PISjournal – Arapski i muslimanski lideri mogu tvrditi da su prevareni da podrži plan koji je u ponedjeljak predstavio američki predsjednik Donald Trump.
Plan najavljen u Washingtonu bio je znatno drugačiji od onoga o kojem su se dogovorili u New Yorku. Ali to je blagonaklon način čitanja onoga što su uradili.
Izdaja je još jedna riječ koja mi pada na pamet.
Izdaja izvedena kao genocid je u punom jeku, izraelski premijer Benjamin Netanyahu dobio je zeleno svjetlo od Trumpa da se nastavi.
Katarci su bijesni što su izbačeni iz posredničke uloge i što je Trump odbio odgoditi objavu. Egipćani su također bijesni što je uloga Palestinske uprave (PA) smanjena i što će izraelska snaga uvijek ostati u Rafi i duž granice sa Sinajem.
Ali imena svake zemlje su i dalje u izjavi kojom se pozdravlja plan i nije rekla niti učinila išta da se povuče iz njega.
U svakom slučaju, svaki od osam regionalnih nacija koje su podržale ovaj sporazum služi narodu Gaze gorku i sumornu nagradu za dvije godine trpljenja najgoreg vojnog napada u historiji ovog sukoba.
Za njih, ne bi trebalo biti svjetla na kraju tunela. Samo drugačiji oblik okupacije i drugačiji oblik opsade.
Baš u tom trenutku istorije kada se svjetsko javno mnjenje definitivno okrenulo protiv Izraela i kada je više zemalja nego ikad prije priznalo palestinsku državu, arapski i muslimanski lideri potpisali su plan koji osigurava da održiva država nikada ne može izaći iz ruševine izraelske osvete.
Regionalne države mogu tvrditi da su zaustavile masovno etničko čišćenje Gaze, izraelsku okupaciju i vratile agencije UN-a u Gazu. Ali ključevi za svako od njih ostaju u Netanyahuovim rukama.
Nema garancije
Nema garancije da su zaustavili etničko čišćenje i genocid, jer prema ovom sporazumu, izraelska snaga ne napušta pojas, a Netanyahu je taj koji odlučuje koliko brzo i koliko dio Gaze će njegova snaga predati predloženim Međunarodnim stabilizacijskim snagama (ISF).
On je također slobodan odlučiti koliko će pomoći i materijala za obnovu poslati. Ne postoji vremenski okvir za takvo povlačenje.
Ali postoji svaka garancija da će ovaj poslijeratni plan ugušiti Gazu u samom rođenju, koja se ponovo pojavljuje pod bilo kakvim palestinskim vodstvom.
Prema ovom planu, palestinsko rukovodstvo nema nikakvu ulogu u obnovi Gaze. Gaza je ovim sporazumom definitivno odvojena od okupirane Zapadne obale i sve ideje o spajanju te dvije regije su odbačene.
PA ne stoji ništa bolje od Hamase ili drugih frakcija. Već razoružana, PA mora ići dalje.
Prema Netanyahuovim izjavama na zajedničkoj konferenciji za novinare , PA mora odustati od svojih tužbi protiv Izraela na Međunarodnom krivičnom sudu (ICC) i Međunarodnom sudu pravde (ICJ), mora prestati plaćati porodice poginulih boraca, promijeniti školski program i ukrotiti medije. Tek tada će Izrael vidjeti.
Nijedan od osam lidera, premijera ili ministara vanjskih poslova Turske , Katara , Saudijske Arabije , UAE , Jordana , Egipta , Indonezije i Pakistana nije konsultovao Palestince prije nego što je pristao na ovaj plan.
Kao što Palestinci nemaju utjecaja na vlast koja će im uskoro biti nametnuta u Gazi, tako nisu imali ni pravo glasa ni u osmišljavanju poslijeratnog plana.
Nacije sada imaju zadatak da prisile Hamas da prihvati uslove predaje koje izraelski tenkovi, dronovi i roboti nisu uspjeli postići na bojnom polju. To mogu učiniti ni manje ni više nego sa ogromnim osjećajem srama.
Arapski kontraplan
Gdje je bio arapski kontraplan? On ne postoji. Gdje je bila odlučnost da se suprotstavi širenju granica Izraela? I to je čista izmišljotina.
Razlike između nacrta i konačne izjave obuhvataju vremenski rok za predaju talaca, raspodjelu pomoći, broj palestinskih zatvorenika koji bi bili pušteni, međunarodne stabilizacijske snage i linije na koje bi se izraelske snage povukle.
Po svakom od ovih pitanja, izraelska kontrola je pojačana, a njegove obaveze smanjene, između nacrta dogovorenog u UN-u i objave u Bijeloj kući.
Ali ključne su sljedeće: obaveza Izraela da dozvoli 600 kamiona pomoći dnevno zamijenjena je riječima “puna podrška” bez navođenja brojeva ili preciziranja koju će opremu Izrael dozvoliti; obaveza povlačenja iz cijele Gaze magično se pretvorila u povlačenje “uslovljeno razoružanjem i održavanjem sigurnosnog perimetra”.
U saopštenju koje su zajednički izdali lideri i ministri vanjskih poslova zemalja s kojima se Trump sastao – Turske, Katara, Saudijske Arabije, UAE, Jordana, Egipta i Indonezije – spominje se prvi nacrt o kojem su se Trump i Witkoff dogovorili u New Yorku.
Witkoff i Trumpov zet Jared Kushner su taj plan predstavili Netanyahuu. Zajedno su, tokom mnogo sati provedenih u hotelskim sobama, radikalno promijenili tekst. List Times of Israel je ove promjene nazvao “izmjenama”.
Katarski zvaničnici su bili toliko bijesni zbog ovih “izmjena” da su pokušali nagovoriti Trumpa da odgodi svoju objavu, ali su odbijeni. Međutim, nisu mogli biti ni približno iznenađeni onim što su Trump i Witkoff uradili.
Ova dvojica su serijski i bestidni prekršioci svoje riječi. Imaju običaj da napuste stavove koje su javno prihvatili.
Kritične promjene
Najgori primjer bio je januarski sporazum o prekidu vatre s Hamasom koji su ovi regionalni akteri bezbrižno dopustili Netanyahuu da prekrši , ali postoje mnogi drugi. Drugi primjer su razgovori s iranskom delegacijom koje je Witkoff trebao imati u Omanu kada su izraelski ratni avioni i američki bombarderi B2 napali iranska nuklearna postrojenja .
Ovo je bila obmana u kojoj se Trump javno nadao.
Rezultat? Egipat je očigledno potpisao sporazum o stalnom izraelskom prisustvu u Rafi i duž Filadelfijskog koridora koji odvaja Gazu od Sinaja. Izrael je bio nepokolebljiv u namjeri da zadrži kontrolu nad oba područja.
Katar se vratio u ulogu posrednika, iako je njegova buduća vrijednost dovedena u ozbiljnu sumnju zbog očiglednih pokušaja Izraela da ga izbriše iz ovog sporazuma.
Netanyahuovo izvinjenje bilo je ograničeno jer se nije izvinio za napad na delegaciju Hamasa koju je Doha ugostila. S druge strane, Netanyahu je postigao sporazum koji mu daje potpunu kontrolu nad povlačenjem njegovih trupa iz Gaze dugo nakon što su taoci oslobođeni.
Ključna pitanja koja su kritična za Hamas – potpuno povlačenje Izraela i prekid rata prije oslobađanja talaca i crvena linija zadržavanja njihovog oružja – također su pretrpjela kritične promjene između prvog i konačnog nacrta.
U prvom nacrtu je navedeno da će se “izraelske snage povući na linije bojišnice od trenutka kada je predstavljen prijedlog [specijalnog američkog izaslanika Stevea] Witkoffa za pripremu oslobađanja talaca.” Ali nije precizirano o kojem se Witkoffovom prijedlogu radi, budući da ih je bilo više .
U završnoj izjavi jednostavno se navodi da će se “izraelske snage povući na dogovorenu liniju”.
Čini se da se i ovo odnosi na objavljenu mapu koja izraelskim snagama daje kontrolu nad većim dijelom Gaze čak i nakon prvog povlačenja trupa.
Kako navodi The Times of Israel , tačka 16 prvobitnog sporazuma glasila je da će izraelske snage “postepeno predavati teritoriju Gaze koju okupiraju”.
Ovome su sada dodane sljedeće mjere opreza: “IDF će se povući na osnovu standarda, prekretnica i vremenskih okvira povezanih s demilitarizacijom koji će biti dogovoreni između IDF-a, ISF-a, garantora i SAD-a”.
Nije ni čudo što je Netanyahu imao veliki osmijeh na licu. I nije ni čudo što je izraelskim televizijskim gledaocima rekao : “Ko bi u ovo povjerovao? Uostalom, ljudi stalno govore, morate prihvatiti Hamasove uslove, izvući sve. IDF bi se trebao povući, Hamas se može oporaviti i može rehabilitirati Pojas. Nema šanse. To se neće dogoditi.”
Netanyahua su zatim pitali da li pristaje na palestinsku državu. Odgovorio je: “Apsolutno ne. To nije zapisano u sporazumu, ali postoji jedna stvar koju smo rekli. Da ćemo se snažno protiviti palestinskoj državi. Predsjednik Trump je to također rekao. Rekao je da to razumije.”
Ovo je u pravu.
Posljednja od 20 tačaka samo kaže “Sjedinjene Države će uspostaviti dijalog između Izraela i Palestinaca kako bi se dogovorili o političkom horizontu za miran i prosperitetan suživot.”
Član 19 samo nejasno aludira na državnost. On prepoznaje samoopredjeljenje i državnost kao “težnju” palestinskog naroda – ne treba napomenuti desnicu – ali čak je i ta težnja uslovljena “napretkom u preuređenju Gaze i vjernim provođenjem reformi PA”.
Ko je arbitar u ovom procesu? Naravno, Izrael.
Ovo nije trebalo prepravljati zauzete ruke Witkoffa i Kushnera. Izdaja palestinskog nacionalnog cilja od strane arapskih i muslimanskih vođa koji su tvrdili da su ga toliko dugo promovirali već je bila dovršena.
Jer u ovom planu nema ni riječi o samoopredjeljenju i neotuđivom pravu Palestinaca na vlastitu državu. Trump je gluh na sve osim na izraelsku državnost između rijeke i mora. On Palestince vidi kao migrantske radnike.
Izdaja je potpuna
Trump je na svojoj konferenciji za novinare posvetio neko vrijeme opisivanju kako je prkosio regionalnom mišljenju o odlukama koje je donio u svom prvom mandatu o priznavanju Jerusalema kao glavnog grada Izraela ili o aneksiji okupirane Golanske visoravni.
Tako on zaista gleda na arapske susjede Izraela. S prezirom. Njegov opis historije Gaze je toliko iskrivljen da je teško znati odakle početi.
Prema Trumpovim riječima, Ariel Sharon, tadašnji premijer Izraela, povukao se 2005. godine sa glavnog imanja na obali Gaze u potrazi za mirom.
„I rekli su: ‘Sve što sada želimo je mir.’ Umjesto da izgradi bolji život za Palestince, Hamas je preusmjerio resurse na izgradnju preko 640 kilometara tunela i terorističke infrastrukture, postrojenja za proizvodnju raketa i sakrio svoje vojne komandne punktove i mjesta za lansiranje u bolnicama, školama i džamijama. Dakle, ako biste krenuli na njih, ne biste ni shvatili da ste na kraju uništili bolnicu, školu ili džamiju.“
Ovo je ono što se Trumpu urezalo u glavu u vezi s periodom kada je Hamas pobijedio na jedinim izborima ikada održanim pod vlašću palestinskog predsjednika Mahmouda Abbasa; kada je Fatah, uz pomoć Izraela, pokušao i nije uspio izvesti preventivni puč, i kada je započela brutalna 17-godišnja opsada.
Trump opravdava uništavanje svake bolnice, škole i džamije u Gazi u posljednje dvije godine, što su ratni zločini i genocid.
Ali je još gore od toga.
Blairov neuspjeh
Tony Blair, čovjek koji je u svom govoru na Sharonovoj sahrani bivšeg generala čiji su tenkovi osvjetljavali put naoružanim ljudima koji su masakrirali Palestince u kampovima Sabra i Šatila u Libanu opisao kao “čovjeka mira”, vratio se da proganja Gazu .
Niko izvan Ramallaha nije odigrao veću ulogu od Blaira u sprječavanju Hamasa da formira vladu nacionalnog jedinstva, što je decenijama bio jedini put ka smirivanju sukoba.
Godine 2006, godinu prije nego što je postao izaslanik za Bliski istok, Blair je stao na stranu tadašnjeg američkog predsjednika Georgea Busha, odbacujući rezultate slobodno dobivenih izbora , bojkotirajući Hamas i postavljajući temelje međunarodne podrške trajnoj opsadi. Uslovi Kvarteta osigurali su isključenje Hamasa.
Sada se vratio kao član “Odbora za mir”.
Godine 2010, nakon što mu je istekao mandat izaslanika, izraelski revizionistički historičar Avi Shlaim napisao je o bivšem britanskom premijeru: “Blairov neuspjeh da se zauzme za palestinsku nezavisnost upravo je ono što ga čini simpatičnim izraelskom establišmentu.”
U februaru prošle godine, dok su Palestinci u Gazi još uvijek oplakivali svoje mrtve, Blair je primio nagradu Dan David od Univerziteta u Tel Avivu kao “laureat za sadašnju dimenziju u oblasti liderstva”.
U odluci je pohvaljen zbog „izuzetne inteligencije i predviđanja, te demonstrirane moralne hrabrosti i liderstva“. Nagrada vrijedi milion dolara. Možda sam činičan, ali ne mogu a da ne smatram ovu nagradu apsurdnom, s obzirom na Blairovo tiho saučesništvo u izraelskim kontinuiranim zločinima protiv palestinskog naroda.
Ove riječi vaze za Blairu i danas.
Samo Palestinci
Opcije za Hamas su sumorne. Sporazum koji je pred njima znatno je gori od onog koji je Hezbolah prihvatio, a čak i Izrael krši svakodnevno. Ako Hamas preda taoce, nema garancije da će rat završiti niti ima više poluga za osiguranje oslobađanja palestinskih zatvorenika. Odbacite ga i rat će se nastaviti uz punu podršku Trumpa.
Što se tiče Saudijske Arabije, UAE, Jordana i Egipta, nema iznenađenja u načinu na koji su propali.
Ali Turska i Katar su također u ovome. Zajedno su izdali Palestince time što su potpisali pod ovako loš i jednostran sporazum.
Više puta im je rečeno da budu oprezni u pogledu povjerenja u američke garancije i njihov trgovački odnos s Trumpom, a više puta se koristi kao pijuni.
Oni su bili ti koji su upozoravali na opasnost povratka 6. oktobra, dan prije napada Hamasu, kada je Saudijska Arabija bila na putu da normalizuje odnose sa Izraelom.
Nakon dvije godine genocida, završili smo s predloženim rješenjem koje je znatno gore od situacije koja je postojala 6. oktobra 2023. godine.
Izrael ima zeleno svjetlo da ostane u Gazi, bilo direktno ili preko posrednika poput Blaira. Čak i ako potpuno povuče svoje trupe, nastavit će zatvarati granicu i kontrolirati količinu pomoći i kvalitetnog građevinskog materijala koji prolazi.
Ima zeleno svjetlo za invaziju na Al-Aksu. Ima zeleno svjetlo za izgradnju naselja na Zapadnoj obali.
Ovo je ista formula isprobana sa sporazumom u Oslu, ali na steroidima.
Palestincima se može dozvoliti da žive pored Izraela u miru samo ako pokažu da su pokorni njegovim željama, ako se sakriju u kutke zemlje koju doseljenici nisu zauzeli i ako odustanu od svih planova za vlastitu nezavisnu državu.
To je ono što znači “deradikalizacija”. Sklanjanje nacionalne zastave, dok doseljenici razvijaju svoju Davidovu zvijezdu po svojim bivšim domovima i zemlji.Palestinci, gdje god da žive, nikada nisu bili usamljeniji.
Arapski i muslimanski lideri odgovorili su na hrabrost i postojanost koju su Palestinci u Gazi danonoćno pokazivali na svojim televizijskim ekranima sa strahom, kukavičlukom i sebičnim interesom.
