Osman Softić
PISjournal – Nedavno predloženi mirovni plan američkog predsjednika Donalda Trumpa je očigledno nepravedan i mogao bi se pokazati nemogućim za provedbu.
Pa ipak, paradoksalno, u prevladavajućim okolnostima regionalne i globalne raspodjele moći, to bi mogla biti posljednja prilika da se okonča genocid u Gazi i ublaži nepodnošljiva patnja palestinskog naroda.
Ministri vanjskih poslova Francuske i Saudijske Arabije predstavili su svoju zajedničku inicijativu na Generalnoj skupštini UN-a u New Yorku 28. i 29. jula 2025. godine. Ova najnovija inicijativa imala je za cilj oživljavanje dugo zaustavljenog izraelsko-palestinskog “mirovnog procesa”, postuliranog na modelu “rješenja s dvije države”.
Rashid Khalidi, palestinsko-američki historičar Bliskog istoka na Univerzitetu Columbia i jedan od vodećih svjetskih autoriteta za Palestinu, pružio je održivu kritiku procesa u svojoj knjizi “Posrednici obmane: Kako su SAD potkopale mir na Bliskom istoku “, opisujući ulogu američke vlade u tome kao obmanu, a ne kao istinski pokušaj postizanja mira.
Profesor Khalidi je za neuspjeh Oslo sporazuma i godine navodnog nastojanja da se postigne mir okrivio nespremnost Washingtona da iskoristi svoju moć i utjecaj kako bi prisilio Izrael da se pridržava odredbi Oslo sporazuma. Prema Khalidiju, to je prvenstveno bilo zbog jasnog služenja američkih zvaničnika izraelskim interesima u svakom trenutku.
Julska konferencija u New Yorku okupila je predstavnike iz 120 zemalja. Sjedinjene Američke Države i Izrael nisu prisustvovali konferenciji. Tokom konferencije, ministri vanjskih poslova Jean-Noël Barrot i princ Faisal bin Farhan naglasili su hitnost uspostavljanja nezavisne palestinske države unutar granica prije 1967. godine, s istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom, kao jedinog mirovnog modela koji službeno podržavaju Ujedinjene nacije.
“Svetost” granica prije 1967. godine, koje su izmijenjene tokom Šestodnevnog rata izraelskom pobjedom nad arapskim vojskama i kasnijom izraelskom okupacijom, zahtijeva posebnu analizu, ali to nije cilj ove analize. Francuzi i Saudijci uvjerili su zapadne i muslimanske zemlje da je to jedini održiv put ka uspostavljanju trajnog mira u Palestini kao neophodnog preduslova za širu regionalnu stabilnost.
Rijad je obećao 300 miliona dolara humanitarne pomoći za Palestince u Gazi i na Zapadnoj obali, čime je naglasio posvećenost Kraljevine obnovi i razvoju Palestine. Međutim, mnogi diplomati i akademski stručnjaci, uključujući i one koji su decenijama radili na “palestinskom pitanju”, izrazili su zabrinutost da uspostavljanje nezavisne palestinske države koja mirno koegzistira uz Izrael možda nije izvodljiva opcija, barem ne u bliskoj budućnosti.
Nažalost, Generalna skupština UN-a je u velikoj većini podržala zajedničku francusko-saudijsku “Njujoršku deklaraciju” koja poziva na rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba na osnovu oživljenog starog “modela dvije države”, sa 142 glasa za i 10 protiv.
Trumpov mirovni plan
Zatim je 29. septembra američki predsjednik Donald Trump najavio vlastiti mirovni plan za Gazu . Ramesh Thakur, bivši pomoćnik generalnog sekretara UN-a, predložio je da bi se Trumpov mirovni plan mogao zvati “Gaza: Danas, sutra i prekosutra”, pripisujući Trumpovu hitnu želju da nametne svoj plan Palestincima njegovoj čežnji za Nobelovom nagradom za mir. “Ako smjeli i odvažni mirovni plan za Gazu od 20 tačaka uspije, on će sigurno zaslužiti nagradu”, jadikovao je ovaj iskusni bivši birokrat UN-a. “Jer on podrazumijeva kraj Hamasa kao vladajuće sile u Gazi i sigurnosne prijetnje Izraelu, daje Arapima stabilnost koju traže u regiji, obećava budućnost Izraela “bez terora” i održava san o palestinskoj državi”, tvrdio je ovaj bivši visoki zvaničnik UN-a.
Trumpov mirovni plan za Gazu, koji se sastoji od 20 tačaka, navodno ima za cilj zaustavljanje palestinske patnje, osiguranje povlačenja Izraela sa razorene palestinske teritorije i dugoročni mir za oba naroda. Plan je prihvatila većina arapskih i muslimanskih zemalja, uključujući Tursku i Katar. Poznato je da su ove dvije zemlje otvoreno podržavale palestinski islamski pokret otpora (Hamas) i dugi niz godina pružale utočište vođama njegovog političkog krila. Nakon što je 2012. godine napustio Damask, gdje je bilo sjedište Hamasa, zbog gorkih ideoloških neslaganja s bivšim Asadovim režimom, čije je svrgavanje Hamas također prećutno podržavao stavljajući se na stranu sirijskih opozicionih pobunjeničkih grupa u to vrijeme, njegovo političko jezgro je premješteno u Dohu i Istanbul.
Ove dvije zemlje koje su pružile utočište Hamasu bliski su američki saveznici. Turska je druga najveća članica NATO-a, dok je Katar službeno najbliži strateški saveznik Washingtona u arapskom svijetu, za razliku od drugih arapskih monarhija koje imaju neformalne sigurnosne odnose s Washingtonom. Katar također ima zračnu bazu Al-Udeid, najveću američku vojnu instalaciju na Bliskom istoku. To dokazuje pretpostavku da su i Amerika i Turska bile spremne zaštititi Hamas, a možda čak i manipulirati njime za vlastite strateške svrhe.
Istovremeno, Washington je time očito želio uskratiti Sirijcima i Irancima važnu stratešku prednost i prednost nad Izraelom “otimanjem” Hamasa i stavljanjem ga pod državnu zaštitu njegovih najbližih muslimanskih i arapskih saveznika.
Ipak, Iran je nastavio pružati finansijsku i vojnu podršku Hamasu, iako nikada nije u potpunosti dijelio njegove ideološke stavove. Naoružavanje grupe kao dio šire regionalne politike otpora Izraelu i protivljenja američkom vojnom prisustvu u regiji oduvijek je bio strateški stav Irana uprkos očiglednim ideološkim i doktrinarnim neslaganjima s Hamasom. Međutim, za razliku od drugih muslimanskih zemalja, Iran ne podržava rješavanje palestinskog pitanja kroz model dvije države. Iran u konačnici vjeruje da je otpor Izraelu, uključujući i oružanu borbu, jedini održiv put za istinsko oslobođenje Palestine.
Iran, međutim, insistira na prihvatanju bilo kakve političke odluke koju Palestinci donesu za svoju budućnost kao svog suverenog izbora, ali ne prihvata Izrael kao legitimnu državu zbog rasističke i aparthejdske strukture izraelskog režima, arogantnog političkog stava, vojne okupacije Palestine i drugih arapskih i muslimanskih susjednih zemalja, a najvažnije zbog dokazane namjere Izraela da potčini cijelu Zapadnu Aziju svojoj volji.
Islamski pokret otpora – Hamas
Većina arapskih zemalja, u jasnoj politici smirivanja Izraela, pružila je humanitarnu i diplomatsku podršku palestinskom narodu i zalagala se za rješavanje palestinske krize diplomatskim putem. Oni preferiraju održavanje onoga što nazivaju “konstruktivnim odnosima” s Palestinskom upravom na Zapadnoj obali. Također imaju negativan stav prema Hamasu kao političkom pokretu. Protive se onome što nazivaju “islamističkom” ideologijom Hamasa izvedenom iz Muslimanskog bratstva i njegovoj kontinuiranoj strategiji oružanog otpora Izraelu.
Štaviše, većina arapskih zemalja smatra Hamas “iritantom ” i ” dijelom problema “. Stoga bi željeli da Hamas bude vojno uništen i pretvoren u političku divljinu. Istovremeno, većina arapskih lidera tvrdi da su posvećeni svom “principijelnom stavu” pomaganja Palestincima uprkos očiglednom preziru prema njihovom političkom izboru i njihovom pravu da ponude odanost onome za koga vjeruju da najbolje predstavlja i štiti njihove nacionalne interese.
Hamas vlada Gazom od 2007. godine pod uslovima izraelske blokade i opsade koja traje skoro dvije decenije. Tokom protekle dvije godine kontinuiranog izraelskog genocida u Gazi, njeno civilno stanovništvo je dostiglo ivicu uništenja zbog granatiranja i izraelske politike gladovanja. Više od 67.000 stanovnika Gaze je ubijeno, preko 167.000 je ranjeno, a 10.000 se vodi kao nestalo. U protekle dvije decenije, životne uslove u Gazi agencije UN-a, organizacije za ljudska prava, pa čak i kredibilni izraelski posmatrači i istoričari izraelsko-palestinskog sukoba opisali su kao najveći zatvor na otvorenom na svijetu.
Francusko-saudijska inicijativa
Za razliku od ove sumorne stvarnosti na terenu, francusko-saudijska inicijativa je simbolički značajna, ali, s obzirom na izraelsku vojnu okupaciju Zapadne obale i genocid koji se nastavlja u Gazi, ona ne garantuje uspostavljanje suverene palestinske države sa svim elementima državnosti koje takvo priznanje podrazumijeva, u bilo kojoj doglednoj budućnosti. Inicijativa bi se prije mogla opisati kao „mapa puta“ i važan korak ka palestinskoj državi. Međutim, njena realizacija zavisi od mnogih faktora, od kojih je najgori odlučnost izraelskog režima da joj se suprotstavi svim sredstvima.
Paradoksalno, uz palestinsku inicijativu i Trumpov mirovni plan, Izrael je pokrenuo svoju novu kopnenu ofanzivu na grad Gazu s ciljem “eliminacije ostataka Hamasa”. Praktični učinak ove ofanzive je nastavak genocida i rušenje onoga što je preostalo od njegovih stambenih objekata. U međuvremenu, izraelski ekstremisti su najavili planove za izgradnju novih stambenih jedinica za ilegalne jevrejske doseljenike na okupiranoj Zapadnoj obali. Izraelski premijer Netanyahu, za kojim je Međunarodni krivični sud (MKS) izdao nalog za hapšenje zbog sumnje na odgovornost za zločine protiv čovječnosti, uključujući genocid i druge ratne zločine, insistira na tome da okupirana zemlja pripada izraelskim Jevrejima, prijeteći da palestinska država nikada neće biti uspostavljena.
Uprkos tome, muslimanski i svjetski lideri insistiraju da francusko-saudijska inicijativa za sada ostaje jedina realna osnova za oživljavanje pregovora o palestinskoj državi koji su se raspali 2014. godine. Štaviše, niko još nije osmislio nijednu izvodljivu alternativu koju bi široko prihvatili i podržali glavni međunarodni akteri u okviru UN-a. Odluka Saudijske Arabije da se pridruži Francuskoj kao supokrovitelj konferencije potvrđuje ranije insistiranje Rijada na uspostavljanju palestinske države prije bilo kakvih razgovora o normalizaciji odnosa s Izraelom.
Zanimljivo je da su Trumpov mirovni plan za Gazu prihvatile zemlje koje su otvoreno podržavale Hamas, Turska i Katar. Ove dvije zemlje, zajedno s Egiptom, koji je uz Katar posredovao u prethodnim indirektnim mirovnim pregovorima, uvjerile su vodstvo Hamasa da prihvati plan i sačuva ovu posljednju priliku za mir. Hamas je u principu prihvatio plan i proglasio ga svojom pobjedom, ali je zatražio neke izmjene.
Izraelska strana također nije prihvatila plan u njegovom izvornom obliku. Netanyahu i njegov ministar za strategiju Ron Dermer su ga modificirali kako bi se uskladio s interesima Izraela. Shodno tome, bilo je logično da Hamas uloži prigovore i zatraži promjene mirovnog plana. Bilo bi naivno vjerovati da se Trumpov plan sviđa Palestincima. Daleko od toga. Palestinska strana nije ni konsultovana prije nego što su ga arapske i muslimanske zemlje prihvatile.
Međutim, ova odluka se može shvatiti kao želja arapskih vlada, koje se osjećaju krivima što kolektivno nisu uspjele pronaći efikasan model za vršenje pritiska na režim u Tel Avivu da zaustavi kontinuirano ubijanje nevinih ljudi i uništavanje Gaze. Stoga se čini da je motivacija arapskih i muslimanskih zemalja da prihvate plan njihov imperativ za okončanje genocida i ublažavanje patnje naroda Gaze.
Pristrasni mirovni plan
Trumpov mirovni plan očito više favorizira Izrael nego Hamas ili Palestince. Izraelska strana je u Trumpov mirovni plan uključila značajne, prethodno neostvarene ratne ciljeve. Oslobađanje talaca, demilitarizacija Gaze razoružanjem Hamasa, uspostavljanje nove administracije bez Hamasa i Palestinske uprave i još mnogo toga. Svi ovi izraelski ratni ciljevi postali su tačke plana.
Plan predviđa uspostavljanje tehnokratske administracije, raspoređivanje naoružanih međunarodnih mirovnih snaga radi očuvanja mira i međunarodni odbor nazvan “Odbor za mir” koji će nadgledati sprovođenje plana. Očekuje se da će Donald Trump, barem formalno, predsjedavati Odborom za mir. Izvršna pozicija ovog međunarodnog tijela u kojem će biti povjerena stvarna moć trebala bi pripasti bivšem britanskom premijeru Tonyju Blairu. Ovo je nesretan i nepromišljen, ali namjeran izbor. Blair je bio vodeći zagovornik invazije na Irak 2003. godine. Štaviše, prethodno je predvodio međunarodni Kvartet u neuspješnim mirovnim pregovorima između Izraela i Palestinaca.
Međutim, ovo je očito bila gorka pilula koju su Hamas i muslimanske države morale progutati, kako bi Izrael pristao na format mirovnog sporazuma kojem je mogao vjerovati, a koji nije bio usmjeren protiv njega. Kao što je navedeno u njegovom članku objavljenom 2017. godine, poznati izraelski historičar i kritičar cionizma, Avi Shlaim, opisao je Tonyja Blaira kao dokazanog cionistu i prijatelja Izraela. Stoga se čini da je Blair preporučen kao polisa osiguranja koja garantuje da će interesi Izraela (strah od još jednog obnovljenog napada Hamasa) biti zaštićeni.
Ono što je vjerovatno prevagnulo u korist arapskih i muslimanskih zemalja da prihvate Trumpov mirovni plan možda je percepcija da on nosi tračak nade da bi mogao spasiti palestinske živote i osigurati njihov opstanak u Gazi. Važno je napomenuti da Trumpov plan odbacuje svako prisilno raseljavanje stanovnika Gaze i eksplicitno isključuje mogućnost izraelske aneksije.
Iako plan ne uključuje Palestinsku upravu u administrativno upravljanje Gazom, kako se Mahmoud Abbas nadao ( barem ne u početku ), budući da insistira na reformama Abbasove administracije u Ramallahu, predviđa mogućnost administrativne uloge barem za elemente PA u budućnosti ( najvjerovatnije nakon Abbasa ).
Osim toga, iako plan ne govori eksplicitno o stvaranju palestinske države per se, on nudi određenu podršku i ostavlja otvorena vrata za palestinsko samoopredjeljenje, što je nejasna izjava podložna višestrukim tumačenjima, a koja bi također mogla dovesti do palestinske države ako palestinska strana dobro odigra svoje karte.
Kritičari Plana tvrde da su ovi ustupci Palestincima beznačajni i da je plan generalno manjkav. Međutim, određeni aspekti plana, iako nesavršeni, ukazuju na neke pozitivne promjene u američkoj politici prema Palestini i ne treba ih podcijeniti. U svojoj srži, plan predviđa okončanje rata i oslobađanje izraelskih talaca i palestinskih zatvorenika, a pregovori su već u toku u Kairu. Palestinsku delegaciju predvodi šef političkog biroa Hamasa Khalil Hayya. On je jedva izbjegao smrt u pokušaju atentata tokom izraelskih zračnih napada na Dohu 9. septembra 2025. godine.
Hoće li mirovni plan uspjeti?
Nedostaci Trumpovog plana uključuju nedostatak jasnog vremenskog okvira za njegovu provedbu i odsustvo pritiska na izraelski režim da prihvati mirovno rješenje o dvije države. Planu također nedostaju mjere za suzbijanje izgradnje ilegalnih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali.
Izrael očito ima prednost i može selektivno provoditi odredbe plana nakon što Hamas oslobodi preostalih 48 Izraelaca koje drži u zatočeništvu. Čak i arapske zemlje koje su prihvatile plan s iskrenom namjerom da zaustave genocid u Gazi mogle bi na kraju uskratiti podršku njegovoj provedbi odbijanjem svog učešća u mirovnoj misiji, ako se ne poštuje palestinski suverenitet i ako se administrativna vlast Zapadne obale ne proširi na Gazu kako je predviđeno.
Kritičari Trumpovog mirovnog plana, ne bez osnova, opisali su ga raznim terminima, kao što su: prisilni ultimatum, iluzija, novi mandat u Palestini, obnovljena kolonizacija, strana dominacija, marginalizacija Hamasa i Palestinske uprave, svođenje palestinskog naroda na puke posmatrače budućnosti koju oblikuju okupatori i stranci, te kao podrška izraelskoj dominaciji koju podržava Washington.
Prema kritičarima, Trumpov plan ne nudi ni mir ni slobodu, već služi kao fasada za novu zavisnost i strani nadzor. „Gaza rizikuje da postane privatizovana, ograđena kolonija, ekonomski i politički kontrolisana od strane izraelskih i međunarodnih aktera, a ne suvereni entitet unutar buduće palestinske države“, ustvrdio je iskusni posmatrač i jedan od vodećih svjetskih humanitarnih stručnjaka Fadlullah Wilmot. I drugi kritičari mirovnog plana smatraju da bi ga „Palestinci trebali odbaciti i zahtijevati mirovni proces zasnovan na istinskim palestinskim pravima i pravdi“.
Američki pristup mirovnom planu zasnovan na stavu ” uzmi ili ostavi “, s insistiranjem administracije na nametanju ” mira kroz snagu ” ili prepuštanju Gaze Izraelu da ” završi posao”, postao je uobičajen modus operandi američke administracije prema Bliskom istoku posljednjih godina. Ako ne poštuje legitimne zahtjeve slabije (palestinske) strane, SAD bi mogle uništiti mirovni plan od samog početka.
Istovremeno, međutim, koliko god nesavršeno bilo, ako bi Palestinci u potpunosti odbacili Trumpov mirovni plan, što nisu učinili, to bi mogla postati još jedna propuštena prilika, produžavajući palestinsku agoniju i šaljući zeleno svjetlo cionističkim ekstremistima u Tel Avivu i ekstremnim jevrejskim doseljeničkim grupama da dovrše etničko čišćenje i aneksiju cijele Palestine.
Gorko bosansko iskustvo od prije tri decenije uči nas da je čak i nesavršen i nepravedan mir bolji od nastavka genocida, koji bi u ovom slučaju mogao dovesti do uništenja cijelog palestinskog naroda.
