Belmin Herić
Autor je magistar historije i novinar s dugogodišnjim fokusom praćenja geopolitičkih događaja na Bliskom istoku i susjednim regijama.
PISjournal- Izjava američkog državnog sekretara Marka Rubija o potrebi podrške sirijskim tranzicionim vlastima, uz upozorenje da je Sirija “nedaleko od potpunog kolapsa i građanskog rata velikih razmjera”, otvara brojna pitanja o budućnosti ove razorene zemlje i širim implikacijama za stabilnost Bliskog istoka.
Kontekst ovih izjava, uključujući odluku bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa da ukine sankcije Siriji prije sastanka s Ahmedom al-Šaraom, bivšim komandantom Al-Qaide koji je predvodio pobunjeničku ofenzivu protiv režima Bašara al-Asada, ukazuje na kompleksnu dinamiku unutar Sirije i vanjskih interesa koji oblikuju njen put ka oporavku. Da bi razumjeli dubinu ovih izazova, potrebno je osvrnuti se na historijski kontekst, trenutne političke i sigurnosne dinamike te moguće scenarije za budućnost.
Historijski kontekst: Od Osmanskog carstva do građanskog rata
Sirija je kroz historiju bila raskrsnica civilizacija, trgovine i imperija. Nakon raspada Osmanskog carstva 1918. godine, Francuska je preuzela mandat nad Sirijom, što je dovelo do stvaranje modernih granica koje su ignorirale etničke i vjerske razlike. Nakon nezavisnosti 1946. godine, zemlja je prošla kroz seriju vojnih udara dok se Ba’ath partija nije učvrstila na vlasti 1963. godine. Hafez al-Asad, otac Bašara al-Asada, preuzeo je vlast 1970. godine i uspostavio autoritarni režim koji je dominirao sunitskom većinom, ali se oslanjao na podršku alavitske manjine (oko 12% stanovništva), koja je kontrolisala ključne sigurnosne strukture.
Građanski rat koji je izbio 2011. godine, kao dio “Arapskog proljeća”, je počeo kao protest, no uskoro je došlo do militarizacije pobune, uključivanja islamističkih grupa poput Al-Qaide i ISIS-a, te regionalne i globalne intervencije. Rat je postao proxy-arena za mnoge države, što je produbilo razaranje i komplikovalo mogućnost političkog rješenja.
Trenutna situacija: Tranzicija ili novi haos?
Pad Asadovog režima u decembru 2023. godine, nakon ofanzive pobunjeničkih snaga predvođenih Ahmedom al-Šaraom, označio je početak tranzicije, ali ne i kraja krize. Šara, bivši komandant Al-Qaidinog ogranka Jabhat al-Nusra, sada vođa Hayat Tahrir al-Šam (HTS), postao je ključna figura u novom poretku. Međutim, njegova prošlost i ideološka pozadina HTS-a ostaje jedan od izvora napetosti.
Iako se HTS formalno odrekao Al-Qaide 2016. godine, grupa je i dalje na terorističkim listama UN-a, SAD-a i EU. Šarino prisustvo na vlasti dovodi u pitanje kredibilnost tranzicije, posebno za manjine koje pamte zločine islamista tokom rata. Nasilje u obalnom regionu (gdje je ubijeno stotine Alavita) i sukobi u Damasku (između Druza i sunitskih milicija) pokazuju kako društvo ostaje podijeljeno
Sankcije, rat i korupcija uništili su infrastrukturu. Prema UN podacima, 90 posto stanovništva živi ispod linije siromaštva, a valuta je izgubila 80 posto vrijednosti. Iako ukidanje sankcija olakšava humanitarnu pomoć, obnova zahtijeva stotine milijardi dolara i politički konsenzus koji ne postoji.
Vanjske sile i njihovi interesi
Sirijski rat nikada nije bio samo unutrašnji sukob. Regionalne i globalne sile koristile su ga za promociju vlastitih agenda:
SAD su podržavale umjerene pobunjenike protiv Asada, dok je Rusija (od 2015.) vojno i politički branila režim. Asadov pad označio je poraz ruske strategije, ali Moskva i dalje ima uticaj preko vojnih baza i alavitskih saveznika.
Saudijska Arabija i Katar, koji su financirali pobunjenike, sada vide priliku da kroz investicije u obnovu osiguraju sunitsku dominaciju i ograniče iranski uticaj. Evropska unija, suočena s migrantskim krizama, želi stabilnu Siriju kako bi spriječila nove talase izbjeglica. Međutim, nema jedinstvenog stava o tome kako postići stabilnost bez žrtvovanja ljudskih prava.
Mogući scenariji za budućnost
Budućnost Sirije zavisi od sposobnosti tranzicionih vlasti da prevaziđu nasljeđe rata i vanjskih manipulacija. Postoji nekoliko mogućih scenarija:
a) Optimistični scenarij: Stabilna tranzicija i obnova
Ukoliko Šarino rukovodstvo uspije formirati inkluzivnu vladu s predstavnicima svih vjerskih i etničkih grupa, uz medijaciju UN-a ili Arapske lige, medunarodna zajednica bi mogla obezbjediti masovnu finansijsku pomoć, usmjerenu na infrastrukturu, zdravstvo i obrazovanje. Manjine (Alaviti, Kurdi, Druzi) bi dobile kulturne i političke garancije, smanjujući strah od osvete. Regionalne sile bi pristale na neutralnost Sirije, što omogućuje povlačenje stranih trupa i smanjenje tenzija. Ipak, šanse za realizaciju ovakvog scenarija su niske. Duboke podjele, ekonomske ruine i teroristička prošlost HTS-a čine konsenzus teško ostvarivim.
b) Pesimistični scenarij: Raspad države i regionalni rat
Ovo bi značilo da tranzicione vlasti kolapsiraju usljed sukoba između milicija HTS-a, bivših Asadovih loyalista i manjinskih grupa. Sirija bi se raspala na etničke enklave: sunitski sjever pod HTS-om, alavitski zapad pod Ruskom kontrolom, kurdska autonomna zona na istoku, te turski protektorati na granici. Sukobi bi mogli preći granice, pogoditi Liban, Irak i Jordan. ISIS ili slične grupe iskorištavaju kaos da obnove teritorijalnu prisutnost. Na kraju bi exodus stanovništva prema Evropi izazvao novu migrantsku krizu. Šanse da se nešto ovako desi su srednje visoke. Historijski gledano, post-konfliktnim društvima često nedostaje kapacitet za trajni mir.
c) Realpolitički scenarij: Hibridna stabilnost
U ovom scenariju Sirija formalno ostaje jedinstvena, ali de facto je podijeljena na zone uticaja: sunitski teritoriji pod Šarinom vlašću (uz podršku Turske i Zaljeva), alavitski bastioni pod Ruskom zaštitom, i kurdske regije pod američkim pokroviteljstvom. Vanjske sile tolerišu ovakav status kvo kako bi izbjegle eskalaciju, ali lokalni sukobi traju na niskom intenzitetu. Ekonomska obnova bi bila sporadična, koncentrisana u gradovima kao što su Damask i Alepo, dok ruralna područja ostaju zanemarena. Šanse za realizaciju ovakog svenarija su najvjerovatnije. Ovakav model odgovara interesima SAD, Rusije i Turske koji žele izbjeći direktan sukob, ali ne rješava temeljne uzroke krize.
5. Šire implikacije za Bliski istok
Sirijski kaos nikada ne ostaje izolovan. Povećanje uticaja Irana i Turske: Ako Sirija postane sunitski saveznik Turske, Iran će pojačati pritisak u Libanonu i Jemenu. Ako Kurdi u Siriji izgube podršku SAD-a, Turska će pojačati operacije protiv njih, što može destabilizirati irački Kurdistan i izazvati reakciju Bagdada. Jordan i Liban, koji već imaju milione sirijskih izbjeglica, neće moći apsorbirati nove talase. Ovo može izazvati društvene proteste ili čak državne udara u tim zemljama. Kolaps Sirije mogao bi ponovo stvoriti utočište za grupe poput ISIS-a, posebno ako se sunitske zajednice osjećaju marginalizovane.
6. Moralne dileme medjunarodne zajednice
Odluka Zapada da surađuje s Ahmedom al-Šaraom, unatoč njegovoj prošlosti, otvara temeljna pitanja o odnosu prema terorizmu i ljudskim pravima. Pragmatizam ili principi: Da li je opravdano podržavati bivše teroriste u ime većeg cilja (sprečavanja kolapsa)? Ovakav pristaj riskira legitimizaciju ekstremizma i podriva medjunarodno pravo. Ako HTS ne ispuni obećanja o zaštiti Alavita i Druza, medjunarodna zajednica bi mogla biti suočena s optužbama za pasivnost pred novim zločinima.
Sirija na prekretnici
Sirija se nalazi na najkritičnijem raskrsnicu od završetka Drugog svjetskog rata. Njen kolaps ili stabilizacija imat će duboke posljedice za globalnu sigurnost, energetske tokove i ljudska prava. Medjunarodna zajednica stoji pred izazovom da balansira između realpolitičkih interesa i moralnih obaveza. Ukoliko se ponovi model iz Iraka ili Libije, gdje su vanjske intervencije dovele do trajnog haosa, cijeli Bliski istok može biti uvučen u novi vrtlog nasilja.
S druge strane, uspješna reintegracija Sirije u medjunarodnu zajednicu, uz poštovanje svih njenih građana, mogla bi poslužiti kao model za rješavanje drugih zamrznutih sukoba u regiji. Kao što je Marko Rubio rekao, “Ako se ne angažujemo, garantovano neće uspjeti”. Međutim, pitanje je koliko će cijena tog angažmana biti visoka – i za Siriju, i za svijet.
Ekskluzivno PISjournal
