Hamza Memišević doktrina
Autor je magistar političkih nauka, trenutno pohađa doktorske studije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
PISjournal – Doktrina strateške dubine (Strategic Depth Doctrine) je teorija vanjske politike koju je formulirao Ahmet Davutoğlu, bivši ministar vanjskih poslova Turske i bivši premijer.
Ova doktrina je predstavljala značajan pomak u vanjskopolitičkom pristupu Turske, posebno u periodu kada je Davutoğlu bio na čelu turske vanjske politike, od 2009. do 2014. godine.
Što je podrazumijevala ova doktrina?
Davutoğlu je smatrao da Turska ima povijesne, kulturne i političke resurse postati vodeći čimbenik regije. Turska se u okviru ove doktrine vidjela kao most između Istoka i Zapada, između Europe i Bliskog istoka, te je težila igrati ključnu ulogu u rješavanju regionalnih problema.
Davutoğlu je naglašavao značaj Turske u međunarodnim odnosima zbog njene strateške geografske pozicije. Turska se nalazi na raskršću između Europe, Azije i Bliskog istoka, što joj daje političku i ekonomsku prednost. Prema njegovim riječima, Turska treba koristiti svoju poziciju da utjecajno oblikuje regionalne i globalne događaje.
Jedan od ključnih načela Davutoğluove doktrine bila je politika smanjenja tenzija i rješavanja problema sa susjednim zemljama. Ova politika je obuhvaćala nastojanje Turske da održava prijateljske odnose sa susjedima, iako su neki od tih susjeda imali složene političke odnose s Turskom. U praksi, politika “nula problema” bila je izazvana ambicijom da se smanje konflikti i povećaju ekonomske i političke veze sa susjednim zemljama.
Davutoğlu je bio za ideju multipolarnog svijeta, u kojem bi Turska igrala važnu ulogu kao samostalni čimbenik. Njegova vizija bila je da Turska treba da izbjegava previše oslanjanje na jedinstvene velike sile (kao što su SAD ili EU), nego da razvija sveobuhvatne strategije koje uključuju jačanje odnosa sa različitim regionalnim i svjetskim akterima.
Davutoğlu je vjerovao da bi Turska trebala se oslanjati na svoju povijesnu i kulturnu baštinu u vanjskim odnosima. On je smatrao da Turska ima duboke korijene u mnogim zemljama Bliskog istoka, Balkana i Kavkaza, koje bi trebalo iskoristiti u izgradnji međusobnih odnosa.
Davutoğlu je predlagao da Turska koristi multidimenzionalnu vanjskopolitičku strategiju, što znači da bi trebalo da balansira između svojih odnosa sa Zapadom (posebno s EU i NATO-om) i Bliskim istokom, kao i s drugim svjetskim igračima. Ova strategija podrazumijevala je da Turska bude aktivna u međunarodnim organizacijama poput Ujedinjenih nacija, ali i u regionalnim inicijativama. Premda je Turska bila članica NATO-a i kandidatska zemlja za EU, Davutoğlu je smatrao da Turska ne bi trebala biti potpuno vezana za Zapad, već bi trebala razvijati sopstveni nezavisni vanjskopolitički identitet, koji uzima u obzir i interese drugih regija, poput Bliskog istoka, Kavkaza, Balkana, pa čak i Afrike.
Iako je doktrina strateške dubine imala značajan uticaj na tursku vanjsku politiku, tijekom godina suočavala se s brojnim izazovima. Na primjer: politička nestabilnost u Siriji i njen prelazak u građanski rat stavili su Tursku u izazovnu poziciju, jer su se odnosi sa nekim susjedima (kao što je Sirija) značajno pogoršali. Turska je suočena sa stalnim problemima u vezi s članstvom u Europskoj uniji, što je postalo jedno od gorućih pitanja tijekom Davutoğluovog mandata. Turska je u nekim trenucima morala da balansira između svojih odnosa sa Zapadom i sa Rusijom, što je dovelo do političkih tenzija, posebno nakon turskog obaranja ruskog borbenog aviona 2015. godine.
Koliko je bila (ne)uspješna ova doktrina?
Doktrina strateške dubine predstavlja jedan od ambicioznijih pristupa turske vanjske politike u posljednjim desetljećima, nastojeći da Turska postane ključni akter na međunarodnoj sceni, istovremeno balansirajući interese između različitih regija i svjetskih sila. Iako je Turska postigla određene uspjehe u ovoj strategiji, ona se suočava i sa značajnim izazovima i kritikama u implementaciji tih ciljeva.
Davutoğlu je postavio Tursku kao regionalnog lidera na Balkanu, Bliskom istoku, Kavkazu i u Sjevernoj Africi. Njegov cilj bio je ojačati turske političke, ekonomske i kulturne veze u ovom širem prostoru. Turska je postala aktivnija u međunarodnim organizacijama i uloga Turske na globalnoj sceni je bila značajno ojačana. Davutoğlu je nastojao uspostaviti dijalog s brojnim državama koje su bile politički i kulturno različite.
To je uključivalo poboljšanje odnosa s Arapskim svijetom, Iranom, Rusijom i Europom. Pokušao je izgraditi pozicije u međunarodnim organizacijama poput Ujedinjenih naroda i G20. Politika strateške dubine također je obuhvatila ekonomske aspekte, gdje je Turska postala jedan od ključnih trgovinskih partnera za mnoge zemlje u njenom okruženju. Turska je ulagala u izvoz i bila je međunarodno konkurentnija u nekim sektorima.
Premda je njegova politika bila ambiciozna, mnoge od njegovih strategija nisu bile u potpunosti utemeljene u realnoj moći Turske. Često je podcijenjena kompleksnost odnosa s nekim od ključnih regionalnih aktera. Mnoge zemlje u okruženju, poput Sirije, Iraka i Egipta, doživjele su političke nestabilnosti koje su se pokazale teškim za upravljanje. Tijekom njegovog mandata, Turska je imala sve veće napetosti s Europskom unijom i Sjedinjenim Američkim Državama. Iako je pokušao balansirati odnos s zapadnim saveznicima, Turska je bila kritizirana zbog vlastitih unutarnjih političkih pitanja, poput ljudskih prava i slobode medija, kao i vanjske politike koja je ponekad bila u kontradikciji sa zapadnim vrijednostima. Turska je također imala složene odnose s NATO-om i postojali su problemi u vezi s turskim odnosima s Rusijom, osobito u kontekstu vojne opreme i sukoba u Siriji.
Jedan od najvažnijih i najspornijih dijelova Davutoğluove politike bio je njegov pristup Siriji. U pokušaju da Turska bude ključni faktor u rješavanju sirijskog rata, Turska je stvorila niz političkih i sigurnosnih problema. Podrška određenim frakcijama u Siriji, kao i prekomjerni angažman u sukobima, stvorili su negativne političke i sigurnosne posljedice. Također je
postojala i kritika da je Turska podržavala granične džihadističke skupine, što je dodatno narušilo međunarodnu reputaciju.
Davutoğluova strategija vanjske politike nije bila u potpunosti usklađena s unutarnjom političkom stabilnošću. Rastuće autoritarne tendencije, ograničavanje slobode medija, politički pritisak i neriješeni problemi unutar Turske dovele su do ozbiljnih unutarnjih konflikata i pogoršanja odnosa s oporbom, što je na kraju uzrokovalo njegovu smjenu s pozicije premijera 2016. godine. Povećanje unutarnjih političkih problema, poput pokušaja državnog udara i rastuće polarizacije u društvu, smanjilo je sposobnost Turske da se koncentrira na vanjsku politiku.
Davutoğluova „strateška dubina“ bila je ambiciozan pokušaj da Turska postane ključni akter na globalnoj sceni, no iako su neki elementi te politike imali uspjeha, mnogi od njegovih planova nisu se ostvarili na način kako je zamislio. Uspjeh je bio očigledan u određenim područjima vanjske politike, no unutarnja politička nestabilnost i problemi u ključnim odnosima, osobito u Siriji, doveli su do značajnih neuspjeha koji su umanjili dugoročne rezultate njegove strategije.
Ekskluzivno PISjournal
