Dr. sc. Tarik Kulenović Sirija
PISjournal – Damask, Orans, Damask… govorio je glasnik T. E. Lorensu nudeći mu grožđe ubrano u Damasku nekoliko sati kasnije arapski su ratnici ujahali u Damask.
No, nakon ratnog jedinstva, oživjele su plemenske podjele i počeli politički sukobi koji traju do danas. Kad pređete Tursku, dolazite u Siriju. Vrlo staru zemlju. Zemlju grada Damaska. Što reći o njoj? Postojala je i prije potresa i građanskog rata. Tu postoje gradovi još od prije Rimskog carstva.
Zanima li to još koga? Sirija je, za čitatelje najnovijih sadržaja sa portala, zemlja katastrofalnog potresa koji ju je zadesio kada i Tursku. Mediji su, obuzeti zemljotresom u Turskoj tek poslije nekoliko dana počeli otkrivati i javljati kako je taj katastrofalni potres pogodio i Siriju.
Lijepa zemlja koja nažalost stoljećima ima stigmu zemlje preko koje se prelazi da bi se došlo negdje. Naprosto druga liga. Zanemarujemo činjenicu kako je islam upravo u Siriji postao svjetska sila. Nakon provale iz pustinje, islam se kodificirao u Siriji, tu je kodificiran Kur’an, izabrani su ajeti koji ulaze u njega, sirijska je kultura oplemenila Arape. Tu je islam naučio živjeti u gradu.
Od vjere pustinjskih ljudi postao je religija stanovnika gradova.
Stoljeća koja su prolazila doživjela su seobu središta kalifata iz Damaska u Bagdad, gdje je islam, pod dinastijom Abasida, od arapske postao svjetska religija. Sirija je preživjela i razdoblje Križarskih ratova, genocidni pohod fanatičnih religijskih ratnika, pljačku epskih razmjera. Za njihovog boravka sagradili su ogromne tvrđave koje su i danas očuvane i postoje kao spomenik njihovoj mahnitosti.
Krak des Chevaliers (Dvorac vitezova), najveća križarska tvrđava, postoji i danas, u blizini grada Homsa. Impresivna, danas je zbog građanskog rata zapuštena. Mogla je primiti i do 2.000 oklopljenih vitezova sa konjima. No, dok su vitezovi čamili iza svojih tri metra debelih zidova, napolju se odvijao život i karavane su prolazile. Upravo je ta mobilnost jedno od osnovnih obilježja islama. Dok su križari na kraju napustili svoje tvrđave ostavivši ih da propadaju izložene zubu vremena, karavane su i dalje prolazile kao što prolaze i danas podsjećajući nas na staru bosansku poslovicu: Zeman (vrijeme) kule po kotaru gradi. Zeman gradi, zeman razgrađuje.
Kasnija osmanska vladavina, vratila je Siriju na poziciju provincije, kakvu je imala još od Rimskog carstva. Sve do osmanskog poraza u 1. svjetskom ratu i raspada Osmanskog carstva malo se čuje o njoj. Tajnim britansko-francuskim dogovorom Sykes Pickot 1916. godine dogovorena je dioba ratnog plijena na Bliskom Istoku i komadanje Osmanskog carstva nakon 1. svjetskog rata.
Francuzi su trebali dobiti vlast na području koje se prostire od jugoistoka današnje Turske, preko sjevera Iraka i Sirije pa sve do Libanona. Britanci su s druge strane trebali dobiti nadzor nad teritorijem koje obuhvaća južni i središnji dio Iraka. Područje koje se nalazilo između tih teritorija, na kojem se danas nalaze Sirija i Jordan, zapadni dio Iraka i sjeveroistočni dio arapskog poluotoka, trebalo je biti arapsko kraljevstvo pod britansko-francuskim protektoratom. Poslijeratnim sporazumom na tom su području stvorene nove države Sirija i Irak, potom Libanon i Kuvajt. Stranka BAAS (Arapska socijalistička ponovo rođena stranka) nalazi se u pozadini osnivanja tih država.
Na valu dekolonizacije zbačene su monarhije i stvorene arapske socijalističke države Egipat, Irak i Sirija koje su postale zemlje prve linije fronte protiv Izraela, bojišnica Hladnog rata gdje su SSSR i SAD dokazivale kvalitetu svog oružja dok su Arapi i Židovi ginuli za jedne ili za druge. Godine 1963. izvršen je državni udar koji je izveo Vojni komitet stranke BAATH čime je ona došla na vlast koju obnaša do danas. Tada su uvedene i izvanredne mjere koje su vrijedile do 2011. godine.
Unutarstranačke borbe za moć rezultirale su novim državnim udarima, a onaj 1970. godine na vlast je doveo generala Hafeza el-Assada koji je vladao do svoje smrti 2000. godine. Njegov dolazak na vlast označio je i razdoblje promjena. Nakon strahovitog poraza Egipta, Sirije i Jordana u Trećem Izraelsko-arapskom ratu (tzv. Šestodnevni rat) u kojem je Izrael okupirao Golansku visoravan uslijedile su godine oporavka. U sljedećem, četvrtom izraelsko-arapskom ratu 1973. godine Egipat je povratio Sinajski poluotok, a Sirija, nakon početnih uspjeha, dio Golanske visoravni. Ključ njene važnosti je u strateškoj poziciji i reursima. Golanska visoravan se uzdiže između Izraela i Sirije, udaljena je dvadesetak kilometara od sirijskog glavnog grada Damaska i obiluje vodom kojom se snabdijevaju i Sirija i Izrael. Kontrola Golana omogućuje kontrolu puteva koji njome prolaze i resursa koje posjeduje. I tu je ključ njenog značaja.
Građanski rat u Libanonu koji je trajao od 1976. do 1990. godine drugo je obilježje Assadove vladavine. Sirija je poslala oko 40.000 svojih vojnika radi zaštite kršćana i Alevita, potom se aktivno uključivši u rat. Njenim uključenjem počela je aktivna 30-ogodišnja sirijska vojna prisutnost u Libanonu kao jedne od zaraćenih strana. Sirija se borila za kontrolu nad Libanonom, istovremeno koristivši libanonski teritorij i vojnike za borbu protiv Izraela. Sirijska vojna prisutnost i pomoć šiitskoj zajednici pomogla je i šiitskoj organizaciji Hezbollah koja je i danas jedan od ključnih čimbenika na libanonskoj političkoj sceni.
Nakon okončanja građanskog rata iz Sirije u Libanon je došlo oko milion Sirijaca u potrazi za poslom. Rado su prihvaćani kao kvalitetna radna snaga koja radi za nižu nadnicu od domaćeg stanovništva. Sirijska je vojska ostala u Libanonu do 2005. godine kada se povukla nakon ubojstva bivšeg libanonskog premijera Rafika Haririja. Mnogi su sirijsku poslijeratnu vojnu prisutnost doživljavali kao okupaciju, stoga je ta odluka pozdravljena.
Sirija je desetljećima uspjela potvrđivati svoj socijalistički, ali i nacionalistički status, odupirući se Izraelu.
Bilo je tu i drugih. Razne skupine boraca za slobodu, gerilaca ili terorista koje je Sirija ugošćavala, štiteći ih iz svojih interesa i pod plaštom skoro svemoćnog SSSR-a. Ta je saradnja nastavljena i nakon pade Berlinskog zida 1989. godine.
Mnogima nije jasno otkud taj izrazito bratski odnos Rusije i Sirije, no osnovni je razlog prozaičan. Naime, sirijska luka Tartus je jedino mjesto na toplim morima koje prima rusku ratnu flotu i dozvoljava joj sidrenje. Bez toga, upitno je kako bi ruska sredozemna ratna flota djelovala. Ruski je strateški interes kontrolirati tu luku i jasno je zašto su ruske snage odmah reagirale i intervenirale kad su tu luku ugrozili pobunjenici. Brutalni građanski rat, rijeke izbjeglica, prvo u Tursku, a onda u Evropu, a poslije svega gadan zemljotres i tišina što je nakon njega uslijedila.
Nakon deset godina građanskog rata, korone i zemljotresa, Sirija je opet na početku. Vladavina predsjednika Hafeza el-Assada danas je daleka prošlost: Njegovo vodstvo Sirije u 4. izraelsko-arapskom ratu i sudjelovanje u libanonskom građanskom ratu zasjenilo je i vjerovatno najmračniji događaj njegove vladavine, eliminaciju njegovih političkih protivnika islamista u gradu Hami 1982. godine. Sukob je otpočeo između opozicijskih islamističkih skupina i režima i završio je sa između 20.000 i 30.000 mrtvih, a Hafez el-Assad je stekao nadimak Mesar iz Damaska.
Sirijska je vojska sudjelovala u građanskom ratu u Libanonu, pomažući u odbrani šiitskog stanovništva naseljenog u dolini Beeka.
Njega je naslijedio sin Bashar, sa kurikulumom liječnika specijaliste oftalmologa. On je 17. 07. 2000. godine na prvim i višestranačkim izborima, izabran za predsjednika Sirije, na dužnost koju obavlja do danas.
Građanski rat u Siriji je izbio 2011. godine. Počeo je kao sukob alevitske vladajuće strukture i sunitske opozicije koji je rasplamsao dolazak sunitskih radikala ISIL-a koji su uspjeli pobjeći pred Amerikancima iz Iraka. Ujedinjena je opozicija uspjela prodrijeti do Damaska gdje su je vladine snage uz pomoć dobrovoljaca iz ruske skupine Wagner uspjeli zaustaviti. Kao i u svim arapskim ratovima teško je odrediti ko ima pravo.
Vladajući se bore za opstanak i vlast, opozicija ih želi srušiti sa vlasti. Sudjelovanje brojnih stranih vojski koje su prisutne na terenu procjenu čine još zamršenijom. Onda su došli i Turci. Na Bliskom Istoku je bio mir, Pax Osmana, 500 godina dok je vladalo Osmansko carstvo koje je jedino uspjelo održavati mir na tom burnom području među plemenima uvijek spremnim za rat. Odlaskom Turaka nakon 1. svjetskog rata i uspostavom kolonijalne vlasti počeo je rat koji nikada nije prestajao. Stoga nije čudno kako novi dolazak Turaka mnogi doživljavaju kao veliku nadu za mir.
Turci su se dugo odupirali a na kraju su bili primorani uvesti i svoju vojsku u Siriju. Erdoğan je mudro odabrao da vojska ne ulazi duboko u sirijski teritorij nego u područja koja graniče s Turskom. Nije prvi napadao, no iskoristio je kurdske napade na granična područja Turske i efikasno uzvratio uništavajući kurdska uporišta.
Turska je intervencija u Siriji, treba priznati, doprinijela okončanju ratnih sukoba, a kako vrijeme prolazi sve je više vidljivo kako je turska vojna intervencija dovela do okončanja građanskog rata u Siriji. Ne treba zato glorificirati Turkiye Cumhuriyeti kao da je čarobnim štapićem pomirila godinama zaraćene strane. Ipak, zaraćene su strane nakon 12 godina brutalnog i za sve iscrpljujućeg rata u kojem je uništen veliki dio zemlje, turski povratak shvatile kao razlog za svima potreban mir.
Ekskluzivno PISjournal
