PISjournal – Teško bombardiranje Damaska, Sweide i Deraa od strane Izraela, pod izgovorom zaštite sirijske druške manjine, iznenadilo je sirijsko rukovodstvo i njegove međunarodne saveznike. Ovi napadi dogodili su se usred pregovora sirijske vlade s Izraelom, a reakcije iz Damaska i Ankare uslijedile su sa zakašnjenjem.
Ukoliko bi se dugoročni tok događaja, barem od početka četrnaestogodišnjeg sirijskog rata, ozbiljno razmatrao, izraelski napadi ne bi trebali nikoga iznenaditi. Umiješanost Izraela u krizu u pokrajini Sweida dio je šireg zapadno-cionističkog plana za podjelu Sirije i konačnu promjenu političkih granica regije. Cilj ove strategije je cionistička hegemonija nad Zapadnom Azijom, kroz pokretanje procesa dezintegracije — procesa koji je jednom već viđen u stoljeću koje su krojile Britanija, Francuska i Carska Rusija.
Nakon početka sukoba u Sweide i slanja vladinih snaga na jug, izraelski premijer Benjamin Netanyahu proglasio je Golansku visoravan do planine Druz crvenom linijom Izraela, ističući kako Damasku neće biti dopušteno provoditi vojne operacije niti uspostavljati suverenitet nad južnom Sirijom. Ovo opasno upozorenje dolazi nakon više krugova pregovora između izraelskog režima i sirijske vlasti — pregovora koji su stvorili dojam da je Džolani, predsjednik privremene sirijske vlade, blizu postizanja dogovora s Izraelom i normalizacije odnosa.
Po mišljenju sirijskih dužnosnika, uspostava novog poretka i kontrola nad zemljom bez sporazuma s Izraelom bila bi nemoguća. Tišina prema višestrukim izraelskim napadima, kao i naglašavanje zajedničkih neprijatelja (Iran i Hezbollah), bili su dio ove ideje. Američki dužnosnici dodatno su hranili ovu iluziju, sugerirajući da će sigurnosne garancije za Izrael, priznanje tog režima i saradnja protiv osovine otpora otvoriti put za dominaciju Džolanija nad Sirijom. Međutim, osnovna greška u ovoj naivnoj pretpostavci bila je ignoriranje činjenice da je zapadno-cionistička strategija zapravo usmjerena na podjelu Sirije i regije. Ako je nekada normalizacija odnosa s Damaskom bila velika izraelska želja, danas je prioritet podjela Sirije prema vjerskim i etničkim identitetima.
Zapravo, nakon raspada Assadove vlasti, Izrael je u tome prepoznao historijsku priliku kakva se možda pruža jednom u sto godina. Nekada se govorilo kako bez Egipta nije moguće voditi rat protiv Izraela, a bez Sirije nije moguće uspostaviti mir.
U poređenju s Izraelom, Sirija je devet puta veća i ima gotovo tri puta više stanovnika. Sirijska vojska bila je snažna i stalna prijetnja Izraelu. Nakon Assadovog pada, Izrael je bombardiranjem svih vojnih i sigurnosnih struktura dodatno pogoršao vakuum moći, kako bi Siriju doveo do sadašnje situacije. Sirijska vojska, čija je borbena sposobnost svedena na razinu lake policijske sile (poput libanonske vojske), više nije u stanju očuvati teritorijalni integritet zemlje. U uvjetima vakuuma moći i etničko-vjerskih napetosti koje dosežu vrhunac od obale pa sve do juga i kurdskih područja, nema razloga vjerovati da Izrael ne teži nestanku Sirije s političke karte svijeta.
Unatoč tome, nova sirijska vlast vjerovala je da će dogovorom s Izraelom i ulogom zapadne policije moći izbjeći opasnost od raspada. No, sada kada je situacija na jugu izmakla kontroli i sukobi se šire prema kurdskim područjima, Džolani i turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan sa zakašnjenjem su shvatili dubinu opasnosti projekta podjele. Po prvi put, Džolani je u petak otvoreno kritizirao cioniste. Erdoğan je, također, izjavio kako je teritorijalna cjelovitost Sirije crvena linija za Tursku.
Međutim, još jedan faktor dodatno otežava situaciju za Tursku. Džolani, koji se sada naziva Ahmed al-Šara, nije osoba sposobna izgraditi konsenzus u pluralističkom sirijskom društvu, niti može integrirati političke i društvene snage. Vladajuća struja u Damasku sastoji se od elemenata povezanih s Al-Kaidom i takfiri ideologijom, a pokušaji “ispravljanja” Džolanijeve slike nisu uspjeli vratiti povjerenje različitih dijelova sirijskog društva — osobito onih koji se smatraju manjinama. To se posebno očituje nakon masakra nad alevitima na obali, atentata na šiitske i alevitske vjerske vođe, uništavanja crkava i husejnija te pokolja Druza. Stravične slike egzekucija i pljačke u Sweidi, koje su objavili sami Džolanijevi borci na društvenim mrežama, izazvale su bijes i povećale otpor prema novoj vlasti. Pokolj Druza na jugu samo je posljednja karika u lancu represije koja je započela s alevitima, a sada izaziva strah i među kršćanima.
Ovi događaji dodatno opterećuju dogovore Damaska s kurdskim snagama na sjeveru Sirije, što bi moglo imati izravan utjecaj na unutarnje prilike u Turskoj. Ankara je, izgleda, uložila na pogrešnog igrača — osobu čije je svako djelovanje samo povećalo sektaške sukobe i otvorilo vrata izraelskom miješanju. Ne bi trebalo sumnjati da će Izrael i Zapad u potpunosti iskoristiti kartu manjina i neće dopustiti ponovno ujedinjenje Sirije.
Opstanak Izraela kao kolonijalnog tijela u regiji ovisi o promjeni granica i podjeli Zapadne Azije u etničko-vjerske kantone koji će biti u stalnom sukobu i ovisni o velikim silama. Izrael je utemeljen na ideji židovske rasne nadmoći (cionistička interpretacija judaizma kao jedne od abrahamskih religija), te stvaranje sličnih entiteta utemeljenih na sektaškom identitetu garantuje njegovu sigurnost. Upravo se takav scenarij danas odvija na jugu Sirije — sličan stvaranju druske kneževine koju je francuski kolonijalizam planirao početkom 20. stoljeća.
Ekskluzivno PISjournal
