Osman Softić
PISjournal – Šefovi dvije najveće muslimanske države, predsjednik Indonezije Prabowo Subianto i Shehbaz Sharif, premijer Pakistana, za vrijeme nedavnog zasjedanja 80. sjednice Generalne skupštine UN-a u New Yorku, održali su oštre govore u kojim su se dotakli Palestine, izraelskog genocida u Gazi, potrebe da se što prije zaustavi tragedija palestinskog naroda i da se Palestinci, kako je rekao premijer Pakistana Sharif, “oslobode iz okova Izraela”.
Predsjednik Indonezije Prabowo Subianto dao nam je naslutiti šta bi se moglo dogoditi u bliskoj budućnosti, kad se pohvalio spremnošću da pošalje 20.000 indonežanskih trupa u Gazu. Međutim, zabrinjavajuće je što je Subianto također namjerno želio da dokaže svoju odanost i servilnost Washingtonu i Izraelu, ponavljajući slogan koji zapadne uši vole čuti, kada je kazao: “moramo garantovati i sigurnost Izraela“.
Pakistanski premijer Shehbaz Sharif također je u svom vidljivo koreografiranom govoru, po svemu sudeći osmišljenom da se dopadne domaćoj publici u Pakistanu a moguće i potencijalnim donatorima i sigurnosnim partnerima iz Rijada, uzviknuo kazavši kako “moramo osloboditi Palestince iz okova Izraela, i to moramo učiniti s punom snagom“, udarajući šakom za govornicom UN-a. Ovu dvoličnu verbalnu akrobatiku lidera dvije najmnogoljudnije muslimanske zemlje moglo je nadmašiti samo još odsustvo konkretne akcije 57 zemalja članica Organizacije za islamsku saradnju (OIC), kada se radi o konkretnom kolektivnom odgovoru na izraelski genocid u Gazi.
Sharif i Subianto, umjesto retoričke podrške i bacanja prašine muslimanima u oči, trebali bi početi uvoditi više pravde kod kuće, u svojim zemljama, nego “spašavati Palestince” ili “pružati sigurnost Izraelu”. Sharif bi to mogao učiniti oslobađanjem Imrana Khana, najpopularnijeg premijera u historiji Pakistana iz njegove zatvorske ćelije, gdje ga, prema izvještajima Amnesty Internationala, nepravedno drži utamničenog Sharifova vojno podržana vlada iz političkih razloga. Dok bi lideru Indonezije, Subiantu, umjesto da govori kako treba pružiti sigurnost Izraelu, bolje bilo da rješava nepopularnost svoje vlade, korupciju, loše upravljanje i masovne studentske i radničke proteste širom indonezijskog arhipelaga, jer oni zahtijevaju više pravde i odgovornosti od strane indonezijske vlade koju Subianto predvodi i to željeznom pesnicom i ubrzanom militarizacijom civilne vlade.
Kako stvari sada stoje, lideri arapsko-muslimanskih zemalja bez ikakvih konsultacija sa palestinskom stranom, odmah su pristali na Trumpov plan za mir u Gazi od 20 tačaka. Međutim, originalni nacrt mirovnog plana izraelski premijer Netanyahu i Trumpovi povjerljivi saradnici, Steve Whitkoff i Jared Kushner već su izmijenili, prije nego se o njemu Hamas imao vremena i očitovati. Promijenili su ga u skladu sa izraelskim željama i ciljevima.
Kontinuirano bombardiranje Gaze od strane izraelske vojske u protekle dvije godine, koliko traje genocid u ovoj palestinskoj enklavi pod izraelskom opsadom, izaziva snažne emotivne reakcije kod običnih ljudi u Pakistanu, kao što je to slučaj širom svijeta. Međutim, učešće pakistanske vojske u ubistvima i masakrima Palestinaca 1970. godine, tokom “Crnog septembra” do danas je malo poznato u javnosti. Naime, bivši pakistanski islamistički vojni diktator Zia-ul-Haq je 1970. imao ključnu ulogu u masakrima Palestinaca jer su jedinice kojim je komandovao pomagale jordanskom kralju Huseinu, ocu današnjeg kralja Abdullaha, da uguši pobunu Palestinaca u Jordanu. Tada je, kako navode historijski izvori, ubijeno više Palestinaca za 11 dana nego što ih je Izrael do tada pobio za 20 godina.
Zia-ul-Haq bio je brigadir Pakistanskih oružanih snaga. Predvodio je antipalestinske ofanzive zajedno s jordanskom vojskom u kojima je ubijeno preko 3.000 Palestinaca. Sjedište Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) u to vrijeme bilo je u Jordanu. Likvidirano je tada više Palestinaca nego je ubijeno palestinskih civila u masakru nad ženama, djecom i starcima u palestinskim izbjegličkim kampovima Sabra i Šatila u Bejrutu 1982., koji su masakrirani od strane ekstremnih desničarskih libanskih milicija (falangista), kolaboracionista Izraela kojim su logističku podršku pružile izraelske vojne jedinice. Supervizor ovih masakra bio je izraelski general Ariel Sharon.
Profesor Seth Anziska, briljantni jevrejski američki ekspert za Bliski istok, koji je na Univerzitetu Columbia uradio doktorsku disertaciju o Bliskoistočnom mirovnom procesu i to pod supervizijom palestinskog profesora Rashida Khalidija, za vrijeme svog istraživanja imao je uvid u izraelske državne i vojne arhive kao i u bilješke američkih zvaničnika tadašnje Reaganove administracije. Dr. Anziska bilježi da su Amerikanci ostavili jasan trag, jer je u zapisnicima sa sastanaka između američkih i izraelskih diplomata navedeno da je tadašnji američki državni sekretar Aleksander Haig, na prijetnje Ariela Sharona da će se vojno obračunati sa palestinskim oružanim pobunjenicima PLO-a u Libanu, kazao, “potrudite se da to bude brzo i da za to imate opravdane razloge”.
Razloga za oružani napad i masakre žena i djece nije bilo i ne može biti, pogotovo jer se Yasser Arafat sa štabom PLO-a i naoružanim borcima već bio ukrcao na brod koji ih je trebao odvesti na Kipar a zatim u Tunis. Palestinski izbjeglički kampovi nakon njihovog odlaska ostali su bez oružane zaštite, jer da su je imali masakri se ne bi ni mogli desiti. Sličan se scenario kasnije ponovio u Srebrenici, u BiH 1995. godine. Ako borci Hamasa predaju oružje Izraelu, kako je to predviđeno najnovijim Trumpovim mirovnim planom, genocid koji traje već dvije godine u Gazi u kojem je do sad prema grubim procjenama ubijeno preko 70.000 nevinih ljudi, mogao bi dobiti novi epilog. Naime, može se desiti da dođe do intenziviranja genocida ako pripadnici otpora u Gazi budu razoružani, u slučaju novih izraelskih napada.
Vlada Pakistana poslala je brigadira Zia-ul-Haqa da pomogne jordanskoj vojsci u ratu 1967. godine. U borbi protiv Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) kralj Husein je naredio svojim trupama da granatiraju Palestince u izbjegličkim kampovima u blizini glavnog grada Amana. Ovaj sukob iz 1970. između jordanskog kralja i njegovih trupa i Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) nazvan je “Crni septembar”. U ratu protiv Izraela 1967., jordanska vojska i vazduhoplovstvo su pretrpjeli veliki poraz a jordanskim su snagama naneseni veliki gubici od strane Izraela. U nastojanju da pomognu u obnovi oružanih snaga Jordana, SAD i Velika Britanija su Amanu isporučile naoružanje i vojnu opremu. Pakistan je odigrao sramnu ulogu. Kako je to prije nekoliko mjeseci i sam priznao aktuelni ministar odbrane Pakistana, Khawaja Asef u intervju za Sky New sa Yaldom Hakim. Khawaja je kazao da je Pakistan decenijama “odrađivao prljave poslove za zapadne sile, prvenstveno za SAD, uključujući i brojne terorističke napade”.
Pakistan je pozvan da pruži obuku pripadnicima jordanske vojske, kao što je duže vrijeme obučavao saudijske oružane snage. Napadi palestinskih pobunjeničkih grupa, poput Palestinskog fronta za oslobođenje Palestine (PFLP) na Izrael iz Jordana, ljevičarske organizacije u sastavu PLO-a, izazvali su odmazdu Izraela. Ovaj sukob se nimalo nije svidio jordanskom kralju i izazvao je njegovu zabrinutost. Kralj Husein je posebno bio uznemiren činjenicom zbog prisustva značajnog kontingenta iračke vojske u Jordanu koji je navodno bio tamo stacioniran da ovu zemlju štiti od Izraela. Irak i Sirija podržavali su tada palestinske militantne grupe PLO-a u Jordanu.
To je dodatno pojačalo tenzije. U tom periodu kralj Husein je preživio nekoliko pokušaja atentata na njegov život. Jedan atentat se dogodio u junu 1970. kada je napadnuta njegova kolona vozila. Nakon tog atentata jordanska vojska počela je granatirati palestinske izbjegličke kampove u blizini Amana. Od 17. do 27. septembra jordanska vojska i njeni pomagači, uključujući pakistanske trupe koje je predvodio brigadir Zia-ul-Haq, borile su se protiv Palestinaca, boraca Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), koji su se tada nazivali Fedayeen. Prema nekim procjenama (izvorima), u tim oružanim sukobima poginulo je od 4.000 do 10.000 ljudi, uglavnom civila među kojim su neki bili uključeni u urbane oružane okršaje.
Sirijski tenkovi su 18. septembra ušli u Jordan kako bi pružili podršku palestinskim borcima. Bio je to prijelomni trenutak kad je kralj Husein zatražio vojnu intervenciju Pakistana. Brigadir Zia-ul-Haq tada stiže u Amman na mjesto tragičnih događaja radi procjene situacije. Prema svjedočenju tadašnjeg zvaničnika Američke centralne obavještajne agencije (CIA), Jacka O’Connella, Zia-ul-Haq je lično predvodio jordanske trupe tokom većine bitaka. Sedam godina kasnije, nakon što je pomogao u gušenju palestinskog ustanka protiv jordanske monarhije, i nakon masakra palestinskih pobunjenika, Zia-ul-Haq je izveo državni udar u Pakistanu.
U to vrijeme, Zia je bio načelnik generalštaba Pakistanskih oružanih snaga. Zia je mirnim pučem srušio sa vlasti popularnog progresivnog premijera Pakistana, Zulfikara Alija Bhuttoa, lidera Pakistanske narodne partije PPP i oca ubijene premijerke Benazir Bhutto. Za divno čudo, Bhutto je baš bio odabrao Zia-ul-Haqa za šefa vojske jer nije smatrao da bi mu od njeg mogla doći opasnost budući Zia nije imao uporišta među generalima a bio je i skromnog porijekla, tako da je Bhutto procijenio da Zia ne predstavlja rizik i da će mu biti lojalan i poslušan. O sramnoj ulozi Pakistana za vrijeme Crnog septembra 1970. pisao je britansko-pakistanski pisac Tariq Ali, citirajući Moshea Dayana, jednog od osnivača Izraela, koji je rekao da je “kralj Hussein ubio više Palestinaca za 11 dana nego što je Izrael mogao pobiti Palestinaca za 20 godina do tog trenutka”. Pakistan je definitivno odgovoran i okrvavio je ruke palestinskom krvlju, počinivši ubistva Palestinaca. Zia-ul-Haq je odigrao glavnu ulogu u tim zločinima.
Crni septembar je okončao uticaj palestinskih boraca u Jordanu i doveo do njihovog protjerivanja iz zemlje. Ovaj događaj treba posebno imati u vidu, i ne treba biti naivan i tek tako, zdravo za gotovo, prihvatati retoriku arapskih i muslimanskih lidera kad govore o oslobađanju Palestinaca, posebno kad historija svjedoči da je njihova uloga bila negativna, a u slučaju Crnog septembra i kriminalna. Ako je sudeći prema entuzijazmu kojim su olahko prihvatili Trumpov plan za obustavu genocida u Gazi, šefovi vodećih muslimanskih zemalja, prije će biti spremni prodati palestinsku zemlju i čast, kako bi se dodvorili američkom predsjedniku i premijeru Izraela Netanyahuu, radi sopstveno šićarskih interesa i saradnje sa Izraelom, te kako bi zadržali američku podršku, nego što će se ozbiljno zauzeti za trajno rješavanje patnje palestinskog naroda, kojeg nisu ni konsultirali prije prihvatanja Trumpovog plana.
Ekskluzivno PISjournal
