PISjournal – U američkoj diplomatskoj tradiciji, ambasadori i specijalni izaslanici obično su birani iz profesionalnih diplomata, stručnjaka za međunarodne odnose i veterana State Departmenta.
Ali od početka svog predsjedničkog mandata, Trump je osporio ovu tradiciju.Suprotno svojim prethodnicima koji su obično koristili iskusne diplomate iz State Departmenta i sigurnosnih institucija za rješavanje stranih slučajeva, Trump je krenuo nekonvencionalnim putem, birajući izaslanike među malo poznatim ličnostima, političkim lojalistima, ličnostima izvan službenih krugova, pa čak i aktivistima izborne kampanje za osjetljive pozicije.
Primjeri ovih imenovanja su ličnosti poput Thomasa Barracka za slučaj Libana, Stevea Witkoffa za pregovore s Iranom, Marka Sawaye za specijalnog izaslanika za Irak, imenovanje malo poznatog muslimanskog gradonačelnika grada u Michiganu za ambasadora u Kuvajtu, pa čak i imenovanje Mauricija Claver-Caronea za specijalnog izaslanika za Latinsku Ameriku. Međutim, ova imenovanja su izazvala pitanja o političkim preferencijama, tajnim ciljevima i implikacijama ovih odabira u američkoj vanjskoj politici.
Podaci izvan sistema: Od kampanje do ambasade
Obilježje Trumpove vanjske politike bilo je imenovanje bivših aktivista kampanje i odanih političkih lojalista na ključne diplomatske pozicije.
Amer Ghalib, malo poznati muslimanski gradonačelnik iz malog grada u Michiganu, nominovan je za američkog ambasadora u Kuvajtu. Bio je pristalica Trumpa tokom predsjedničke kampanje.
Mark Sawaya, koji je iračkog porijekla, imenovan je za specijalnog predstavnika za iračka pitanja. Kao snažan Trumpov pristalica, ne samo da je dao finansijske doprinose Trumpovoj predsjedničkoj kampanji u Michiganu, već je i predvodio opsežne napore za osiguranje glasova među američkim muslimanima.
Morgan Ortagus, a kasnije i Thomas Barrack, imenovani su za specijalne izaslanike za Liban, uprkos tome što nijedan od njih nije imao značajnije prethodno diplomatsko iskustvo.
Richard Grenell i Steve Witkoff su u raznim periodima bili zaduženi za iranski nuklearni slučaj. Neki od ovih pojedinaca bili su poznatiji kao političke ili medijske ličnosti nego kao karijerni diplomati.
Politička lojalnost kao centralna osnova trumpizma
Prvo, i možda najznačajnije, tumačenje ovih imenovanja je presudna važnost „lične lojalnosti“ u Trumpovom intelektualnom pogledu na svijet. Analitičari smatraju da Trump u ovim izborima daje prioritet političkoj i ličnoj odanosti mnogo više nego iskustvu i stručnosti.
Kažu da nosi gorko iskustvo iz svog prvog mandata, gdje su se neki od njegovih imenovanih kasnije okrenuli protiv njega, od curenja informacija do svjedočenja pred Kongresom. Posljedično, Trump je došao do fundamentalnog kriterija za svoj uži krug: lojalnost iznad kvalifikacija.
Ova lojalnost nije samo politička komponenta, već je ključna za Trumpov politički pokret, Make America Great Again (MAGA). Ono što neki analitičari nazivaju „Trumpovim pokretom“ je organska mreža medijskih aktivista, lokalnih ličnosti, vjerskih vođa, pristalica imigranata i privatnih investitora koja se okupila oko njega. Ova mreža mu je dala identitet nezavisan od tradicionalne Republikanske stranke.
Njegova nedavna imenovanja su, ustvari, nagrada za aktivne članove ove mreže, oblik raspodjele političkog plijena kako bi se osigurala dugoročna odanost.
Nadalje, Trump je više puta pokazao duboko nepovjerenje prema birokratskim strukturama Washingtona. Njegova iskustva s curenjem diplomatskih razgovora, otkrivanjem dokumenata i institucionalnim otporom politikama poput približavanja Rusiji ili distanciranja od NATO-a uvjerila su ga da „duboka država“ u Washingtonu djeluje na neutralizaciju predsjednikove agende. On preferira saradnju s pojedincima koji mu direktno odgovaraju i nude veću fleksibilnost u donošenju odluka.
Ova dinamika je jasno vidljiva u njegovim odnosima sa državnim sekretarom Marcom Rubiom, poznatom republikanskom ličnošću. Iako je Trump dodijelio Rubiu dodatnu ulogu savjetnika za nacionalnu sigurnost nakon ostavke Michaela Waltza prošlog juna, Rubiova uloga u ključnim forumima za donošenje odluka ostaje primjetno marginalna.
Američke diplomatske institucije, posebno State Department, posjeduju složenu, hijerarhijsku strukturu koja često može usporiti ili čak blokirati provedbu politike. Imenovanjem specijalnih izaslanika koji mu direktno odgovaraju, Trump pokušava zaobići ove tradicionalne strukture i pojednostaviti donošenje odluka. Za razliku od karijernih diplomata, ove osobe su manje vezane utvrđenim protokolima i spremnije su izvršavati direktne predsjednikove naredbe.
Drugi problem je što Trump vjeruje da SAD, kako bi spriječile propast svoje globalne hegemonije u suočavanju s novonastalim rivalima poput Kine, trebaju zauzeti ofanzivniji pristup. On smatra da je struktura State Departmenta od prije nekoliko decenija bila pod uticajem ljudi liberalnih sklonosti i konzervativne tehnokracije te da bi te ličnosti trebale biti marginalizirane u kreiranju politika. Oštar primjer je Trumpovo preimenovanje Ministarstva odbrane u Ministarstvo rata, gdje je Pete Hegseth dogovorio sastanak s visokim vojnim generalima i razgovarao o kraju onoga što je opisao kao odbrambeni identitet američke vojske.
Nadalje, Trump je svjestan da je njegova pobjeda u ključnim neodlučnim državama zavisila od učešća manjinskih glasača. Podrška dijelova arapske i muslimanske američke zajednice relativno je porasla posljednjih godina.
Imenovanje mladih ličnosti iz ovih zajednica na diplomatske pozicije je korisno za Trumpa iz nekoliko uglova: 1) jačanje njegove mreže lojalista unutar manjinskih grupa, 2) slanje simbolične poruke arapskim zemljama Perzijskog zaljeva i 3) suprotstavljanje imidžu islamofoba koji mu mediji često pripisuju.
Stoga analitičari tumače imenovanje Ghaliba kao dio šire strategije za poboljšanje njegovog imidža među muslimanskim zajednicama.
Implikacije ovog pristupa: Prilika ili prijetnja?
Trumpov pristup imenovanja netradicionalnih ličnosti nosi višestruke posljedice za američku vanjsku politiku:
1. Erozija institucionalne kohezije: Zaobilaženje State Departmenta i specijaliziranih agencija može fragmentirati vanjsku politiku, šaljući kontradiktorne poruke međunarodnim partnerima.
2. Povećan diplomatski rizik: Nedostatak dovoljnog iskustva među specijalnim izaslanicima mogao bi dovesti do pogrešnog ili neefikasnog donošenja odluka prilikom rješavanja složenih međunarodnih kriza.
3. Povećan uticaj lobija: Neki analitičari tvrde da ova imenovanja imaju za cilj pridobijanje naklonosti određenih lobističkih grupa, posebno proizraelskog lobija. Ovo bi moglo skrenuti američku vanjsku politiku s nacionalnog interesa prema interesima određene frakcije.
Naprimjer, Sawayin izbor se široko smatra gestom prema proizraelskom lobiju, s obzirom na njegovu navodnu ulogu u osiguravanju oslobađanja Elizabeth Tsurkov, izraelsko-ruske istraživačice, iz iračkih milicija.
4. Personalizacija vanjske politike: Fokusiranjem na lične odnose i lojalnost, vanjska politika SAD-a postaje sve više vezana za individualnu volju predsjednika, što potencijalno potkopava njenu stabilnost i predvidljivost.
Diplomatija služi trumpizmu
Trumpov pristup imenovanju lojalnih i netradicionalnih ličnosti na ključne pozicije u vanjskoj politici odraz je njegove političke filozofije koja počiva na nepovjerenju u zvanične institucije, fokusu na ličnu lojalnost i zalaganju za direktnu kontrolu nad procesima donošenja odluka.
Iako ova politika može kratkoročno dovesti do bržeg napredovanja planova, dugoročno može potkopati diplomatske institucije, povećati međunarodne rizike i naštetiti globalnom kredibilitetu SAD-a.
Konačno, ovaj pristup nije samo odraz Trumpovog stila vođenja, već i znak dubljeg razvoja američke politike: prelaska s institucionalne na ličnu diplomatiju, od tehnokracije na lojalnost i od strukture na karakter.
Ekskluzivno PISjournal
