Osman Softić
PISjournal – Eugene Doyle, autor i aktivist za ljudska prava iz Novog Zelanda objavio je nedavno provokativan tekst pod naslovom “Hamas je bolji od nas”, ne krijući bojazan da bi ga njegov autorski tekst u kojem je izložio svoj moralni stav o genocidu u Palestini mogao čak odvesti i u zatvor.
Doyleov primjer govori u kakvom se stanju ne (slobode) danas nalazi čovječanstvo. Još veći paradoks je u tome što se odsustvo slobode sve više primjećuje i u onim zapadnim zemljama koje su važile kao bastioni liberalne demokratije, uključujući anglosaksonske države poput Velike Britanije, koje se ponose demokratijom i ljudskim pravima. Istini za volju, u retorici nekih anglosaksonskih političara odnedavno se može primijetiti odsustvo ranijih inklinacija da drugim narodima i državama nameću svoje vrijednosti.
Radi se o samokorekciji i planskoj promjeni narativa o vlastitoj superiornosti na koju je vjerovatno najviše uticao novi, trumpistički, diskurs. Ipak, u interakciji s drugima anglosaksonski lideri svoje vrijednosti, kao što je nedavno izjavio Anthony Albanese, premijer Australije, neminovno nose sa sobom. Što će reći, te vrijednosti čine sastavni dio njihove percepcije svijeta.
Najnovija dinamika odnosa prema Palestini i trenutak kad je nekoliko politički uticajnih i ekonomski prosperitetnih zapadnih država priznalo Palestinu, zahtijeva pažljivije razmatranje. Šta se krije iza odluke o priznanju Palestine i koja je zapravo stvarna motivacija vodećih zapadnih aktera koja ih je nagnala da to učine baš u ovom momentu, dvije godine nakon početka izraelskog genocida u Gazi, kojeg i same sve vrijeme omogućavaju. Kako drukčije razumjeti uslove priznanja Palestine od strane najbližih zapadnih pomagača Izraela osim kao pokušaj zadržavanja statusa quo i kao legitimizaciju izraelske dominacije.
Zemlje koje su nedavno priznale Palestinu istovremeno se dodvoravraju Izraelu, ograđujući se od Hamasa. Navode kako je “Hamas teroristička organizacija” a genocidni režim u Izraelu njihov saveznik. Kad je najavio da će njegova zemlja priznati Palestinu, britanski premijer Keir Starmer je insinuirao da se palestinski narod neće pitati niti će imati bilo kakav uticaj na efektivno odlučivanje o tome ko će upravljati njegovom državom. Upravljanje teritorijalnim entitetom na koji ove zemlje žele reducirati Palestinu kao državu ostat će isključivo prerogativ Izraela.
Starmer je izjavio da je Hamas teroristička organizacija, uvjeravajući skeptike da je britanski poziv na implementaciju rješenja konflikta po modelu dvije države za koji se zalaže njegova vlada, upravo čin suprotstavljanja viziji Palestine koju zagovara Hamas. Odgovarajući na kritike neupućenih koji vjeruju da se radi o monumentalnom, historijskom i hrabrom činu a ne o taktičkom potezu na koji su zapadne vlade bile primorane (što protestima svjetske javnosti što žestokim oružanim otporom Palestinaca izraelskoj agresiji u Gazi), pravdajući se Izraelu i Americi zbog priznanja Palestine, Starmer je kazao da odluka njegove vlade nije nagrada Hamasu, za što ga optužuju Benjamin Netanyahu i Donald Trump.
Starmer ne krije da formalni čin priznanja palestinske države podrazumijeva i činjenicu da Hamas neće moći imati nikakvu buduću političku ulogu u upravljanju palestinskom državom. Britanski premijer se također pravdao kako je njegova vlada zabranila i sankcionirala Hamas, te da se na tom činu neće sve završiti, već da će London poduzeti i dodatne korake kako bi delegitimizirao Hamas. To vjerovatno podrazumijeva dodatne represalije nad pristašama palestinskog prava na pružanje otpora.
Britanska politička pozicija prema Hamasu (s kojom je gotovo identična politika drugih anglosaksonskih država), u skladu je s dominantnim službenim zapadnim narativom o Palestini. Međutim, takav stav odudara od opredjeljenja za stvarnu demokratiju. Naime, takvim se odnosom apriori negira pravo i sposobnost naroda Palestine da sam odlučuje o svojoj političkoj sudbini i da bira svoje političke predstavnike. Velika Britanija je tokom proteklog stoljeća imala centralnu ulogu u palestinskoj tragediji (Nakba), od Balfourove deklaracije 1917., preko Britanskog mandata u Palestini pod patronatom Lige naroda, do današnjeg genocida u Gazi, kojem se odbila suprotstaviti.
Prema tome, sa moralne tačke gledišta, Velika Britanija ne bi trebala Palestincima držati pridike o tome ko i na koji način treba upravljati njihovom državom. Priznanje Palestine nije ničiji poklon već pravo Palestinaca, što je jasno kazao i generalni sekretar UN-a Antonio Gutereš. Pitanje kad će suverena palestinska država biti stvorena i kakve će biti njene granice, stvari su koje treba prepustiti palestinskom narodu i budućnosti.
Ono što treba imati u vidu, bez obzira na propagandu koju decenijama proizvode izraelske i zapadne manufakture, jeste nepobitna činjenica da je Islamski pokret otpora (Hamas), posljednja legalno izabrana vlada u Palestini. Hamas kao popularna politička organizacija, islamske orijentacije, pobjednik je jedinih demokratskih izbora koji su provedeni na području okupiranih palestinskih teritorija 2006. Sviđalo se to nekome ili ne Hamas je politička grupacija u Palestini koja ima demokratski izborni mandat.
Odgovore na pitanje zbog čega je većina Palestinaca tada dala povjerenje Hamasu treba tražiti u sposobnosti ovog pokreta da pruži efikasne socijalne, edukativne i druge usluge palestinskom narodu pod okupacijom, ali najviše u odlučnosti Hamasa da pruži oružani otpor izraelskoj okupaciji. Također, ne smije se zanemariti činjenica da je politički rival Hamasa, sekularno orijentirani nacionalistički Fatah (Feth), koji se u prošlosti zalagao za oslobođenje Palestine na isti način kao i Hamas danas (oružanom borbom), posebno pod vodstvom Yasera Arafata, prije dvije decenije se uz pomoć SAD-a i Izraela, oružanim pučem suprotstavio demokratskoj volji Palestinaca, poništivši rezultate izbora na okupiranoj Zapadnoj obali gdje je također pobijedio Hamas.
Iako je imao podršku Izraela i SAD-a, Fatah, pod vodstvom Mahmuda Abasa, nije uspio preuzeti kontrolu nad Gazom, oko koje se vodio minijaturni građanski međupalestinski sukob 2007. Gaza jeste bila u izolaciji i pod totalnom izraelskom opsadom, ali nije bila direktno okupirana na način na koji je to bila Zapadna obala. Predsjednik Palestinske uprave (PA) Mahmoud Abbas, zbog toga je omražen među velikim brojem Palestinaca u Gazi. Ali, on nema ni podršku većine Palestinaca na Zapadnoj obali. Abbas je, iskoristivši podršku Izraela i Amerikanaca uspostavio potpuni monopol, i to ne samo nad Fatahom već i nad kompletnim aparatom Palestinske uprave kojim Fatah dominira. Abbas je također uspostavio autokratsku kontrolu nad Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO) u kojoj Fatah čini okosnicu, eliminiravši konkurenciju.
Drugim riječima, Abbas je, kao povjerljivi izvođač radova na terenu i kao kolaboracionist izraelskih okupacionih vlasti, postao mali diktator okupiranog naroda, pod zaštitom izraelske okupacione sile. Potčinio je svojoj autokratskoj volji tri palestinska politička i administrativna tijela, Fatah, PLO i Palestinsku upravu, koja predstavlja embrion palestinske države.
Ali, Abbas nema kontrolu u Gazi u kojoj već dvije decenije dominira islamski pokret otpora Hamas. Abbas ne krije da želi proširiti uticaj i kontrolu PA-a nad demografijom i teritorijom Gaze. Da bi to ostvario, kooperativan je prema Izraelu i strateške planove kroji u saradnji sa nekim bogatim arapskim državama, u namjeri eliminacije Hamasa. U tom pogledu, njegovi proklamirani ciljevi, barem kada je u pitanju odnos prema Hamasu, podudarni su sa ciljevima izraelskog režima.
Katar je jedina arapska monarhija koja konzistentno, već duže vrijeme, podržava Hamas i koja je dala najveći finansijski doprinos u obnovi Gaze nakon prethodnih razaranja. Vladajuća porodica ove minijaturne i bogate države pruža utočište dijelu političkog krila Hamasa i posreduje u pregovorima s Izraelom, ne ulazeći u razloge i okolnosti koje su diktirale ovu ulogu Katara. Ipak, zbog podrške Gazi i Hamasu Doha je očigledno nedavno i bombardovana od strane Izraela. Bio je to jasan signal vlastima Katara i opomena da bi trebali odustati od pružanja podrške Hamasu.
Predsjednik Palestinske uprave, Abbas, koji je u poznim godinama (u 90. godini starosti), očigledno više nema biološke snage provoditi volju okupacionih izraelskih vlasti. Stoga, opći je konsenzus Izraela i njegovih zapadnih mentora i pomagača da je došlo vrijeme da se potraži nova strategija za osnaživanje modela Palestinske uprave. Ta strategija se samo čini kao podrška Palestini, ali je ona u suštini motivirana željom da se pomogne Izraelu da očuva svoju supremaciju i nakon diskreditacije režima u Tel Avivu zbog genocida u Gazi.
Brojni analitičari vjeruju da bi Marwan Barghouti, poznati disident, palestinski Nelson Mandela, kojeg Izrael drži u zatočeništvu već više od dvije decenije, zajedno s hiljadama drugih Palestinaca koji čame u kazamatima Izraela, koji se u nekim krugovima razmatra kao potencijalni budući lider, mogao objediniti većinu suprotstavljenih političkih frakcija u Palestini. Međutim, treba imati u vidu mogućnost da se Izrael rukovodi strateškim rezonom čak i kada je u pitanju popularizacija kulta Marwana Barghoutija.
To također može biti mač sa dvije oštrice jer nije isključena mogućnost da on bude mamac kako bi se Palestincima ponovo nametnuo neko ko možda nema izborni demokratski legitimitet ali ima mitološku popularnost kao žrtva okupacionog režima, što Marwan uistinu i jeste. Zapadne sile i njihov bliskoistočni žandar, Izrael, ne mare za demokratske procese u arapskom svijetu. Demokracija na koju se pozivaju, svojevrsni je paravan za nametanje podobnih vođa kao oblik neokolonizacije.
Primjeri takve politike su Egipat, Tunis i Sirija. U ove tri države Amerikanci su inicirali svrgavanje prethodnih režima kojim je bio “istekao rok trajanja”. Kampanja smjene režima započela je onog trenutka kada je Barack Hussein Obama, bivši američki predsjednik, najavio novu eru demokracije u arapskom svijetu, u govoru koji je održao u Kairu 2009. Samo u Siriji, za vrijeme tajne operacije Timber Sycamore, Amerikanci su godišnje ulagali milijardu dolara za finansiranje pobunjeničkih snaga, među kojim su bile i ekstremne terorističke grupe El-Qaida, ISIS i nešto umjerenija Jabhat al-Nusra, te brojne manje džihadističke formacije.
Međutim, deceniju i po nakon tzv. arapskih revolucija, na tronu u Kairu danas sjedi proamerički diktator Abdel Fattah el-Sisi. Njegov prethodnik (i bivši šef), demokratski izabrani predsjednik Muhammed Mursi umro je u zatvoru. U Tunisu je vođa umjerene islamske demokratske partije Al Nahda, islamski-orijentirani demokrata Dr. Rachid Gannouchi, još uvijek u zatvoru. Vlast koju on nije niti tražio po svaku cijenu, iako je imao mandat da je formira, uzurpirao je nelegitimni predsjednik Kais Saied. U Siriji je na vlast prije godinu dana vojnom pobjedom pobunjenika protiv bivšeg Assadovog režima ustoličen bivši vođa ISIL-a, El Qaide, Jabhat al-Nusre i Hay’atu Tahriri Shama, Abu Muhammed Jolani (danas Ahmad Shar’aa) koji je imenovan za tranzicijskog predsjednika.
Niti jedan od pomenutih lidera koji su došli na vlast nakon Arapskog proljeća nije izabran demokratskim putem (iako Shar’aa ima određeni legitimitet kao vođa opozicionog gerilskog pokreta – freedom fighter). Paradoksalnu situaciju na Bliskom istoku odlično je opisao iranski geopolitički strateg dr. Sadallah Zarei, direktor Centra za strateške studije Noor, u Teheranu. Zarei je u jednom svom intervjuu kazao kako Amerikanci nemaju jasnu strategiju kada se radi o demokratskim procesima na Bliskom istoku.
Iako SAD u ovom regionu ima 37 fiksnih vojnih baza i oko 70 pokretnih, navodi Zarei, “ne primjećuje se da postoji specifična i precizna strategija. Amerika govori o demokratiji kao američkoj vrijednosti i pokušava je generalizirati ali u ovoj regiji primjećujemo da su najbliži prijatelji Washingtona one države u čijim političkim sistemima nema demokratskih izbora”.
Dana 7. oktobra, 2023. možda jesu počinjeni pojedinačni ratni zločini nad Jevrejima od strane Hamasa, ali ti zločini nisu ni blizu praga onom što bi se moglo definirati kao genocid. Palestinski gerilski napad koji se može smatrati provalom zatočenika iz zatvora u kojem su ih izraelske okupacione vlasti držale decenijama, ne može biti razlog demoniziranja Hamasa, s obzirom na činjenicu da su 95% žrtava “izraelsko-palestinskog sukoba” prije 7. oktobra 2023. bili Palestinci. Neuspjeh tzv. civiliziranog zapada da obuzda Izrael i adekvatno i blagovremeno odgovori na izraelski državni teror i progone Palestinaca omogućio je stvaranje uslova pod kojim se desio Potop Al-Aqsa koji su izveli komandosi Hamasovih oružanih brigada Al Qassam.
Postavlja se pitanje, šta je to toliko poremećeno u kolektivnom mentalnom sklopu i kulturi zapada da njegova politička elita može tolerirati genocid koji Izrael čini već dvije godine, dok države koje danas priznaju Palestinu (a koje su najbliži saveznici Izraela), osiguravaju logistiku i političku zaštitu izvođačima genocida u Gazi. Umjesto da preispitaju svoje kolektivno ponašanje, protagonisti političkog zapada glume moralnu vertikalu, ponavljajući cionističku mantru o Hamasu kao o terorističkoj organizaciji u kojoj vide glavnog krivca. Evropske političke elite ne odustaju od narativa koji su proizvele izraelske manufakture propagande (hasbara).
Britanski premijer Starmer se u svom nedavnom govoru osvrnuo i na Hamasovu navodnu viziju Izraela i Palestine kazavši kako je više puta pročitao Hamasov statut i njegovu, tobože, kriminalnu viziju.Da je kojim slučajem pročitao njenu verziju iz 2017., a ne onu staru iz 1980-ih, u njoj sigurno ne bi pronašao ništa od onog čime izraelska hasbara pokušava indoktrinirati svjetsku javost glede Hamasa, kako bi opravdala genocid koji provodi u Gazi. Ugledni palestinsko-britanski politički teoretičar i aktivist Azzam Tamimi u svojoj je studiji pod naslovom “Hamas iznutra” na objektivan način predstavio stvarnu prirodu Hamasa i političku filozofiju i viziju ove palestinske političke oslobodilačke organizacije.
Tamimijevu uravnoteženu sliku o Hamasu i aspiracijama ove organizacije zapadni politički narativ (Washingtona, Pariza, Londona, Brisela i Berlina), namjerno prešućuje, držeći se slijepo izraelske propagande o Hamasu kao “izvoru terora” koji predstavlja “smrtnu prijetnju Izraelu i jevrejskoj egzistenciji”.
Zapanjujuće licemjerni politički Zapad želi spriječiti široko rasprostranjenu svijest o Izraelu kao rasističkoj državi apartheida koja čini genocid, najgori mogući oblik državno-sankcioniranog terorizma, pokušavajući uvjeriti svjetsku javnost da je čak i za izraelski genocid u Gazi kriv Hamas, teroristička organizacija, koju je nekad i sam Izrael smatrao korisnom protutežom drugim, sekularnim palestinskim oslobodilačkim pokretima.
Ekskluzivno PISjournal
