući predsjednika vlade Ahmeda al-Sharaa, ministra vanjskih poslova Asada al-Shibanija i ministra zdravstva Mahera al-Sharaa. Rusija je u tom susretu izrazila podršku jedinstvu i suverenitetu Sirije te spremnost da pomogne u obnovi zemlje. Također je naglašena važnost nastavka bilateralne i multilateralne saradnje.
U tom smislu, novinska agencija TASS je izvijestila da je Mihail Bogdanov, zamjenik ministra vanjskih poslova Rusije, tokom posjete naglasio da status ruskih vojnih baza u Tartusu i Hmeimimu ostaje nepromijenjen. Međutim, jedan sirijski izvor otkrio je da je Ahmed al-Sharaa od ruske delegacije zatražio izručenje Bashara al-Assada i njegovih bliskih saradnika. Ruska strana je, međutim, samo naglasila potrebu za daljnjim konsultacijama i izbjegla dati konačan odgovor. Peskov nije komentirao taj zahtjev. Istovremeno, sirijska novinska agencija SANA izvijestila je da je sirijska prelazna vlada od Moskve zatražila odštetu, na što Kremlj nije direktno odgovorio, već je samo naglasio važnost nastavka odnosa između dvije zemalja.
Izazovi i perspektive odnosa Rusije i nove sirijske vlade
Odnosi između Rusije i nove sirijske vlade koju predvodi Ahmed al-Sharaa (Abu Muhammed al-Julani) suočavaju se s brojnim komplikacijama. Jedan od najvažnijih izazova u ovim odnosima je sudbina Bashara al-Assada i njegova uloga u političkoj budućnosti Sirije. Moskva, koja je godinama podržavala Assadovu vlast, sada se nalazi u situaciji u kojoj mora uspostaviti ravnotežu između svojih strateških interesa i potrebe za saradnjom s novom sirijskom vladom. Zahtjev nove sirijske vlade za Assadovo izručenje stavlja Rusiju u težak položaj, jer bi takav potez mogao ugroziti tradicionalne odnose Kremlja s Damaskom i narušiti geopolitički kredibilitet Rusije u regiji.
S druge strane, Turska i sam Recep Tayyip Erdoğan igraju značajnu ulogu u novim odnosima između Sirije i istočnog bloka. Ankara, koja je godinama podržavala sirijsku opoziciju, sada ima priliku da se nametne kao posrednik između nove vlade u Damasku i Moskve. Ako Turska želi učvrstiti položaj nove sirijske vlade u okviru regionalnog poretka, mora olakšati saradnju između Damaska i Moskve.
U ovom kontekstu, Al-Julani i njegova vlada bi se trebali fokusirati na političke, ekonomske i sigurnosne odnose s Rusijom umjesto insistiranja na Assadovom izručenju. Za Damask je prioritet obnova zemlje i izlazak iz ekonomske krize. Rusija, kao jedan od ključnih regionalnih aktera, može igrati važnu ulogu u pružanju finansijske i humanitarne pomoći te vojne podrške.
Stoga je od velike važnosti nastaviti diplomatsku saradnju između Damaska i Moskve i pokušati definirati odnose koji, pored interesa Kremlja, garantiraju sigurnost i stabilnost Sirije. U tom smislu, nova sirijska vlada mora napustiti radikalne stavove prema Assadu i krenuti prema pragmatičnijoj diplomatiji kako bi osigurala održivu budućnost za zemlju.
Nastojanja za očuvanje vojne prisutnosti u Siriji
Očuvanje vojnih baza u strateškim zemljama uvijek je bio jedan od ključnih stubova vanjske politike velikih sila. Za Rusiju, vojne baze u Hmeimimu, Tartusu i T4 (Tifur) u Siriji imaju izuzetan značaj, jer osim očuvanja vojnog uticaja na Bliskom istoku, omogućuju brz pristup istočnom Mediteranu i uspostavu strateške ravnoteže naspram Zapada. Međutim, novonastale promjene u Siriji i smjena vlasti u Damasku dovele su Moskvu pred ozbiljne izazove.
Nakon pada Bashara al-Assada, pregovori između Rusije i nove sirijske vlade su naišli na komplikacije. Izvještaji medija poput Bloomberga ukazuju na to da nova sirijska vlada nije zainteresirana za nastavak ruskog uticaja, te da je čak i pristup Moskve njenim vojnim bazama pod znakom pitanja. Ovo pitanje nije samo vojni izazov za Kremlj, već i geopolitička dilema, jer svako povlačenje Rusije moglo bi otvoriti prostor za širenje uticaja SAD-a, Turske i arapskih zemalja u novoj sigurnosnoj arhitekturi Sirije.
U ovom trenutku, Moskva se nalazi na strateškoj raskrsnici. S jedne strane, kako bi zadržala vojne pozicije, možda će biti primorana ponuditi ustupke novoj vladi u Damasku od kojih bi najvažniji mogao biti izručenje Bashara al-Assada ili barem njegovo potpuno povlačenje s političke scene. Takav potez mogao bi se smatrati korakom koji gradi povjerenje i otvoriti put za daljnje sporazume. S druge strane, Moskva je svjesna da bi cijena tog ustupka mogla biti previsoka. Potpuno napuštanje Assada moglo bi potkopati povjerenje drugih regionalnih saveznika Rusije i smanjiti kredibilitet Kremlja u sličnim slučajevima u budućnosti.
U međuvremenu, Turska i Sjedinjene Američke Države također nastoje oblikovati buduće smjernice Sirije. Turska, koja već dugo teži suzbijanju ruskog uticaja u regiji, sada vidi priliku za jačanje svoje uloge. Washington bi, pak, mogao iskoristiti trenutnu situaciju kako bi potaknuo Damask na udaljavanje od Moskve u zamjenu za ekonomsku i sigurnosnu pomoć.
Zbog toga bi Kremlj trebao zauzet pragmatičan pristup. U situaciji kada je vojna prisutnost Rusije u Siriji ugrožena Moskva bi trebala uložiti napore u diplomatski dijalog i ponuditi nove oblike saradnje s Damaskom. Umjesto konfrontacije, moguće je postići ograničenu i uslovnu saradnju s novom sirijskom vladom. U suprotnom, Rusija bi se mogla suočiti s drastičnim padom svog uticaja, dok bi skrivene koalicije Washingtona i Ankare oblikovale budućnost Sirije.
Ekskluzivno PISjournal
