PISjournal – Kako se vlada Libana, predvođena premijerom Nawafom Salamom, sve više približava implementaciji svog višefaznog plana za razoružavanje Hezbolaha, jedno pitanje i dalje dijeli zemlju: Šta ako Hezbolah odloži oružje a izraelski režim i dalje ne promijeni svoje ponašanje?
Plan – izrađen pod nadzorom Libanske oružane sile (LAF) i podržan od strane SAD-a, Francuske i nekoliko arapskih država, uključujući Saudijsku Arabiju, Katar i UAE – nastoji ponovo uspostaviti monopol države nad korištenjem sile.
Na papiru, ovo izgleda kao dugo odgađani korak ka punoj „suverenosti“. Tako premijer Libana i njegovi saveznici – i unutar i izvan zemlje – pokušavaju predstaviti pitanje.Ipak, za mnoge obične Libance, prijedlog se osjeća manje kao napredak, a više kao izlaganje. I tako izaziva dublji strah.
Razoružavanje pokreta otpora Hezbollah, kako strahuju, moglo bi Libanu oduzeti posljednju liniju odvraćanja, a da pritom ništa ne promijeni u dugogodišnjoj neprijateljskoj politici Izraela.
Sirijski presedan: Razoružavanje bez sigurnosti
Drugdje u regiji, iskustvo Sirije stoji kao mračno upozorenje. Čak i nakon što je Jolani režim javno pokazivao geste ka normalizaciji sa izraelskim režimom, vazdušni napadi na sirijsku teritoriju nikada nisu prestali. Nastavljali su se neprekidno.
Ovi napadi – koje Izrael opravdava kao „preventivne“ mjere protiv navodnog iranskog učvršćivanja (uprkos bilo kakvim dokazima koji bi to potvrdili) – uvjerili su mnoge u Libanu da vojna suzdržanost ne garantuje sigurnost.
Za mnoge Libance, to sve govori: čak ni oslabljen i kooperativan susjed nije bio pošteđen neopravdanog izraelskog napada.
Tako se za većinu Libanaca, postavlja pitanje: Ako je razoružana, diplomatski kooperativna Sirija i dalje bila bombardovana, zašto bi razoružani Liban bio tretiran drugačije?
Ta logika je duboko usađena čak i među zajednicama koje su nekada sumnjičavo gledale na otpor. Ovo više nije pitanje ideologije. Radi se o opstanku, suverenitetu i dostojanstvu.
Ljudi iskreno strahuju da slabost, a ne otpor, izaziva agresiju.
Društvene podstrukture: Promjena percepcije
Hezbolahov argument za zadržavanje oružja uvijek je bio utemeljen na otporu izraelskoj vojnoj okupaciji i odbrani libanskog suvereniteta i teritorijalnog integriteta.
Godinama, ta tvrdnja je gubila na težini – polako podrivana od strane SAD-a, izraelskog režima (Hasbara) i kampanja finansiranih iz Perzijskog zaliva koje su pokret otpora prikazivale kao destabilizirajuću silu.
Ali haos u susjedstvu promijenio je raspoloženje.Nasilje u Siriji, posebno neprekidni masakri koje su počinile skupine povezane s Al-Qaidom u Suweidi, mnoge Libance podsjetilo je na tešku istinu: u regiji obilježenoj nesigurnošću i terorizmom, neka forma odvraćanja i dalje je neophodna.
Čak i među kršćanima i Druzima primjetan je tihi pomak. Ono što je nekada bila podijeljena rasprava, polako postaje suzdržani konsenzus:
„Liban bez odvraćanja je izložen Liban. A sada niko u Beirutu više zaista ne vjeruje da će nebo ostati mirno nakon razoružavanja. Više ne.“
Odlazak Washingtona: Nedostajuće garancije
Libanska sumnjičavost je dodatno ojačana od strane samog Washingtona. Ako je neko još uvijek imao nade u međunarodnu garanciju, nedavna poruka Washingtona bila je jasna.Tokom svoje posjete Beirutu, američki izaslanik Tom Barrack je otvoreno priznao da Washington ne može pružiti nikakve obavezujuće garancije da će se izraelske okupacione snage suzdržati od budućih vojnih akcija, čak i ako Hezbolah bude potpuno razoružan.
Bio je to rijedak trenutak iskrenosti, i razoran. Za mnoge Libance, potvrdio je ono što Hezbolah godinama govori: Bez vjerodostojnih sigurnosnih garancija, razoružavanje znači strateški samoubilački potez.
Barrackova provokativna izjava brzo se proširila društvenim mrežama i emisijama u prime-time terminu. Pojavila se percepcija da su zapadne sile spremne zahtijevati razoružavanje, ali neće maknuti prst da zaštite Liban nakon toga.
Za sada, Hezbolahovo odvraćanje ostaje jedini štit kojem ljudi vjeruju u regiji gdje obećanja isparavaju, a ugovori rijetko vrijede.
Država uhvaćena između principa i opstanka
To ostavlja libansku vladu zarobljenu u bolnom paradoksu i pred nemogućom ravnotežom.
Međunarodno, razoružavanje se predstavlja kao preduslov za rekonstrukciju nakon izraelske agresije 2024. godine. Unutar zemlje, to više liči na postavljanje zamke, pokušaj da se izvuku koncesije koje Washington i Tel Aviv nisu mogli dobiti ratom.
Premijer Salam insistira da libanska vojska može popuniti sigurnosni jaz nakon razoružavanja Hezbolaha. Ali svi znaju da je LAF preopterećen, nedovoljno finansiran i da se bori zadržati osoblje usred ekonomske katastrofe.
Čak je i komandant LAF-a „Rodolph Haykal“ tiho priznao ograničenja.A s obzirom na to da mandat UNIFIL-a ističe 2026. godine, južna tampon zona koja je nekada pomagala održavati mir brzo nestaje.
S obzirom na ove realnosti, arsenal Hezbolaha (koji je dugo prikazivan od strane Izraela, Amerike i određenih arapskih medija kao „problem“) povezan je s nečim dubljim: potpunim odsustvom povjerenja u namjere Izraela i nedostatkom pouzdanih sigurnosnih garancija od njegovih saveznika.
Povjerenje, odvraćanje i cijena „mira“
Povjerenje se ne može proglasiti u saopćenju za štampu. Ono se stiče kroz ponašanje, dosljednost i poštovanje. Za Liban, razoružavanje ne može se odvojiti od reciprociteta.
Dok izraelski režim ne pokaže, kroz provjerljive akcije, da će poštovati libanski suverenitet – i dok te obaveze ne budu podržane izvršnim međunarodnim garancijama – svaka priča o razoružavanju ostat će politički nemoguća i društveno otrovna.
Mir zasnovan na paritetu
Pravi problem Libana nije da li je razoružavanje dobro u teoriji. To je pitanje: može li mir postojati bez pariteta, i da li su zapadne sile spremne osigurati taj paritet stvarnim garancijama, a ne nejasnim obećanjima.
Dok se to ne dogodi, svaki poziv na razoružavanje sudarit će se s realnostima regionalnog nepovjerenja… i također s istom teškom istinom:
Ne možete uvjeriti građane da odustanu od svog štita dok nebo iznad njih još uvijek gori.I upravo zato, za mnoge u Libanu danas, ni vlada ni otpor nemaju razloga da vjeruju izraelskom režimu.
Ekskluzivno PISjournal
