PISjournal – Dok se Egipćani duboko boje mogućih napada cionističkog režima uz podršku i saradnju Sjedinjenih Američkih Država, Erdogan, koji je već iskusio povremene napade tog režima na turske snage i opremu raspoređenu u Siriji, strahuje da bi se ti napadi mogli proširiti sa sirijskog teritorija na Tursku.
Prisutnost i uticaj cionista u terorističkoj vladi koja vlada Damaskom nije prilika za Ankaru, već može predstavljati ozbiljnu prijetnju. Egipćani, koji su u posljednjih šest mjeseci više puta osjetili različite prijetnje na Sinaju te rasporedili znatnu vojnu opremu i snage u tom području, i dalje su u strahu od američko-cionističkih operacija protiv Irana i u kratkom roku ne mogu se u potpunosti pripremiti za moguće događaje.
Kao što je već rečeno, od sastanka u Dohi ne treba očekivati mnogo. Iste te zemlje, nakon masovnog i teškog križarsko-židovskog napada na Iran – u kojem su otvoreno sarađivale s neprijateljima Irana i naroda regije te se čak radovale tim napadima – čak su i u svojim osudama bile dvosmislene. S obzirom na sve to, čini se da ishod ovog sastanka, uprkos uobičajenom optimizmu, neće biti ništa više od novih osuđujućih izjava koje su se godinama iznova donosile bez ikakve provedbene snage. Ako bi na ovom skupu arapske – i navodno islamske – zemlje uspjele prekinuti diplomatske, gospodarske, trgovačke i vojne veze koje su uspostavile s režimom i na koje su se navikle, to bi se moglo smatrati makar i malim uspjehom.
Primjerice, arapske države Zaljeva, koje na svakom sastanku i u svakoj prilici iznose teritorijalne pretenzije prema Iranu, ako bi se uspjele suprotstaviti američkom planu „Abrahamovih sporazuma“ i jasno izraziti svoje protivljenje, to bi se moglo smatrati korakom naprijed. U tom smislu, „Mohamed Higazi“, bivši zamjenik ministra vanjskih poslova Egipta, u razgovoru za Al-Araby Al-Jadeed predložio je da „iz ovog skupa proizađe manja grupa sastavljena od Egipta, Turske, Saudijske Arabije, Irana i nekoliko zemalja Zaljeva, Alžira i Maroka kako bi se stvorila osnova za uspostavu regionalnog sistema sigurnosti i saradnje sličnog Helsinškoj deklaraciji iz 1975. u Evropi“.
Ipak, kako sam već naveo, ove zemlje još uvijek nemaju tačnu i realnu procjenu razine prijetnje cionističkog režima niti američkog stava prema tom režimu i njegovim imperijalnim ciljevima.
Stoga, sve dok se taj pogled ne promijeni i dok arapske i islamske zemlje ne budu smatrale cionistički režim stvarnom prijetnjom, nego ga vide kao faktor ravnoteže snaga u odnosu na svoje regionalne rivale (koji su, usput rečeno, svi muslimani), ne može se gajiti nada u prijedlog bivšeg egipatskog diplomata. Istina je da Turska kao članica NATO-a, Maroko zajedno s režimom u Bakuu i Ujedinjeni Arapski Emirati kao vojni i sigurnosni saveznici cionističkog režima, Egipat kao najmnogoljudnija arapska država s opsežnim trgovinskim vezama s cionistima te Jordan, koji praktično živi pod stalnom prijetnjom cionista, ne mogu sudjelovati u sigurnosnom mehanizmu usmjerenom protiv terorističkog i okupatorskog židovskog režima.
Tokom posljednjih nekoliko desetljeća Iran je stalno predlagao da zemlje regije uspostave vlastiti regionalni poredak i same osiguravaju sigurnost. Nažalost, outsourcing sigurnosti koji provode iste arapske naftne države Zaljeva otvorio je vrata SAD-u u zapadnu Aziju i Perzijski zaljev na način da se one teško mogu osloboditi tog jarma i krenuti novim putem. Upravo ta praksa outsourcinga sigurnosti, poticanje iranske fobije i međusobno sukobljavanje zemalja regije pružili su priliku oportunističkim cionistima da „love u mutnom“, a oni će to činiti sve dok takav sistem ostane na snazi.
Sve zemlje regije posjeduju posebne i značajne kapacitete koji, uz dovoljnu motivaciju i hrabrost, mogu stvoriti budućnost u kojoj cionistički režim neće imati hrabrosti ponoviti takve ludosti. Sve to, kao što sam već istaknuo, započinje jednim velikim i temeljnim korakom: „prekidom američko-britanskih sigurnosnih aranžmana“! U tom smislu, smatram da bi putovanje tajnika Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost Irana u Saudijsku Arabiju moglo imati pozitivan učinak.
Razumijevanje zemalja regije o namjerama i pozitivnom, dalekovidnom pristupu Teherana za postizanje zajedničkog partnerstva u svim područjima važan je preduslov za postizanje sjajnih rezultata. Netanyahu i Trump svojom su nepromišljenošću u napadu na Katar dali povijesnu priliku Iranu i zemljama regije.
Ekskluzivno PISjournal
