Dr. Azeem Ibrahim
PISjournal – Godinama su Rohinje prikazivane kao najprogonjeniji narod na svijetu, žrtve bez državljanstva zarobljene između genocidnog vojnog režima i ravnodušne međunarodne zajednice.
Ipak, usred ruševina građanskog rata u Mijanmaru, pojavljuje se nešto novo i uglavnom nezapaženo: uspon koalicije koja sebe naziva Savez četiri brata što je ustvari ujedinjenje naoružanih grupa Rohinja koje su se nekada žestoko suprotstavljale jedna drugoj.
Ovaj savez, sklopljen između Organizacije solidarnosti Rohingya, Arakan Rohingya Army, Arakan Rohingya Salvation Army i Rohingya Islami Mahaz, označava prekretnicu.
Decenijama su ove grupe djelovale nezavisno, često se takmičeći za regrute, resurse i legitimitet. Njihova rivalstva su bila jedna od najvećih prepreka svakom koherentnom političkom glasu Rohinja. Sada, pod ogromnim pritiskom zbog razvoja sukoba u državi Rakhine, oni predstavljaju zajednički front.
Tajming ne može biti značajniji. Mijanmarska hunta gubi kontrolu nad velikim dijelovima zemlje, dok su Arakanska vojska i njeno političko krilo, Ujedinjena liga Arakana, uspostavili de facto vlast nad velikim dijelom Rakhinea. Po prvi put u živoj historiji, državom koja je iznjedrila genocid nad Rohinjama više ne vladaju počinitelji tog genocida. Ovaj vakuum moći predstavlja i priliku i opasnost za narod Rohinja.
Savez „Četiri brata“ tvrdi da je njegova svrha braniti zajednice Rohinja i zaštititi civile uhvaćene između Arakanske vojske i hunte. U praksi, to bi moglo značiti nekoliko stvari. Moglo bi predstavljati pokušaj uspostavljanja određenog stepena lokalne kontrole, otpora daljnjem raseljavanju ili čak polaganja prava na političko priznanje. Ali, podjednako, riskira da postane još jedan militarizirani akter u već prenatrpanoj zoni sukoba koja bi mogla uvući civile Rohinja u obnovljene cikluse nasilja.
Historija oružanih pokreta Rohinja je poučna priča. Tokom 1980-ih i 1990-ih, Organizacija solidarnosti Rohinja i druge frakcije djelovale su iz kampova duž granice s Bangladešom, ponekad primajući vanjsku podršku, ali nikada ne postižući stratešku koherentnost. Upleli su se u krijumčarenje, lokalna rivalstva i frakcijske podjele.
Uspon grupe Arakhan Rohingya Salvation Army 2016. godine nakratko je promijenio tu dinamiku. Grupa je tvrdila da brani Rohinje nakon decenija progona. Ali njihovi napadi na sigurnosne punktove u Mijanmaru u avgustu 2017. godine pružili su izgovor za vojne operacije čišćenja u kojima su ubijene hiljade ljudi i više od 700.000 Rohinja protjerano u Bangladeš.
Od tada je Arakhan Rohingya Salvation Army izgubila kredibilitet među izbjeglicama koje tvrdi da predstavlja, a mnogi je optužuju za zastrašivanje, ubistva i kriminalno reketiranje unutar kampova. Za Rohinje, oružani otpor prečesto je dovodio do katastrofe.
Dakle, po čemu se ovaj novi savez razlikuje?
Prije svega, kontekst se dramatično promijenio. Tatmadaw, nekada neprikosnoveni centar moći, sada je u defanzivi širom zemlje. Etničke naoružane organizacije, od Kačina na sjeveru do Karena i Karenija na istoku, koordiniraju neviđene ofanzive. Arakanska vojska, posebno, postala je jedna od najmoćnijih od ovih snaga, kontrolirajući 11 od 18 općina Rakhine. Njene vođe, predvođene general-majorom Twanom Mratom Naingom, govore jezikom etničke jednakosti, ali su optuženi za zlostavljanja Rohinja civila, uključujući ubistva i prisilno raseljavanje posljednjih mjeseci.
U ovakvoj situaciji, Savez četiri brata izgleda kao mehanizam za preživljavanje, očajnički pokušaj frakcija Rohinja da potvrde svoju moć u okruženju u kojem drugi definiraju njihovu budućnost bez njih. Godinama Rohinje nisu imale predstavnika u mirovnim pregovorima, nisu imale mjesto u međunarodnim pregovorima niti su bile prisutne u lokalnim administrativnim strukturama koje sada upravljaju većim dijelom Rakhinea. Savez možda pokušava to promijeniti predstavljanjem jedinstvenog vojnog i političkog identiteta koji se više ne može ignorirati.
Ipak, ova strategija nosi ogromne rizike. Militarizacija nikada nije donijela sigurnost Rohinjama. Samo je produbila njihovu izolaciju i dala hunti i njenim saveznicima izgovor da ih prikažu kao ekstremiste. Ukoliko ovaj savez ne razvije jasno političko krilo s civilnim nadzorom, riskira ponavljanje tog obrasca. Širenje milicija, bez obzira koliko dobronamjerno, neće donijeti pravdu ni sigurnost.
Umjesto toga, ono što Rohinjama treba jeste politička inkluzija i međunarodni angažman. Ako su Arakanska vojska i Ujedinjena liga Arakana iskrene u svojim pozivima na federalizam i samoopredjeljenje, moraju otvoriti dijalog s predstavnicima Rohinja i priznati njihovo pravo na postojanje kao etničke grupe. To će zahtijevati izuzetnu hrabrost s obje strane. Za Arakansku vojsku to znači suočavanje sa višedecenijskim predrasudama protiv Rohinja unutar društva Rakhine. Za Rohinje to znači prelazak s fragmentiranog oružanog otpora na disciplinirane političke pregovore.
Međunarodna zajednica također ima svoju ulogu. Bangladeš, koji još uvijek ugošćava gotovo milion izbjeglica Rohinja, mora odoljeti iskušenju da alijansu Četiri brata posmatra isključivo kroz sigurnosnu prizmu. Politika Dhake je prečesto bila reaktivna oscilirajući između obračuna s militantima u kampovima i nefunkcionalnih programa repatrijacije s huntom. Umjesto toga, trebala bi koordinirati s partnerima kako bi podržala legitimne političke glasove Rohinja koji se mogu angažirati i s Arakanskom vojskom i s Vladom nacionalnog jedinstva.
Za zapadne vlade, ovo je trenutak da se ponovo pozabave pitanjem Rohinja prije nego što ono potpuno izblijedi iz vidokruga. Formiranje ovog saveza, ma koliko nesavršeno, signalizira da Rohinje nisu pasivne žrtve. Oni su akteri koji traže svoj udio u budućnosti Mijanmara. Ignorisanje istih sada značilo bi osudu na još jednu generaciju marginalizacije.Savez Četiri Brata možda još uvijek ne nudi održiv put ka miru ili pravdi.
Ali on odražava fundamentalnu istinu: Pitanje Rohinja ne može se riješiti bez učešća Rohinja. Da li će to učešće imati oblik oružane samoodbrane ili političkih pregovora zavisit će od izbora koje će u narednim mjesecima donijeti sam savez, Arakanska vojska i međunarodna zajednica koja tvrdi da se zalaže za ljudska prava i pravdu.
Svijet ne smije čekati još jednu tragediju da bi Rohinje prepoznao kao partnere u oblikovanju vlastite sudbine.
