Osman Softić
PISjournal – Pakistan i Afganistan su na insistiranje Qatara i Saudijske Arabije postigli primirije.
Granični sukobi koji su povremeno izbijali, od povratka na vlast talibana u Kabul poslije američkog povlačenja, nakon dvodecenijske okupacije, prijete da se pretvore u pravi rat ako ne budu zaustavljeni. Da se radi o ozbiljnom geopolitičkom sukobu a ne običnim čarkama potvrđuje i to što se i bivši premijer Imran Khan, koji leži u zatvoru na osnovu politički fabriciranih optužbi nakon svrgavanja s vlasti, ponudio da bude medijator sukoba sa Afganistanom.
Imran Khan, etnički Paštun, tražio je da bude pušten iz zatvora, a za uzvrat je obećao da će pomiriti dvije države i spriječiti da se rat rasplamsa i poprimi ozbiljne dimenzije. Khan je svrgnut s vlasti nakon što je njegovoj koalicionoj vladi kojom je dominirao Pakistanski Tehreek-e-Insaf (PTI) – pokret za promjene, 10. aprila, 2022. izglasano nepovjerenje. Vjeruje se da se radilo o mehkom državnom udaru koji je izveden na zahtjev Washingtona. Amerikancima su na usluzi stajali pakistanski generali koji vladaju iz sjene, koristeći parlament i civilnu vlast kao paravan i privid demokracije.
Rat koji se zahuktava uzduž pakistansko-afganistanske granice ne može se više tumačiti samo kao vojni obračun pakistanskih sigurnosnih snaga sa militantima koje nazivaju pakistanskim talibanima (TTP), kako su to do sada tvrdile pakistanska vlada i vojska. Pravi uzrok sukoba zapravo je nemoć Islamabada da trajno održava u životu iluziju kako Islamabad može, kao što je to činio decenijama, upravljati politikom u Kabulu i kad god to odluče generali u Ravalpindiju i njihovi politički namještenici u Islamabadu, kao na daljinski upravljač, manipulirati poslušnim afganistanskim talibanima u svoju korist.
Etnički Paštuni čine oko 40 posto populacije Afganistana. Polovina ih živi u Pakistanu gdje čine većinu u sjeveroistočnoj provinciji Khayber Pakhtunkhwa (KP) iz čijih redova se regrutuju militanti TTP-a koji se bore protiv pakistanske države za veću regionalnu autonomiju i islamsko političko uređenje u pomenutoj provinciji.
Najnoviji sukob je dokaz da je dosadašnja politička paragidma propala. Radi se o hegemonističkom odnosu koji je podrazumjevao da Pakistan, kad god poželi, preko talibana (etničkih Paštuna), može upravljati političkim procesima u Kabulu, u interesu Islamabada. Afganistan je decenijama bio strateška dubina Pakistana u sukobu sa Indijom.
Bez oslanjanja na Afganistan, Pakistan, čija je terirorija uska, u nepovoljnom je položaju u odnosu na Indiju, svog neprijatelja. Pakistan je decenijama upravljao procesima u Kabulu preko poslušnih islamističkih talibana iz reda Paštuna koji su bili sistematski indoktrinirani u militantnim pakistanskim medresama da provode pakistansku agendu, tobože u ime zajedničkog islamskog identiteta, a ne u interesu Afganistana.
Ova paradigma koja je bila projektovana u interesu Pakistana više ne pije vode u sve samostalnijem Kabulu, bez obzira što vlast u Afganistanu čine talibani. Radi se, dakle, o vojnom obračunu koji ukazuje na kolaps dosadašnje pakistanske strategije zasnovane na iluziji da se Kabul može u nedogled kontrolirati. Drugim riječima, džihadom se više ne može upravljati i manipulirati kao proteklih decenija. Savezi u Južnoj Aziji više nisu predvidljivi na način na koji je to bio slučaj ranije. Ne radi se samo o pograničnim okršajima već o raspadu dosadašnjeg geopolitičkog poredka.
Na pomolu je potpuno nova geopolitika Južne Azije. Pakistanske vlasti nemaju baš velikog uspjeha u vojnoj konfrontaciji s militantima TTP-a. Ova je militantna talibanska, paštunska, grupa tokom proteklih nekoliko godina izvela niz smrtonosnih napada unutar pakistanske teritorije. Islamabad optužuje afganistanske talibane u Kabulu da im oni pružaju zaštitu i utočište u Afganistanu, ali oni to negiraju.
Državna granica između Pakistana i Afganistana je nekadašnja kolonijalna linija razgraničenja na sfere britanskog utjecaja između Indije i afganistanskih regija. Pakistan tada nije ni postojao. Durandova linija duga 2640km (koju je nacrtao britanski diplomat Mortimer Durand) podijelila je Paštune na pola i oni danas žive u dvije države. Radi se o plemenskim grupama koje su navikle da se neometano kreću s obe strane granice. Vlada u Kabulu ne priznaje Durandovu liniju kao granicu između dvije zemlje. Islamabad traži da se talibanska vlada obračuna s TTP-om tvrdeći da to Kabul sistematski izbjegava učiniti, što u Islamabadu stvara frustracije.
Načelnik generalštaba pakistanske vojske feldmaršal Asim Munir označio je prisustvo TTP-a u Afganistanu i njihove učestale prekogranične napade kao glavni uzrok koji narušava bilateralne odnose između dvije zemlje. Pakistanski ministar odbrane Khawaja Asef najavio je da bi Pakistan mogao pokrenuti prekogranične antiterorističke vojne operacije u Afganistanu ako Kabul i dalje nastavi, kako je rekao, “skrivati teroriste”. Pakistan je ranije izvodio slične napade unutar Afganistana. Upravo je to učinio prošle sedmice.
Pakistanski zračni napadi na ciljeve u nekoliko provincija su u Kabulu protumačeni kao agresija, na što je Afganistan 12. oktobra odgovorio vatrom na granici s Pakistanom i ubio 58 vojnika. Pakistan tvrdi da je eliminirao najmanje 200 talibanskih boraca i zauzeo nekoliko sigurnosnih graničnih punktova. Radi se o najsmrtonosnijoj borbi između dvije zemlje do danas. Pakistan smatra da su ga Talibani u Kabulu izdali. Islamabad je očekivao da će talibanska vlada u Kabulu, kada dođe na vlast, obuzdati TTP. Suprotno očekivanjima, to se nije desilo. Talibani u Kabulu svoju pakistansku ideološku i etničku braću Paštune tretiraju kao “mudžahedine” i nisu ih htjeli napadati.
Primarni strateški cilj Pakistana, bez obzira ko je bio na vlasti, uvijek je bio imati prijateljsku vladu u Kabulu. Ova je strategija propala. Strategija Indije je identična. Kontrola ili utjecaj u Kabulu neophodan je za sigurnost Indije. To je potvrdio i Tilak Devasher, jedan od najpoznatijih indijskih geopolitičkih stručnjaka za region Južne Azije koji je napisao više knjiga o Paštunima i raznim političkim aspektima Pakistana.
Pakistanski režim koji podupire vojska dodatno frustriraju sve bolji odnosi između talibanske vlade u Kabulu sa Indijom. Naime, Indija je 20 godina podržavala antitalibanski i proamerički režim u Kabulu za vrijeme američke okupacije. New Delhi je razvio ozbiljno diplomatsko i ekonomsko prisustvo u Kabulu. Nakon povlačenja Amerikanaca i Indija je napustila Afganistan, ali se brzo vratila i uspostavila dobre odnose sa talibanskom vladom, iako ju još uvijek nije priznala.
Pakistan je gajio iluzije kako će biti privilegiran u Kabulu i ponovo moći manipulirati talibanima radi ostvarivanja svojih nacionalnih i strateških interesa. Ali, talibanska vlada je nakon konsolidacije vlasti pokazala ozbiljno protivljenje prema takvoj politici i očekivanjima Islamabada. Osim toga, Talibani posjeduju i respektabilan vojni arsenal koji je ostao iza Amerikanaca.
Tokom protekle godine, talibanski zvaničnici iz Kabula su se u više navrata sastajali s indijskim zvaničnicima i diplomatima. Prije nekoliko dana, afganistanski ministar vanjskih poslova Amir Khan Muttaqi prvi put je boravio u zvaničnoj posjeti New Delhiju. Indija planira podići diplomatske odnose s Kabulom na viši nivo. Indija Afganistan smatra svojim važnim regionalnim partnerom. Pored toga, Indija užurbano radi na obnavljanju i unapređenju trgovinskih veza s Kabulom.
U centru ove trgovinske strategije New Delhija najznačajniju ulogu igrat će iranska luka Chabahar, preko koje će se odvijati trgovina iz Indije sa Afganistanom i sa zemljama Srednje Azije. To znači da Indija ima alternativu i može zaobići Pakistan. Štaviše, Pakistan je ucjenjivao Afganistan, koji nema izlaz na more, na način da se sva trgovina Afganistana sa ostatkom svijeta odvijala preko pakistanske luke u Karachiju. Dobri odnosi talibanske vlade s Indijom Kabulu daju ogromnu stratešku prednost.
To znači da Pakistan više neće moći ucjenjivati Kabul, kojem će zahvaljujući dobrim odnosima sa Indojom, biti na raspolaganju i iranska luka Chabahar. Ova je luka, u koju je Indija investirala značajna sredstva, izuzeta od američkih sankcija i predstavlja ključni hub na jugu međunarodnog koridora sjever-jug (INSTC) koji seže od Moskve preko Irana do Perzijskog zaljeva i Indije. U odsustvu diplomatskih odnosa s Kabulom, Indija ima u Afganistanu svoju “tehničku misiju”. Uskoro bi moglo doći do otvaranja ambasada u Kabulu i New Delhiju.
Kabul je suočen s ozbiljnim izazovima. Zapade države ne žele priznati talibansku vlast a ekonomska situacija je složena. Rusija je jedina država koja je do danas formalno priznala talibansku vladu. Afganistan se ponovo pojavljuje kao poprište geopolitičkih i ekonomskih ambicija velikih sila (new great game) posebno Kine i Rusije. Iran i Turske imaju svoje interese a Pakistana nastoji održati stratešku dubinu. Sjedinjene Države pokazuju obnovljeni interes a Donald Trump se nada da će uspjeti vratiti američke trupe u bazu Bagram.
Pakistan je očekivao da će koristeći dosadašnji utjecaj na talibane i mamac strateških odnosa s Kinom, uspjeti snažnije integrirati Afganistan u kineski infrastrukturni projekt Pojas i put, kojem se Indija potivi. Međutim, iako su odnosi Kabula i Pekinga dobri, talibanska vlada Afganistana svoje dugoročne strateške odnose želi graditi sa Indijom a ne s Kinom.
Ekonomija Indije je deset puta manja od kineske. Ali to nije presudni faktor u rezoniranju Kabula. Indija ima niz strateških prednosti za Afganistan, uključujući i neke važne historijske, kulturološke pa čak i vjerske elemente. Glavni islamski teološki centar na kojem je zasnovana vjerska doktrina Talibana i njihova politička praksa nalazi se u Deobandu u Indiji. Afganistanski šef dilomacije je s delegacijom boravio u posjeti Deobandu gdje je imao sastanak sa indijskom ulemom u Darul Uloomu Haqqaniji, važnom sunitskom hanefijskom teološkom centru tradicionalističkog islama. Deoband su 1866. Osnovali Maulana Muhammad Qasim Nanautavi i Rashid Ahmad Gangohi sa ciljem odupiranja britanskoj vladavini u namjeri da zaštite islam od kontaminacije zapadnim modernizmom.
Diplomatske posjete obično traju dan ili dva. Posjeta Amira Khana Muttaqija Indiji trajala je 6 dana i smatra se strateški važnom.. Posjeta Indiji i posebno ovom vjerskom centru desila se u trenucima kad su talibani i pakistanska vojska razmjenjivali smrtonosnu vatru na granici. Posjeta afganistanskog šefa diplomacije Deobandu nije samo simbolična već je imala složeniju poruku. Iako se Deoband smatra inkubatorom reakcionarnog islama, također predstavlja dugu tradiciju otpora ne samo britanskom imperijalizmu već također ideji Pakistana kao države.
Dok džihadisti Tehreek-e-Talibana (TTP) izvode smrtonosnije napade na pakistansku vojsku boreći se za stvaranje nezavisnih šerijatskih država na sjeverozapadu Pakistana, talibani Afganistana im daju utočište, kako tvrdi zvanični Islamabad. Iako je nekad pro-pakistanske Talibane stvorila, finansirala i obučavala pakistanska vojna obavještajna služba (ISI) za svoje strateške ciljeve i interese, Muttaqijeva posjeta Indiji signalizira da nova talibanska vlada u Kabulu neće prihvatiti novu pakistansku vazalsku državu. Kabul očigledno podržava otpor Talibana protiv Pakistana. Osim toga, afganistanski vođa Emir Hibatullah Akhundzade pogranična područja s Pakistanom smatra teritorijom Afganistana a ne Pakistana, odbacujući pritom kolonijalno nametnutu Durandovu liniju kao zvaničnu državnu granicu.
Neki kineski aktivisti na društvenim mrežama kao i komentatori bliski zvaničnom Islamabadu optužili su Indiju da je umiješana i indirektno odgovorna za najnoviji napad Talibana iz Afganistana na pakistanske jedinice.
Od nekadašnje pakistanske strateške dubine u sukobu sa Indijom, Afganistan se danas pod vlašću novih Talibana pretvara u ozbiljnog strateškog partnera Indije. Veliki je to strateški udarac Pakistanu, čiji se vojni komandanti i politički lideri u proteklih nekoliko mjeseci ulizuju američkom predsjeniku Trumpu, nominirajući ga za Nobelovu nagradu za mir.
Trump je nakon posljednjeg indijsko-pakistanskog rata koji je trajao samo nekoliko dana, napravio totalni zaokret prema Pakistanu koji je bio pao u nemilost Washingtona i ponovo pozicionirao Pakistan kao glavni oslonac svoje politike i strategije u Srednjoj Aziji, kaznivši na taj način Indiju. Asim Munir, šef pakistanske vojske je tri puta u toku ove godine boravio u Americi. Čini se da je Islamabad rado prihvatio obnavljanje preferencijalnog vazalskog statusa u geopolitičkoj računici Washingtona.
Kao rezultat tih promjena Pakistan je obnovio i strateške sigurnosne i odbrambene odnose sa Saudijskom Arabijom, unapredivši ih do nivoa pružanja nukleranih garancija Rijadu. Izvor potencijalne prijetnje namjerno nije spomenut u tom sporazumu. To je potaknulo nagađanja da se radi o zaštiti od eventualnog izraelskog napada na ovo arapsko kraljevstvo, iako ovaj rezon nije baš posve uvjerljiv.
Prije bi se moglo zaključiti da se Rijad želio osigurati u slučaju budućeg sukoba između Sjedinjenih Država i Irana, u kojem slučaju bi mete iranske odmazde mogle biti američke baze u Saudijskoj Arabiji, ako budu korištene za napade na Iran. Rijad je, stoga, želio poslati poruku Teheranu da ima nuklearnu zaštitu Islamabada i da će se napad na američke baze smatrati povredom saudijskog suvereniteta.
Talibanski diplomatski zaokret prema Indiji potvrđuje diplomatske sposobnosti Kabula i spremnost da od pasivnog objekta manipulacije od strane Pakistana postane aktivni učesnik u oblikovanju novih geopolitičkih odnosa u Južnij Aziji. Talibanska vlast se također suprotstavlja povratku Amerikanaca u nekadašnju vojnu bazu Bagram kod Kabula, što je Trump nedavno najavio. Indija se također protivi američkom povratku u tu bazu u Afganistanu.
Ovo je zanimljiva pozicija Indije koja se diči svojom strateškom autonomijom iako je članica kvadrilateralne platforme za dijalog u Indopacifiku QUAD zajedno s Japanom, Australijom i SAD-om. Agresivnija diplomatska akcija Kabula i približavanje New Delhiju potaknuli su režim u Islamabadu da se još više dodvori i uliže Trumpu i njegovoj administraciji u Washingtonu, nudeći Amerikancima da u Pakistanu izgrade novu luku u Pasni, specifično namjenjenu za logističke potrebe eksploatacije rijetkih minerala i metala, u resursima bogatoj provinciji Baločistan.
Iako pakistanski zvaničnici tvrde da žele privući Ameriku svojim mineralima prije bi se moglo reći da se radi o kreiranju klime za izgradnju nove američke logističke baze koja bi mogla biti upotrebljena kao logistika za napad na Iran u eventualnom sukobu Amerike i Irana za koji neki analitičari tvrde da bi se mogao desiti u narednih nekoliko mjeseci.
Ekskluzivno PISjournal
