Elvin Delić

Autor je magistar sociologije,prevodilac i istraživač u oblasti sociologije religije,teorija nacionalizma i kulture.

PISjournalProtesti zbog pritvaranja gradonačelnika Istanbula Ekrema Imamoglua, uprkos zabranama javnih okupljanja, kulminirali su u Turskoj u prije tjedan dana, gdje se na tisuće studenata okupilo u kampusu istanbulskog univerziteta, a dio njih se sukobio s interventnom policijom.

Povod tomu je pritvaranje gradonačelnika Istanbula Ekrema Imamoglua od strane turskih vlasti, baš pukom slučajnošću, nekoliko dana prije nego što je trebao biti nominiran kao opozicioni kandidat za predsjedničke izbore 2028. godine. Optužbe na Imamogluov račun variraju od navodnog kriminala, korupcije, čak i suradnje sa „terorističkom“ organizacijom Radničke Partije Kurdistana (PKK), pa sve do službenog poništenja Imamogluove univerzitetske diplome kojeg je izvršio Istanbulski univerzitet, buduži da je jedan od zakonski propisanih uvjeta za predjsedničku kandidaturu u Turskoj posjedovanje univerzitetske diplome.

Da je u pitanju klasično i nemilo „pakovanje“ s ciljem uklanjanja opozicije, jasno je pticama na grani i svakome onom tko je imalo upućen u lik i (ne)djelo padišaha novog „Otomanluka“ u pokušaju.

Sultan u današnjoj Turskoj, po uzoru na svoje osmanlijske pretke, već desetljećima koristi sve tehnike i metode gušenja pobuna kako bi sačuvao svoje prijestolje netaknutim. Pa tako, na primjer, prije izbora, on eliminira opozicione lidere ili jake potencijalne rivale tako što ih zatvara ili uklanja na neki način, a one građane koji izađu na ulice kako bi protestirali, sačeka s pendrecima, vodenim topovima i metcima dobro naoružane i spremne delijske garde – osobne sultanove garde koja čuva njegov tron.

Njegov Omer paša Latas u Serbistanu, koji mu je prije mjesec dana osobno zaželio sretan rođendan, također je izučio i do perfekcije utančio sultanove marifetluke „odnosa sa javnošću“ identično oprobanih na studentima, medijima, opoziciji i običnim građanima. Koliko učenik sliči učitelju, dokazuje i identičan vokabular kojeg obojica dijele u obraćanju raji rečenicama kako“neće ulica da menja vlast” i kako su to “obojene revolucije” protiv države – u slučaju sultana – “kurdistanskih ustaša”.

Međutim, protesti turskog naroda protiv autoritarnog sultanata koji su u tijeku, nisu pali s neba i oni traju više od deset godina, ali svoju kulminaciju u masovnosti dostižu zadnjih više od godinu dana – točnije nakon što su javno isplivale informacije kako je režim velikodušno izvozio enormne količine čelika i nafte u Izrael i to u tijeku najvećeg genocida nad palestinskim narodom u njegovoj povijesti. Pa tako je primjerice u posljednjem mjesecu 2024. godine, izvoz iz Turske u Izrael iznosio preko milijardu i 500 miliona dolara, što je izazvalo bijes i ogorčenost običnog turskog puka.

Ali, to se nije moglo čuti u medijima, budući da su oni u Turskoj ili u službi sultana ili praktički ne postoje, a pristup društvenim mrežama se svakih nekoliko mjeseci ograničava ili potpuno ukida.

Osim toga, posljednja agresija Turske na Siriju, rušenje Bašara al Assada i dovođenje na vlast terorističkih i džihadističkih falangi sastavljenih od nekadašnjih bojovnika ISIL-a i Al Nusra fronta, čiji je vjetar demokracije pod polumjesečevim flagama donio masovne zločine protiv čovječnosti i etničko čišćenje alevitskih civila u Latakiji, dodatno je razdrmala sultanske palače u Ankari, obzirom da Aleviti u Turskoj čine gotovo 25% stanovništva Turske i mahom su podržavatelji opozicionog CHP-a na čelu sa Imamogluom.

Kada se već priča o povezanosti Imamoglua sa navodnim „terorističkim elementima“, nije od zgorega podsjetiti da je BMZ Group Denizcilik ve Insaat, brodarska kompanija u vlasništvu sultanovih sinova Bilala i Mustafe Erdogana, u periodu 2014.-2016. prevozila i švercala naftu ISIL-a preko okupiranog dijela sjevernog Cipra, što su potvrdile i ruske obavještajne službe. Da je to očigleda činjenica, potvrdio je i bivši predjsednik SAD-a Joe Biden na Harvardovoj konferenciji gdje je rekao kako je „Erdoganov režim podržavao ISIL sa stotine milijuna dolara i na tisuće tona oružja“. No, ratno profiterstvo, vojne agresije na susjedne države i otvoreno podržavanje terorizma nije izgleda “suradnja” sa teorističkim elementima, barem za sultana i Zapad koji strahuje od sultanovih migranata s kojima već godinama reketari raspalu i ofunjalu birokratsku božicu Europu, a koja od straha prekriva oči nad utjelovljenem autoritarizma. To nije sporno ni onima koji su ga doveli na vlast – cionistima, što je davno potvrdio i bivši turski premijer Necmettin Erbakan koji je sultana Erdogana opisao kao “nesvjesnog pomagača cionističkog Novog svjetskog poretka”.

Budućnost sultanskog tahta

Da je mečka pokucala i na sultanske dvore, jasno je i očigledno nakon nedavnog potpisivanja i sada službenog primirja između Armenije i Azerbejdžana, prema kojem je sve izglednija izgradnja Zangezur koridora, koji bi dozvolio Azerbejdžanu da poveže sve svoje teritorije u kompaktnu cjelinu, te na taj način prekinuo prirodnu kopnenu vezu Irana i Rusije. Upravo formalizacija izgradnje Zangezur koridora je točka pada Erdoganovog sultanata, budući da je on svoj posao za cioniste tim činom završio. Iako sultan još uvijek živi u delulu svijetu kako će tim koridorom stvoriti panturkijski svijet od Istanbula do Altaja, činjenica je da cionisti svoje mile saveznike odbacuju i ruše čim oni izvrše zadatu im misiju. Jer kako kažu: “Ako ne znaš šta je bilo – nek ti kažu Sadat, Pahlavi, Saddam, Gaddafi i ostala ekipa.

Sultanski “taht” ili prijestolje drma se ozbiljno, ali ovoga puta za razliku od 2016. i “velikog puča”, ruski helikopteri neće nadlijetati nad Istanbulom, obzirom da je Dmitriji Peskov u svojoj nedavnoj izjavi naglasio kako su protesti u Turskoj “unutarnja stvar koja ne zahtijeva da se predsjednik Putin javlja Erdoganu na telefon” i kako “nitko ne može govoriti Rusiji što da čini”. Naravno da je to i razumljivo, kada se uzme u obzir svo sultanovo miješanje u pitanje Ukrajine, od političke podrške Zelenskom, pa do direktnog vojnog naoružavanja ukrajinske vojske Bajraktarima.

U slučaju ponovnog puča, koji je sve izgledniji, sultan definitivno ne može više računati na Rusiju. Trump sultana ima na “piku” još od prošlog mandata, a postavljanjem novog državnog tajnika Marca Rubia, koji je poznat po svom antagonizmu prema Erdoganu i velikoj bliskosti sa pro-kurdskim elementima u Siriji i pro-grčkim elementima na Cipru, sultan ne može očekivati ni američku pomoć. Stara europska dama jedva čeka da se riješi sultana i njegovih reketarenja sa migrantima, dok Kina također jedva čeka njegov pad obzirom na podršku turkijskim Ujgurima, koji su u Kini antidržavni teroristički element. Iran i Osovina Otpora čekaju osvetu sultanu zbog izdaje palestinskih interesa, suradnju sa Izraelom i dovođenje Al Kaide na vlast u Siriji, dok arapski beduinski emiri iz Saudije i Emirata, također ne gledaju blagonaklono na sultana i iskreno se nadaju njegovom padu, jer je sebe nametnuo kao vodećeg lidera u islamskom sunnitskom svijetu.

Time zaključno, sultan je od sjedenja na više prijestolja odjednom, došao u situaciju da će pasti i sa onog jednog prijestolja na kojemu trenutno sjedi. Očigledno sultan Redžep nije mnogo čitao povijest sultana i kako su oni skončavali, što od vanjskih, a što od domaćih janjičarskih ruku, i ne samo to – već i kako je Osmansko Cartsvo sa svim svojim pašalucima, vilajetima i begovatima od Beča do Delhija skončalo u krvi, onog trenutka kad su počele česte i masovne bune i ustanci, koji su naposlijetku grčku, talijansku, sovjetsku i francusku čizmu doveli do samih predgrađa Ankare.

prijestolje prijestolje prijestolje prijestolje prijestolje 

Ekskluzivno PISjournal