PISjournal – „Njemačka ekonomija je u slobodnom padu“, upozorava Peter Leibinger, predsjednik Saveza njemačke industrije (BDI). Njemački automobilski sektor, u samom središtu poslovnog modela zemlje, prolazi kroz duboko disruptivan proces.
U razmaku od samo jedne godine (treći kvartal 2025. u poređenju s istim periodom godinu ranije) izgubljeno je gotovo 50.000 radnih mjesta, a broj zaposlenih u automobilskoj industriji pao je na nivo nezabilježen još od 2011. godine. Ni ostatak prerađivačkog sektora ne stoji mnogo bolje: ukupno je izgubljeno dodatnih 120.000 radnih mjesta. Opštu slabost tradicionalnih njemačkih kompanija najbolje ilustruje podatak da je njemački BDP danas na istom nivou kao i prije šest godina.
Kako Kina sada preplavljuje evropska tržišta jeftinim i atraktivnim električnim vozilima, ovi negativni trendovi vjerovatno će se nastaviti. Tradicionalna proizvodna baza Njemačke dodatno je opterećena gotovo potpunim izostankom snažnog digitalnog sektora – internet platformi, proizvođača poluprovodnika i softverskih kompanija. U tom području Sjedinjene Američke Države su daleko dominantna ekonomija. Posljedično, Njemačka je evropska zemlja koja je najteže pogođena takozvanom „zamkom srednje tehnologije“, koju ekonomisti prepoznaju kao prijetnju Evropi u cjelini.
Specifičnost njemačke pozicije vidi se i u prosječnoj starosti njenih 20 najvećih kompanija (mjereno tržišnom kapitalizacijom): čak 129 godina. Iako sama činjenica da su se kompanije uspješno transformisale kroz decenije nije negativna, problem je u tome što nisu razvijene nove, globalno relevantne firme ni u elektronskoj i digitalnoj sferi, niti u području obnovljivih izvora energije – poput baterija, električnih vozila ili solarnih panela. To otvara pitanje zašto su druge zemlje, posebno Sjedinjene Američke Države i Kina, bile znatno uspješnije u stvaranju velikih kompanija izvan tradicionalnog proizvodnog sektora.
Kina je planirala dominaciju; Amerika je igrala „skrivenim kartama“
Za Kinu je odgovor jednostavan. Još 2015. godine razvila je glavni strateški plan „Made in China 2025“, kojim su identificirane ključne industrije u kojima je namjeravala steći globalno vodstvo: informacione tehnologije, kompjuterizovane mašine, roboti, energetski efikasna vozila, medicinski uređaji te visokotehnološka oprema za vazdušni, pomorski i željeznički saobraćaj. Deset godina kasnije jasno je da je ta strategija bila uspješna.
Kina danas dominira globalnim tržištem, naročito u lancima snabdijevanja obnovljivih izvora energije. Prijetnja koju je ovakva strategija predstavljala za njemačku industriju prepoznata je još 2016. godine u studiji Mercator instituta za kineske studije. U tekstu objavljenom 12. augusta 2017. u Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung upozorio sam na izazove koje kineska industrijska politika predstavlja za Njemačku. Kao odgovor, kolege iz Savjeta ekonomskih eksperata kritikovali su me, dovodeći u pitanje moje ekonomsko znanje.
A šta je sa Sjedinjenim Američkim Državama? Dominantni narativ tamo, ali i među mnogim njemačkim ekonomistima, polazi od stava da se inovacijama ne može – i ne smije – upravljati od strane države, jer ona navodno nije sposobna „birati pobjednike“. Taj narativ dodatno se učvršćuje poznatim pričama o nastanku velikih tehnoloških kompanija, koje često prikazuju njihove osnivače kako započinju posao u garaži: Bill Gates 1975. (Microsoft), Steve Jobs i Steve Wozniak 1976. (Apple), Larry Page i Sergey Brin 1998. (Google).
Takve priče djeluju kao potvrda hajekovskog shvatanja konkurencije kao procesa otkrivanja – ideje da tržišni sistem posjeduje urođenu sposobnost inoviranja, sve dok ga država ne ometa regulacijama i visokim porezima. Narativ o „garažama“ preuzet je i u Godišnjem izvještaju Savjeta ekonomskih eksperata Njemačke za 2018/19. godinu (paragraf 158):
„Da bi bila dugoročno uspješna, inovaciona lokacija treba se uzdržati od usmjeravajuće industrijske politike, koja ulogu države vidi u identifikaciji budućih tržišta i tehnologija kao strateški važnih (…).
Malo je vjerovatno da kreatori politika raspolažu dovoljnim znanjem i razumijevanjem budućih tehnoloških razvoja ili promjena u potražnji da bi to bila smislena dugoročna strategija. Ako je vladi stalo do održivog napretka, treba se osloniti na decentralizovano znanje i pojedinačne aktivnosti različitih aktera nacionalne ekonomije.“Nažalost, pogrešno shvatanje američke digitalne agende i danas snažno oblikuje ekonomsko razmišljanje u Njemačkoj.
Međutim, to otvara pitanje zašto Njemačka nije uspjela razviti slične „garažne“ uspjehe. Garaža i izuzetno pametnih mladih ljudi sigurno nije nedostajalo. Da bi se razumjela digitalna dominacija SAD-a, potrebno je izaći iz okvira standardnog narativa.
Pravo objašnjenje leži u sveobuhvatnoj, ali „skrivenoj“ industrijskoj politici koju je američka vlada provodila tokom 1950-ih i 1960-ih godina. Kako navodi Wade (2014):
„Dominantan pristup selektivnoj industrijskoj politici imao je oblik državne podrške ‘osnovnim’ istraživanjima u mnoštvu vojnih laboratorija. Otuda i dosjetka: ‘Amerika je imala tri vrste industrijske politike: Prvi svjetski rat, Korejski rat i Vijetnamski rat.’ Fokus na ‘osnovna’ i ‘vojna’ istraživanja zaobišao je ideološke sporove oko industrijske politike, jer su čak i tržišni fundamentalisti prihvatali da država treba finansirati razvoj novog oružja i obavještajnih sistema.“
Podaci o američkoj potrošnji na istraživanje i razvoj jasno pokazuju koliki je bio doprinos vojnog sektora tokom 1950-ih i 1960-ih. Izdaci Ministarstva odbrane i NASA-e činili su više od 50 posto ukupne potrošnje na istraživanje i razvoj u SAD-u. Značaj tih ulaganja postaje još očigledniji ako se uzme u obzir da je 1960. godine američka potrošnja na odbranu činila čak 36 posto ukupnih svjetskih izdataka za istraživanje i razvoj.
Suprotno dominantnom narativu, upravo je američka vlada imala jasnu stratešku viziju razvoja elektronskih računara, softvera i poluprovodničkih komponenti – iz čega su proizašli internet i, kasnije, digitalne platforme. Američka industrijska politika i danas je aktivna, što pokazuje primjer In-Q-Tel-a (IQT), investicionog krila CIA-e, koji svoju ulogu opisuje ovako:„Više od četvrt stoljeća, IQT ostvaruje značajan operativni učinak izgradnjom jedinstvene – i jedinstveno moćne – neprofitne globalne investicione platforme koja ubrzava uvođenje revolucionarnih tehnologija radi jačanja nacionalne sigurnosti i prosperiteta Amerike i njenih saveznika.“
Stoga, dok god se većina njemačkih političara i ekonomista drži pogrešnog koncepta rasta i inovacija, izgledi za njemačku ekonomiju ostat će sumorni.Nažalost, pogrešno shvatanje američke digitalne agende i dalje snažno utiče na ekonomsko razmišljanje u Njemačkoj. Posebno se ističe ministrica privrede i energetike Katherina Reiche, koja duboko vjeruje u vrline slobodnog tržišta. Na nedavnom simpoziju tvrdila je da bi se vlada trebala fokusirati na svoje osnovne nadležnosti, poput vanjske sigurnosti, obrazovanja i infrastrukture.
Smatra da subvencije i programi finansiranja moraju biti strogo kontrolirani. Po njenom mišljenju, konkurencija je najvažniji pokretač inovacija („prosperitet kroz konkurenciju“), iako je istovremeno priznala da su američki tehnološki giganti ključni izvor ekonomskog dinamizma u SAD-u.
Izostanak sveobuhvatne strategije transformacije njemačke ekonomije posebno je štetan jer je reforma tzv. kočnice duga u martu 2025. otvorila prostor za aktivno podsticanje temeljnih inovacija. Međutim, zbog tog konceptualnog vakuuma, veći dio dodatnog fiskalnog prostora bit će potrošen na smanjenje troškova energije za postojeće kompanije (oko 30 milijardi eura u budžetu za 2026. godinu), dok će za tzv. HighTech Agenda Deutschland biti dostupno svega 4,5 milijardi eura.
Zato će, dok god većina njemačkih političara i ekonomista ostaje vezana za pogrešan koncept rasta i inovacija, perspektiva njemačke ekonomije ostati mračna. Između čekića (Kine) i nakovnja (Sjedinjenih Američkih Država), njena proizvodna industrija nastavit će da se smanjuje, bez paralelnog rasta novih konkurentnih tehnologija.
Da li je situacija zaista beznadežna? Ipak, postoji tračak nade. Reforma kočnice duga omogućava da se svi izdaci za odbranu koji prelaze jedan posto BDP-a finansiraju zaduživanjem, bez gornje granice.
Time se otvara mogućnost da se sektor odbrane iskoristi kao poluga za razvoj novih tehnologija koje imaju i civilnu primjenu. U tom smislu, Njemačka bi mogla usvojiti američki model „skrivene“ industrijske politike kako bi se izvukla iz zamke srednje tehnologije.
