Osman Softić poveznica
Autor ovog teksta se bavi istraživanjem savremenih islamskih pokreta, međunarodnih odnosa, Bliskog istoka i islama u Jugoistočnoj Aziji.
PISjournal – Najnoviji rat koji je u Sudanu izbio 15. aprila, 2023., nakon nekoliko sedmica političkih tenzija i naduravanja između dvojice moćnih sudanskih generala u borbi za nadmoć i vlast, mogao bi ovu veliku muslimansku zemlju od preko 46 miliona ljudi, koja se nalazi na stanovitom raskršću i koja služi kao poveznica između arapskog i afričkog svijeta, odvesti na rub siromaštva i destrukcije, za koje će trebati dugo godina da se sanira i vrati u koliko toliko stanje normalnog života.
Vijesti koje dolaze iz Sudana ukazuju na to da je do oružanog sukoba došlo zbog neslaganja dvojice moćnih generala oko vizije budućnosti Sudana i političkog aranžmana koji bi trebao ovu afričku zemlju izvesti iz ćorsokaka u koji je upala nakon što je prije tri godine njen dugogodišnji predsjednik Omar Al-Bashir pod pritiscima zapadnih sila svrgnut sa vlasti, a obećana demokratska tranzicija nije provedena onako kako je to bilo obećano i zamišljeno, već je zaustavljena državnim udarom, navodno u ime provođenja efikasnijeg i transparentnijeg procesa ka demokratskom sistemu vlasti.
Radi se o sukobu između vrhovnog komandanta sudanske vojske Abdel Fataha al-Burhana i njegovog zamjenika Mohammeda Hamdana Dagala, poznatog kao Hemedti i snaga koje se nalaze pod njihovom komandom. Hemedti komanduje paravojnim jedinicama koje analitičari opisuju kao trupe za brzu podršku (RSF). Radi o oružanoj formaciji koja bi trebala biti potčinjena državnoj vojsci ali koja joj se odbila pokoriti.
Sukobi traju već dvije sedmice bez znakova da bi zaraćene strane mogle pristati na prekid neprijateljstava i otvaranje mirovnih pregovora koji bi otovorili prostor za nastavak političkog dijaloga. Da se radi o ratu a ne o manjim okršajima govori i činjenica da sudanska vojska koristi avijaciju a broj žrtava iz dana u dan raste i premašio je 400 poginulih (trostruko više civila nego vojnika) i više od 2,000 ranjenih. Sukob je izazvao humanitarnu katastrofu velikih razmjera i prouzrokovao nestašicu hrane i lijekova. Generalni sekretar UN-a Antonio Guterres osudio je sukob i pozvao na ponovno uspostavljanje mira, rekavši da je humanitarna situacija u Sudanu sada postala katastrofalna. Nema znakova da su strane u sukobu pokazale spremnost za odustajanje od neprijateljstava.
Sudanska vojska je u ovom momentu nadmoćnija jer na raspolaganju ima i avijaciju, ali formacije RSF-a imaju u svojim redovima dobro obučene i iskusne borce koji su raspoređeni na različitim lokacijama oko glavnog grada Kartuma, i ono što je karakteristično za ovaj najnoviji sudanski rat je da se odvija u glavnim urbanim centrima uključujući i prijestolnicu Kartum, što nije bio slučaj u ranijim ratovima koji su se dešavali daleko od naseljenih urbanih centara. Naravno, ovdje mislimo prije svega na dugogodišnji građanski rat u Darfuru, sudanskoj pokrajini na zapadu zemlje. Naravno, borbe se odvijaju i u Darfuru gdje oružani sukobi traju već pune dvije decenije, od 2003. a u kojem je poginulo 300.000 ljudi a nešto manje od tri miliona ih je raseljeno. Prema izvještajima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u mnogim većim bolnicama u Kartumu kojih ima devet, a koje su pretrpane ranjenim civilima nestalo je krvi i opreme za transfuziju, intravenoznih tekućina i drugih vitalnih zaliha.
Prema nekim izvještajima sa terena, u zapadnoj regiji Darfur, međunarodna organizacija Ljekari bez granica (MSF), koja se bavi pružanjem urgentne medicinske pomoći u konfliktnim zonama, već je prihvatila preko 150 ranjenika među kojim je prilično veliki broj djece. U jednoj bolnici koja je operativna na sjeveru Darfura 11 osoba je umrlo zbog ograničenog hirurškog kapaciteta bolnice. Broj umrlih rapidno raste iz dana u dan. Među žrtvama ima i radnima Svjetskog programa za hranu UN-a.
Komandant oružanih snaga Sudana, general Abdel Fattah al-Burhan nalazi se na čelu vladajućeg vijeća (de facto vlade), koje je formirano nakon puča koji je izveden 2021., dvije godine nakon svrgavanja bivšeg predsjednika Sudana Omara al-Bashira. Al-Bashir je svrgnut sa vlasti kao rezultat masovnih građanskih protesta koji su zahvatili Sudan u toku 2019. uslijed ozbiljnih međunarodnih pritisaka ali prije svega teške ekonomske krize koja je zahvatila ovu afričku zemlju. S druge strane, Burhanov politički i vojni oponent, zapovjednik RSF-a general Hemedti, odbio je da snage kojim komanduje integrira u regularnu sudansku vojsku kao što je to bilo predviđeno međunarodnim planom za tranziciju Sudana u demokratsku vlast.
Komandant sudanske vojske Burhan naredio je Hemedtiju da to učini 17. aprila, 2023. kada je trebalo da dođe do integracije Snaga za brzu intervenciju u regularnu vojsku. To se, naravno, nije desilo, a Hemedti se praktično odmetnuo protiv Burhanovih regularnih snaga. General Burhan se nalazi u prostorijama Ministarstva odbrane koje štiti vojska a lokacija odmetnutog generala Hemedtija za sada je nepoznata. Odmetnuti general zahtjeva od međunarodne zajednice da vojno intervenira protiv formacija sudanske vojske optuživši komandanta sudanske vojske za ratne zločine protiv svog naroda. Hemedti Burhana optužuje da je radikalni islamist koji ne preza od upotrebe vojne avijacije protiv svoga naroda, obećavši da će nastaviti borbu protiv Burhana i njegovih snaga kako bi ga izveo, kako je rekao, pred lice pravde.
Najnoviji oružani sukob (ili građanski rat) u Sudanu, neminovno će se negativno odraziti i na sigurnosnu i humanitarnu situaciju u ionako nestabilnoj regiji Roga Afrike. Pored toga, zbog strateškog značaja sjeveroistoka Afrike (afričkog roga), gdje su se ranije vodili ratovi (Somalija, Eritreja i Etiopija), i gdje je neke države imaju i svoje vojne baze (Kina, Turkiye, UAE i još neke druge zemlje), to bi također moglo potaknuti i druge međunarodne aktere, velike svjetske i regionalne sile, da se i same direktno i aktivno uključe u ovaj oružani sukob na različitim stranama u sukobu. Ovaj scenario bi mogao Sudan pretvoriti u novi poligon posredničkih ratova (proxy wars) poput onog ranijeg u Siriji ili novijeg u Ukrajini, gdje bi različite države koje imaju aspiracije da ostvare snažniji uticaj i kontrolu nad afričkim kontinentom u cilju eksploatacije njegovih resursa u formi novog oblika kolonijalizma, mogle iskoristiti priliku haosa u Sudanu za ostvarivanje svojih interesa kako bi preduhitrili svoje konkurente u ovom, kako ga neki analitičari nazivaju, novom neokolonijalnom pohodu na Afriku i njene resurse.
Ne treba smetnuti s uma činjenicu da Sudan, iako osiromašena zemlja, raspolaže značajnim naftnim bogatstvom. U stvari, zaraćene strane u najnovijem sudanskom sukobu već imaju svoje regionalne simpatizere i saveznike. Regularnu vojsku i generala Al-Burhana otovoreno podržava Egipat. Kairo se nikad nije pomirio sa činjenicom političkih promjena u Sudanu. S druge strane, pobunjeničke, Hemedtijeve snage (RSF), podržavaju Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE). Zanimljivo je napomenuti da su dvojica najmoćnijih suparničkih sudanskih generala, nepune dvije godine ranije zajedno izveli vojni udar čiji je cilj bio spriječavanje demokratske tranzicije Sudana iz Bashirove diktature u demokraciju.
Do oružanog sukoba u Sudanu nije došlo tek tako, postoje ozbiljna politička neslaganja i razlozi koji su u konačnici doveli do posezanja za oružjem i prolijevanjem krvi. Naime, proteklih nekoliko mjeseci vođeni su pregovori o modalitetima povratka Sudana na trasu demokratske tranzicije koja je u početku inicirana svrgavanjem Omar Al-Bashira 2019., a koja je opet zbog sukobljenih političkih interesa sudanske vojne i političke elite i različitih vizija budućnosti Sudana, spriječena i blokirana vojnim udarom koji je izveden u oktobru 2021. Naime, treba također pojasniti da pored sukobljenih vojnih snaga postoji i treća, civilna strana, koju čine brojne građanske i prodemokratske organizacije koje Sudan vide kao građansku demokratsku državu koja mora biti vraćena u porodicu međunarodne zajednice nakon što je Sudan dugo godina bio ekskomuniciran i važio kao paria država protiv koje su uvedene međunarodne sankcije. Uslijed sve većeg međunarodnog i pritiska zemalja u regionu, sudanska vojska i nepokorni RSF bili su potpisali preliminarni sporazum u decembru 2022. sa demokratskim civilnim političkim grupacijama.
Pomenuti sporazum koji je potpisan pod pritiskom međunarodne zajednice nije adresirao neke od ključnih političkih pitanja koja su ostala neriješena. Dakako, jedno od pitanja oko kojeg se protivnički tabori nisu mogli politički usaglasiti bilo je i pitanje reintegracije RSF-a u regularnu vojsku Sudana, odnosno ko će imati vrhovnu komandu nad oružanim snagama i oružjem. General Hemedti i njegov RSF igrao je ključnu ulogu u provođenju represije nad prodemokratskim protestima. Štaviše, on je ranije komandovao snagama poznatim kao Janjaveed, a koje su provodile nad plemenskim stanovništvom u ratu koji dvije decenije traje u pokrajini Darfur, a koje se terete za neke od ozbiljnih zločina nad civilnim stanovništvom tog područja. Praktično, Hemedti je svoj status i moć izgradio kao komandant paravojnih milicija koje su operirale u Darfuru a koje su koristile brutalne metode ratovanja prilikom gušenja plemenskih pobuna koje su potaknute rivalstvom i borbom za kontrolu plodnog zemljišta između dvije interesne grupe, pastoralista koji su zemlju koristili za ispašu stoke i onih koji su zemlju željeli korisititi za poljoprivrednu proizvodnju. Za Hemedtija, predati potpunu vlast i integrirati se u regularnu vojsku Sudana, nakon slave i moći dobivene oružjem, značilo je prihvatiti rizik da mu u dogledno vrijeme civilna vlast sudi za zločine koje su počinili pripadnici njegovih oružanih formacija. Stoga, ulozi obe sukobljene strane su veliki, tako da ni egipatski predsjednik Abdel Fattah al-Sisi niti pak predsjednik Južnog Sudana Salva Kiir, koji su pokušali posredovati kako bi se ovaj oružani sukob zaustavio, nisu uspjeli uvjeriti dvojicu najmoćnijih generala da obustave borbe i sjednu za pregovarački sto, kako bi se ovaj tragični ali u suštini politički sukob, mogao rješiti mirnim putem, a sudanski narod lišio nepotrebnih patnji i stradanja.
Da bi sukob mogao potrajati duže, ukazuje i evakuacija stranih državljana i diplomata iz Sudana. Amerikanci su također evakuirali značajan broj osoblja svoje ambasade i razmišljaju da svoju diplomatsku misiju u Sudanu nastave iz lučkog grada Port Sudan koji je 850 kilometara udaljen od Kartuma. Pomoćnica američkog državnog sekretara za Afriku Molly Phee, uvjeravala je medije da Washington neće odustati od diplomatskog angažmana u Sudanu, ali će, u svakom slučaju, morati reducirati svoje prisustvo dok se sigurnosna situacija ne poboljša. Zanimljivo je da je Washington tek prije osam mjeseci, prvi put nakon četvrt stoljeća, imenovao svog ambasadora u Khartumu. John Godfrey koji je imenovan na tu dužnost, prinuđen je da se povuće nakon svoje kratke diplomatske misije u Sudanu. Američki zvaničnici i diplomati su u kontaktu sa zaraćenim stranama ali zbog nedovoljnog uticaja na tamošnje aktere zbog sankcija koje je Washington provodio protiv Sudana dvije decije, preko svojih bliskih saveznika u regionu, Egipta, Saudijske Arabije i UAE-a, tri zemlje koje imaju snažan uticaj u Sudanu, pokušavaju ostvariti svoje političke ciljeve, uključujući i demokratizaciju Sudana, koji su poremećeni vojnim udarom dvojice generala koji su sada u ratu jedan protiv drugog.
Amerikanci su obustavili i pomoć od 700 miliona zbog regresije Sudana u haos sa tranzicijske trajektorije u demokraciju. Bidenova administracija obojicu generala drži odgovornim za stagnaciju Sudana i zločine nad civilima, ali Hemedtija posebno razmatra kao kandidata protiv kojeg bi mogla uvesti posebne sankcija koje predviđa američki zakon (Global Magnitsky Act), koji Washington primjenjuje protiv svojih najvećih neprijatelja, i to ne samo zbog sabotiranja demokratskog puta i onemogućavanja slobodnih izbora oko kojih je ranije postignut načelni dogovor, već zbog dodatnih razloga. Naime, Hemedti je, navodno, jedan od najbogatijih ljudi u Sudanu, a njegovo bogatstvo je, prema nekim izvorima, ilegalno stečeno i pripisuje se kontroli koju ovaj general ima nad krijumčarenjem ogromnih količina zlata u Rusiju koje navodno vrši preko posrednika iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Iz pažljive analize američke politike u Africi i ekstrapolacije sastavnih dijelova sveobuhvatne američke strategije očuvanja globalne hegemonije, moglo bi se zaključiti da je jedan od ciljeva američke administracije i njene opredijeljenosti za uvođenje demokratske vlasti u Sudanu, između ostalog i suzbijanje uticaja Rusije i Kine u Sudanu i u Africi u širem smislu. Naime, Kina, najveći i jedini stvarni rival Amerike, u protekle tri decenije ostvarila je zapaženo ekonomsko prisustvo u Sudanu. Odnosi Kine sa Sudanom datiraju još od 1959. Pored kupovine sudanske nafte, Kina je uspostavila i širu trgovinsku saradnju sa ovom afričkom zemljom. Prema kineskim zvaničnim izvorima ovog momenta 130 kineskih kompanija prisutno je u Sudanu a preko 1500 kineskih građana zateklo se u Sudanu u momentu izbijanja najnovijeg oružanog sukoba. Kina je upravo počela sa evakuacijom svojih građana. Kina je prije tri decenije potpisala sporazum o eksploataciji sudanske nafte a njena državna naftna korporacija (CNPC) 1996. došla je posjed 40% sudanske državne naftne kompanije. Kina je ranije kupovala više sudanske nafte koja je velikim dijelom eksploatirana u Južnom Sudanu koji je danas, nakon rata za nezavisnost, suverena država sa većinskom kršćanskom populacijom. Osim toga, zapadne države Kinu optužuju za uvoz nafte eksploatirane u Darfuru za vrijeme trajanja oružanog sukoba u ovoj naftom bogatoj ali osiromašenoj zapadnoj regiji Sudana.
Kao briljantan pragmatičir Kina je podržala demokratsku tranziciju Sudana u skladu sa politikom nemiješanja u unutrašnje stvari zemalja s kojim održava veze, kako bi zaštitila svoje investicije i trgovonske odnose. To govori da je Sudan itekako bogata zemlja, iako se zapadne zemlje vole busati u prsa pružanjem humanitarne pomoći osiromašenom narodu ove zemlje. Istini za volju, zbog korupcije i lošeg upravljanja od strane političkih elita afrički narodi su uistinu prepušteni na humanitarnoj pomoći bogatih država. Ovdje se radi o strukturalnim problemima koji afričke zemlje zbog unutrašnjih subjektivnih ali i vanjskih uticaja nikako da počnu ozbiljno rješavati. Nema sumnje da je u interesu nekih moćnih sila da Sudan, kao i druge afričke zemlje, konstantno svojim prisustvom i malignim uticajem, o kojem nije poželjno govoriti jer se to automatski tumači antiamerikanizmom ili antivesternizmom, drži u stanju perpetualne krize, siromaštva i konflikta, manipulacijom političkih i vojnih grupa i instrumentaliziranjem njihovog rivalstva radi postizanja sopstvenih neokolonijalnih ciljeva.
Sudan je također jedna od četiri arapske države koja je 2020. odlučila normalizirati odnose sa Izraelom u okviru Abrahamskog sporazuma, čime je od protivnika postala partner Izraela. Međutim, unapređenje odnosa nije išlo glatko i u skladu sa očekivanjima Tel Aviva zbog zastoja u demokratizaciji, državnog udara, ali i protivljenja javnog mnijenja ovom sporazumu. Stoga, još uvijek nije izvjesno da li će uopće doći do potpune normalizacije odnosa sa Izraelom. Izraelu je stalo da ima strateške odnose sa Sudanom zbog ambicija Tel Aviva da postane moćan igrač u strateškom regionu Crvenog mora u kojem se nalazi jedan od nekoliko najznačajnijih svjetskih moreuza (Bab Al-Mandab) čija kontrola je važna za nadgledanje globalne plovidbe. Nema sumnje da je Izraelu itekako bilo stalo do uspostave dobrih odnosa sa Sudanom ne samo iz ekonomskih i strateških već i iz kulturoloških i historijskih veza. Ta želja postala je realnost nakon što je sa političke pozornice u Sudanu, pod pritiscima sankcija i dugogošnje zapadne i izraelske javne i tajne kampanje, konačno otišao Omar Al-Bashir, lider koji je na sebi svojestven način bio ne samo odan idejama Muslimanskog bratstva, već je gajio bliske odnose sa Turskom, ali i Katarom, koji je odigrao važnu ologu u posredovanju za postizanje mira u Darfuru, već je također imao izvanredne odnose sa Iranom, što je Iranu omogućavalo podršku u regionu kojem gravitira i Jemen, u kojem Iran pruža podršku Husijima. Odlaskom Al-Bashira sa vlasti u Kartumu Amerikanci, Izrael ali i bogate arapske monarhije preko Crvenog mora dobile su plodno tolo i više prostora za širenje svog uticaja i realizaciju svojih geostrateških i geoekonomskih ciljeva na Rogu Afrike. Ostaje da se vidi kako će novonastali sukob dvojice generala i ishod tog sukoba utjecati na interese regionalnih i globalnih aktera na sudanskoj šahovskoj ploči. Bilo kako bilo, demokracija u Sudanu ostaje na čekanju a nesreća i jad sudanskog naroda, žrtve domaće pohlepe za vlašću i strane želje za uticajem u Africi, kolateralna su šteta borbe za kontrolu ove strateški važne i resursima bogate afričke zemlje.
Ekskluzivno PISjournal
