PISjournal-Nuklearno oružje je posljednjih mjeseci, više nego ikada prije, zauzelo istaknuto mjesto u svjetskim vijestima. Indija i Pakistan, rivali s nuklearnim oružjem, bili su blizu ruba rata velikih razmjera, sukoba koji je mogao prerasti u događaj na nivou istrebljenja i imao je potencijal da odnese živote dvije milijarde ljudi širom svijeta.
Prema izvješću portala Beyond Nuclear International, nestabilnost svjetskog poretka zasnovanog na nuklearnom aparthejdu dodatno je došla do izražaja kroz nedavne napade cionističkog režima i Sjedinjenih Američkih Država na Iran.
Ovaj sistem učvršćuje opasne dvostruke standarde i stvara pogrešne poticaje za širenje razornog oružja koje je trenutno u rukama devet aktera diljem svijeta.
Mnogi od tih aktera koriste svoje arsenale za ostvarivanje imperijalnog imuniteta, dok se države koje nemaju nuklearno oružje sve više suočavaju s ozbiljnim prijetnjama i osjećajem nesigurnosti.
U isto vrijeme, najveći nuklearni igrači ne pokazuju ni najmanji znak odgovornosti ili suzdržanosti; oni intenzivno ulažu u modernizaciju i proširenje svojih arsenala, što potiče novu utrku u naoružanju. Ova se eskalacija događa usred sve veće globalne nestabilnosti i vodi prema svijetu sastavljenom od naoružanih, neprijateljskih blokova – svijetu koji opasno podsjeća na najgore dane Hladnog rata.
Nuklearna prijetnja ne ugrožava samo mir i sigurnost svijeta, već i opstanak ljudske vrste – da ne govorimo o samom očuvanju života na Zemlji.
Trenutna kriza poklapa se s osamdesetom obljetnicom testiranja Trinity – prve nuklearne eksplozije koja je nedugo zatim uništila japanske gradove Hirošimu i Nagasaki te time započela nuklearno doba.
Svijet danas mora živjeti s posljedicama izbora koji su učinjeni, uključujući i odluke takozvanih znanstvenika koji su napravili bombu. A sve to unatoč činjenici da su tada postojali alternativni putevi, baš kao što je i danas moguć drugačiji svijet.
Priča o dva laboratorija
Tokom ljeta 1945. godine, naučnici i tehničari Nacionalnog laboratorija Los Alamos u Novom Meksiku grozničavo su radili na završetku razvoja atomske bombe. Istovremeno, njihove kolege iz Metalurškog laboratorija Univerziteta u Chicagu poduzele su posljednji, i na kraju neuspješan, pokušaj da spriječe njenu upotrebu.
Upozorenje koje je došlo iz Chicaga proizašlo je iz duboke spoznaje: projekt Manhattan, kojem su se pridružili vjerujući da sudjeluju u egzistencijalnoj utrci u naoružanju s nacističkom Njemačkom, do tada se pokazao kao potpuno jednostrana utrka.
Do tog trenutka, prijetnja potencijalne njemačke atomske bombe davala je osjećaj hitnosti i moralnog opravdanja onome što bi mnogi znanstvenici u suprotnom prepoznali kao duboko nemoralni čin.
Međutim, prije pada Berlina, savezničke obavještajne službe počele su ozbiljno sumnjati u napredak Njemačke na razvoju nuklearnog oružja. Do aprila 1945. godine, s kolapsom nacističkog režima i nadolazećim porazom Japana, prijetnja koja je prvotno služila kao opravdanje za razvoj bombe gotovo je potpuno nestala.
Bomba, koja se više nije mogla opravdati kao sredstvo odvraćanja, bila je spremna postati ono što je J. Robert Oppenheimer, direktor Los Alamosa, ubrzo nakon rata nazvao „oružjem terora, iznenađenja, agresije… [korištenim] protiv protivnika koji je u biti već bio poražen.”
U tom je trenutku bilo jasno da bomba nije korištena ni za odvraćanje Njemačke, niti kao posljednji čin Drugog svjetskog rata, već kao početni pucanj koji je otvorio eru Hladnog rata. Zapravo, stvarna meta prve atomske bombe nije bio Tokio, već su to bili ljudi Hirošime i Nagasakija – žrtvovani na oltaru američkih imperijalnih ambicija.
Za naučnike iz Chicaga, nova situacija zahtijevala je i novi način razmišljanja. U junu 1945. godine, odbor fizičara predvođen Jamesom Franckom predao je izvještaj tadašnjem američkom ministru obrane Henryju Stimsonu, upozoravajući na duboke političke i moralne posljedice korištenja takvog oružja bez prethodnog razmatranja svih ostalih mogućnosti.
U Frankovom izvještaju navedeno je: „Vjerujemo da upotreba atomskih bombi za rani i nenajavljeni napad na Japan ne bi bila opravdana.”
Leo Szilard, jedan od potpisnika tog izvještaja i jedan od prvih zagovornika razvoja atomske bombe, naglasio je da atomska bomba nije samo snažnije oružje, već predstavlja temeljnu promjenu u prirodi rata – oružje za uništenje.
Unaprijed ga je zabrinjavalo to da bi Amerikanci jednog dana mogli požaliti što je njihova vlast legitimizirala iznenadno uništavanje japanskih gradova, time posijavši sjeme globalnog uništenja – presedan koji bi izuzetno industrijaliziranu i gusto naseljenu zemlju poput SAD-a učinio izrazito ranjivom.
Nadalje, zaključio je da bi upotreba takvog oružja nezamislive razorne moći bez adekvatnog vojnog opravdanja ozbiljno potkopala kredibilitet Sjedinjenih Američkih Država u budućim nastojanjima za kontrolu naoružanja.
Kako je istakao Eugene Rabinowitch, jedan od autora Frankovog izvještaja (i kasniji suosnivač časopisa Bulletin of the Atomic Scientists), naučnici u Chicagu postajali su sve zabrinutiji zbog rastuće tajnovitosti projekta. On je rekao: „Budući da nije postojao dobar razlog da se bomba drži u tajnosti od Japanaca, mnogi naučnici su smatrali da je pravi cilj tajnovitosti bio da se informacije o bombi sakriju od američkog naroda.”
Drugim riječima, zvaničnici Washingtona su bili zabrinuti da bi ih uspješna demonstracija mogla lišiti poželjne prilike da koriste bombu i ostvare svoj novostečeni (iako privremeni) monopol na neviđenu moć.
Oppenheimerov kult
Sedamdeset je naučnika u Chicagu podržalo Szilardov zahtjev; unatoč tome, do tada je njihov uticaj na Projekt Manhattan bio znatno oslabljen. Iako su u početku dali ključni doprinos – osobito postizanjem prve samoodržive nuklearne lančane reakcije u decembru 1942. godine – težište projekta se preselilo u Los Alamos.
Svjestan toga, Szilard je pokušao proširiti peticiju među svojim kolegama tamo, nadajući se da će potaknuti zajednički osjećaj naučne odgovornosti i probuditi njihovu moralnu savjest u ključnim sedmicama koje su prethodile prvom testiranju oružja, ali rezultat je bio razočaravajući.
Jedan od razloga tog neuspjeha bio je sam Oppenheimer. U popularnoj kulturi i historijskim analizama, Oppenheimerovo naslijeđe se često prikazuje kao tragično: nevoljki arhitekt nuklearnog doba, idealist koji se, zbog navodne nužnosti egzistencijalnog rata, našao suočen s moralno teškom zadaćom izgradnje oružja masovnog uništenja.
Oppenheimer i Edward Teller (koji će kasnije postati poznat kao otac hidrogenske bombe) primili su Szilardovu peticiju – ali su je ignorisali. Istovremeno, sve više dokaza upućuje na to da je Oppenheimer aktivno nastojao ugušiti rasprave i neslaganja.
Fizičar Robert Wilson prisjetio se da je, nakon dolaska u Los Alamos 1943. godine, iznio zabrinutosti o široj implikaciji njihovog rada i užasnim posljedicama koje bi moglo izazvati. Wilson je rekao da direktor Los Alamosa nije želio razgovarati o takvim stvarima, već je radije preusmjeravao razgovore na tehnička pitanja.
Oppenheimer je ustrajao na tome da se politička pitanja trebaju rješavati na političkim forumima Ujedinjenih naroda od strane onih s više stručnosti – što je značilo da naučnici nemaju ulogu u tim pitanjima i trebaju se suzdržati od uticaja na primjenu vlastitog rada.
Njegova često citirana izjava da su „fizičari upoznali grijeh“ često je pogrešno tumačena. Oppenheimer je tvrdio da pod „grijehom“ ne misli na razaranje Hirošime i Nagasakija, već na ponos koji je rezultat „očitog i nemilosrdnog miješanja u tok ljudske historije.“
U širem kontekstu njegove navodne predanosti znanstvenoj neutralnosti, njegovo ponašanje postaje razumljivije. Ipak, u praksi su njegovi deklarirani ideali bili u oštrom raskoraku s njegovim djelovanjem – iako je tvrdio da odbacuje političku uključenost, upravo se na taj način uključio: iskoristio je svoj položaj kako bi odlučno podržao trenutnu vojnu upotrebu bombe protiv Japana, bez prethodnog upozorenja.
„Sjeti se čovječnosti.“
Oppenheimerovo naslijeđe – teret koji danas nosi cijeli svijet – leži u pogrešnoj pretpostavci da je njegova bliskost moći značila i samu moć. Umjesto da iskoristi svoj uticaj kako bi obuzdao upotrebu bombe, Oppenheimer je svu svoju moć iskoristio za ostvarenje njenog najkatastrofalnijeg ishoda, prepuštajući posljedice političkim vođama koji su ubrzo pokazali vlastitu neodgovornost.
Time je pridonio stvaranju uvjeta za ono na što je predsjednik Dwight D. Eisenhower upozorio u svom oproštajnom govoru Kongresu 1961. godine – na „pogubni uspon neprimjerene moći“.
Ipak, svijet nije osuđen na propast, a historija nas podsjeća da razvoj i upotreba nuklearnog oružja nisu bili neizbježni.
Danas ljudi širom svijeta moraju podići svoj glas i zahtijevati sigurniju i zdraviju budućnost, jer njihov zajednički opstanak bi mogao ovisiti upravo o tome.
Koliko dugo još svijet naoružan nuklearnim oružjem može opstati, ostaje nepoznato. Jedini prihvatljiv put naprijed je ponovno se obavezati na ono što su Albert Einstein i Bertrand Russell snažno naglašavali:
„Sjeti se čovječnosti – i zaboravi sve ostalo.”
S obzirom na stalno širenje nuklearnih arsenala, jedno je sasvim jasno:
Kako se sat Sudnjeg dana sve više približava ponoći, više nema vremena za gubljenje.
Ekskluzivno PISjournal
