PISjournal – Vojno prisustvo Izraela na tlu Sirije, od pada vlade Bašara Asada do danas, traje pod raznim izgovorima. Već je to postala normalna, svakodnevna stvar.sukob
Izrael je prvo uništio vojna skladišta koja su ostala iza Asadove vladavine, zatim nisu poštedjeli od napada niti Organizaciju civilnog registra prethodne vlasti. Izrael je govorio o zabrinutosti da bi oružje moglo pasti u tekfirijske ruke ili u posjed ekstremista koji vladaju Sirijom. Ipak, takav pokušaj argumentiranja je apsurdan i nemoguć za povjerovati neovisnom i informisanom analitičaru.
Prolaskom vremena i jačanjem poveznica između novih sirijskih vladara i Turske eskalirao je napad na tlo Sirije, jer Izrael nije spreman prihvatiti niti jednog novog hegemona na području zapada Azije. Izrael nastoji, uništavanjem oružja i regrutacijom snaga među sirijskim Druzima sebi omogućiti formiranje tampon zone unutar ove zemlje. Sredinom protekle zime izraelski izgovori za uplitanje u Siriju poprimili su dodatni neprijateljski karakter i artikulaciju.
Tokom januara ove godine Ministarstvo vanjskih poslova Izraela je izjavilo kako je nova sirijska vlada džihadistička islamistička teroristička grupa iz Idliba, koja je na silu okupirala Damask. Takođe, Izrael je izrazio i spremnost da pomogne vjerskim manjinama unutar Sirije. Izraelska briga je ponajviše fokusirana na postepeni rast uticaja Turske u budućnosti, dok promatrači nastavak te situacije smatraju znakom rasta napetosti između dvije strane. Predviđa se da će sukobi Izraela i Turske unutar Sirije vjerovatno da budu dugoročne prirode. Razlog je taj što Turska godinama ulaže vrijeme i veliku količinu truda u kontrolu nad Sirijom, dok sa druge strane nakon izlaska Irana Izrael ne želi vidjeti utjecaj druge islamske države u Siriji, kao niti izvoz turske ahvanske ideologije u ovu zemlju. Naročito je tako zbog potencijala da Turska putem Sirije bolje i više pomaže svoju savezničku skupinu Hamas i šalje joj oružje.
Dok izraelske akcije u Siriji rastu velikom brzinom čini se kako pripadnici nove vlasti nemaju nekog posebnog izbora po pitanju sprječavanja ovih akcija ili bar usporavanja toka napada izraelske vojske na razne provincije. U principu, nemaju ni volje niti želje po tom pitanju. Oni više preferiraju eliminaciju drugih protivničkih snaga, koje odobre Izrael i Turska. Tu primarno spadaju snage poput nezaštićenih Alavita, koji su meta genocida i divljaštva jedinica Ahmad’ul-Šar. Nakon uspostavljanja turskih vojnih baza utemeljenih na sporazumima Erdoanove vlade i dužnosnika nove sirijske vlasti, porasle su brige i nasilne reakcije Izraela.
Iako turska vlada nije zvanično obznanila svoje vojne i obavještajne aktivnosti u Siriji Erdoanova vlada nastoji, koristeći infrastrukturu sirijskih aerodroma u regiji Palmira, na mjestu aerodroma gdje su stacionirani T4 avioni izgraditi veliki broj vojnih baza. U kontekstu izraelske zabrinutosti spram uticaja Turske u Siriji prije dvije sedmice izraelski istraživački institut “Alma” objavio je izvještaj koji spominje zračne nesreće kao rezultat sukoba turske i izraelske vojne avijacije. Iako ni jedna strana nije potvrdila nezgode, pomenuti izvještaj je moguće uzeti u obzir kao dokaz o osjećaju ugroženosti Izraela od strane Turske. U izvještaju se takođe navodi kako Turci, slanjem aviona u Siriju, mogu sprovoditi različite osvetničke akcije protiv izraelskih aviona.
Iskustvo sličnih sukoba je postojalo između Turske i Rusije u doba dok je Kremlj imao značajno prisustvo u Siriji. U izvještaju se spominju i potencijalne antiizraelske operacije koje bi Turska mogla poduzeti u Siriji na sljedeći način: davanjem obavještajnih podataka Sirijcima o operacijama i unaprijed isplaniranim izraelskim ciljevima; objavljivanjem detalja u vezi izraelskih aktivnosti u Siriji i premještanja modernog konvencionalnog oružja Sirijcima, sa fokusiranjem na sisteme protuzračne odbrane, raketama, bespilotnim letjelicama itd.
Istraživački centar Alma u izvještaju upozorava da Izrael zna kako izvoditi ciljane vojne operacije, u slučaju potrebe i prisustva turskih snaga u Siriji, slično kao kada su tu bile stacionirane ruske snage. U izvještaju se Izraelu savjetuju dodatne obavještajne aktivnosti kako bi se izbjegao konflikt sa turskim snagama, poboljšalo rukovođenje rizicima, i podigla spremnost na reakciju u slučaju potencijalnih turskih odgovora. Obzirom na sadržaj izvještaja, uprkos zabrinutosti Izraela turskim aktivnostima u Siriji, moguće je predvidjeti kako će zajednički interesi dviju strana u prevladavanju konkurencije presuditi u izbjegavanju političkih tenzija. Postoji vjerovatnoća za usklađivanjem zajedničkog vojnog mehanizma, sličnog onom koji je postojao između Turske i ruskih snaga stacioniranih u Siriji, ovoga puta između Izraela i Turske.
Cionistički mediji konstantno govore o prijetnjama koje nosi tursko prisustvo u Siriji. Tako je Jerusalem Post prije dvije sedmice citirao nepoznatog sigurnosnog funkcionera koji smatra kako će formiranje turskih zračnih baza u Siriji umanjiti operativnu slobodu Izraela, okarakterisavši to kao potencijalnu prijetnju. Dakle, mnogo debata je u proteklim sedmicama vođeno u krugovima izraelskog vojnog i političkog vrha u vezi rezultata uplitanja Turske u Siriju. Turska takođe nastoji, slanjem poruka vezanih za svoj dugoročni plan uticaja unutar Sirije, poljuljati izraelska stajališta. Čini se da su konstantne turske tvrdnje o ugroženosti granice sa Sirijom, kao i posjete čelnika ove zemlje Siriji isprovocirale Tel Aviv do te mjere da je to dovelo do bombardovanja turskih položaja u Siriji u kojima su poginula četiri turska inženjera.
Možda se može reći kako je sa stanovišta Izraela, Turska više ili manje slična Iranu. Iz cionističke perspektive, nakon smanjenja utjecaja šitskog političkog islama u Siriji, sunitski turski politički islam ne smije biti alternativa. Stoga Tel Aviv neće dozvoliti da Ankara ojača svoj utjecaj u Siriji, iznad onog trenutnog koji već postoji. To znači da će Izrael nastaviti sa vojnim operacijama u Siriji sa namjerom da neutrališe turske vojne pretenzije. Međutim, sirijski narod će biti taj koji će platiti cijenu pretvaranja njihove zemlje u poprište sukoba između Izraela i Turske. To je novi oblik patnje kakav im nije bio zamisliv dok je zemljom upravljao bivši predsjednik Bašar Asad.
Nastojanja Tel Aviva i Ankare za upravljanje krizom i potencijalno aktiviranje uloge Irana Nema sumnje da ni Izrael niti Turska ne žele eskaliranje sukoba iznad granica kontrole dviju strana, ili rasulo koje bi bilo nemoguće kontrolisati unutar Sirije. Ministar vanjskih poslova Turske Hakan Fidan je u skorašnjem intervju za Reuters napomenuo kako Turska ne želi direktan sukob sa Izraelom u Siriji te kazao: “Ako Damask želi sa Izraelom postizati sporazume, to je njihova stvar.” Ovakve izjave pokazuju kako između Turske i Izraela ne postoji volja za direktnim obračunom. Izrael dobro zna da je Turska velika zemlja, snažna članica NATO-a, sa kojom sukobljavanje nije jednostavno. Posebno jer Turska nije, poput Irana, suočena sa velikim međunarodnim sankcijama i iscrpljujućim pritiscima zapadnog bloka. Zato će Izrael nastojati stvoriti ograničenja turskom prisustvu u Siriji i neće dozvoliti Ankari da cijelu zemlju stavi pod svoju kontrolu, ili da ima uticaj u čitavoj Siriji.
Sa druge strane, Turska će nastaviti sa svojim aktivnostima sa namjerom jačanja uticaja, tako da izraelska strategija naspram nje neće biti potpuno učinkovita. Ankara stalno svoje prisustvo i uticaj u Siriji vidi kao neophodnost, u kontekstu vlastite nacionalne sigurnosti. Ona insistira na ujedinjenoj Siriji pod kontrolom centralne vlasti. To je važan strateški cilj Turske, jer komadanje Sirije i podjela zemlje na zone uticaja može da ima negativne posljedice na nacionalno jedinstvo i cjelovitost Turske. U tom slučaju nastala bi situacija u kojoj bi svoj udio tražile snage i grupe suprostavljene turskoj vlasti, poput kurdskih i alavitskih skupina. Sa druge strane, raskomadana Sirija je idealno područje za izraelske operacije, iz razloga jer uzgaja ideju o rasparčavanju svih velikih islamskih zemalja koje smatra konkurencijom. Kada se na taj način posmatra, između Irana i Turske iz izraelske perspektive ne postoji razlika.
Neki bitni regionalni i međunarodni igrači, među njima većina zemalja zapada Azije koje se plaše prekomjerne nestabilnosti situacije na Bliskom istoku, ili prelivanja sirijske krize u vlastite zemlje, primorane su podržati Tursku u namjeri uspostavljanja stabilnosti u Siriji. Iz tog razloga postoji mogućnost za neuspjeh Izraela u operacijama komadanja Sirije i formiranja regija za veći uticaj unutar ove zemlje. Tu dolazi dio gdje se poklapaju interesi Turske i Irana u Siriji, uprkos svim prethodnim zamućenim odnosima i nesuglasicama. Obje strane bi morale podupirati sirijsku cjelovitost. U ovakvom ambijentu Iran može dobiti priliku za novi dah u oživljavanju svog prisustva u Siriji, kako bi organizovao i podržao snage bliske sebi, poput Alavita i nekih drugih manjina.
Ali nažalost, svjedoci smo pasivnosti odgovornih instanci nadležnih za donošenje odluka, koje se za sada zadovoljavaju posmatranjem promjena unutar Sirije i ne ispituju mogućnost iranskog ponovnog prisustva u ovoj zemlji, uprkos svim aktuelnim problemima. U svakom slučaju treba obratiti pažnju da je Turska u Siriji sukobljena sa Izraelom. Rast turskog uticaja u ovoj zemlji, zbog ozbiljnih ekonomskih problema vladara Damaska, uzrokuje zabrinutost i kod Arapa, posebno kod Saudijske Arabije i Emirata, najviše zbog vojnih pretenzija. Uz to i specifična američka vaspitna igra na kartu Kurda, može biti razlog zašto za Erdoana i Tursku dosadašnje aktivnosti nisu uzrokovale značajnije rezultate. Turska sa ekonomskog aspekta nije u stanju sama nositi teret ekonomskih i sigurnosnih problema Sirije.
Stoga Iran ima mogućnost da situaciju upotrijebi u svoju korist. Većina stručnjaka zastupa stajalište da, uprkos brigama Turske za sigurnosnu situaciju u Siriji, potencijalni separatizam Kurda sa sjevera zemlje i ozbiljno investiranje Izraela u vjerske manjine, može da oteža svako nastojanje Turske za uspostavljanje stabilnosti u ovoj zemlji. Ukoliko bi Turska shvatila da Izrael neće odustati od stvaranja haosa i vojno sigurnosnog pritiska na Siriju, sa ciljem neutralizacije Ankare, dok novu sirijsku vlast smatra islamističkom ideološkom vladom, vjerovatni zaključak Erdoanove vlade bi mogao biti da je Izrael temeljna prepreka na putu jedinstva Sirije. Cionisti svojim aktivnostima nastoje odnos snaga u regionu izokrenuti u svoju korist, kako bi stvorili uslove za sprječavanje bilo kakvog napada na Izrael.
Turska takođe treba obratiti pažnju na činjenicu da Izrael za nastavak prodiranja u Siriju računa na političku i vojnu podršku Amerike, zbog koje se nada nastavku operativne slobode u Siriji. SAD nemaju ništa protiv izraelske podrške nekim od sirijskih manjina, posebno Druzima i Kurdima. Cionistički režim će ovu podršku upotrijebiti kao izgovor za dugoročno uplitanje i prisustvo u Siriji. Ta strategija je slična onoj u Libanu i nalazi se u kontekstu eliminacije svih suprotstavljenih snaga na životnim teritorijama izraelskih komšija.
Cionistička agenda zahtijeva sprječavanje formiranja novih suprotstavljenih snaga ovom režimu, sa tehničkim kapacitetima za formiranje odbrambenog sistema. Ne treba niti razmišljati o bilo kakvom potencijalu ovih snaga da napadnu Izrael. Zato je za njih bitno da nova sirijska vlada, poput libanske, bude slaba i zarobljena u krizi. Događaj iz 2023. godine, kada je izveden neviđeni napad Palestinaca na Izrael, Tel Aviv smatra propustom u strateškoj sigurnosti kakav nije viđen od 2008. Zato im je potreban novi mehanizam odvraćanja, i iz tog razloga je razumljivo cionističko ponašanje u Siriji, Libanu i Gazi. Većina američkih dužnosnika u Trampovoj administraciji složna je oko podrške Izraelu i važnosti suprostavljanja svakom obliku političkog islama. Shvatanje ove istine od strane Turske, kada su u pitanju računice i pristup prema susjedima, poput Irana, može da donese temeljite promjene.
Ukoliko Turska ne uspije realnim i stabilnim pristupom u Siriji pridobiti neke arapske komšije i Iran na svoju stranu, postoji mogućnost da Izrael u budućnosti za potvrdu vlastite nadmoći i hegemonije Siriju pretvori u poprište novih domaćih sukoba i prekopira libanski scenario iz osamdesetih. Ovoga puta u Siriji. Izrael će na taj način nastojati da neutrališe svaki oblik geopolitičke prijetnje protiv sebe u regionu te konačno stvori uslove za ponižavanje Sirije i Turske nametanjem sramotnih sigurnosnih i političkih sporazuma. Prisiljavanje Sirije na tu vrstu katastrofalnih uslova za Izrael, koji gaji misao o novom napadu na neka iranska nuklearna i vojna postrojenja, sasvim je izvjesna stvar. Tim više što je sirijska geografija ravna i pogodna za takvu izraelsku operaciju.
Jedino rješenje za sprječavanje ovakvih kobnih tenzija jeste poduzimanje pametnog pristupa od strane Turske po pitanju Irana te preispitivanje prethodnih politika. Zajedničke konsultacije sa Saudijskom Arabijom, Emiratima i Katarom, ali i pojačani međunarodni napori za pronalazak temeljitog političkog rješenja, kao i kontrola ponašanja stranih sila u Siriji, mogu stvari postaviti na nivo koji bi garantovao poštivanje vlasti ove zemlje.
sukob sukob sukob sukob sukob sukob sukob sukob sukob sukob sukob
Ekskluzivno PISjournal
