PISjournal – Dana 7. novembra 2023. godine, djeca su stala pred kamere u bolnici al-Shifa i govorila na engleskom, ne na svom maternjem jeziku, već na jeziku onih za koje su mislili da bi ih mogli spasiti.
„Želimo živjeti, želimo mir, želimo suditi ubicama djece“, rekao je jedan dječak. „Želimo lijekove, hranu i obrazovanje. Želimo živjeti kao što žive druga djeca.“
Čak ni tada, jedva mjesec dana nakon početka genocida, nisu imali čistu vodu za piće, hranu ni lijekove. Molili su na jeziku kolonizatora jer su mislili da bi to moglo učiniti njihovu ljudskost čitljivom.
Pitam se koliko je te djece sada mrtvo, koliko ih nikada nije doživjelo ovaj trenutak „mira“ i jesu li umrli još uvijek vjerujući da bi svijet mogao odgovoriti na njihov poziv.
Sada, skoro dvije godine kasnije, američki predsjednik Donald Trump objavljuje da je „vrlo ponosan“ na potpisivanje prve faze svog „mirovnog plana“. Francuski predsjednik Emmanuel Macron pohvaljuje Trumpovu inicijativu, dok izraelski lider Yair Lapid poziva Nobelov komitet da Trumpu dodijeli nagradu za mir. Lideri su se postrojili kako bi preuzeli zasluge za okončanje genocida koji su provodili dvije godine, a prethodnih 77, finansirajući, naoružavajući i omogućavajući.
Ali Gazi nikada nije bilo potrebno spašavanje. Gazi je bilo potrebno da svijet prestane da je ubija. Gazi je bilo potrebno da svijet jednostavno pusti ljude da žive na svojoj zemlji, oslobođeni okupacije, aparthejda i genocida. Narodu Gaze je bio potreban samo objektivan, pravni i moralni standard koji je velikodušno pružen onima koji su ih ubijali. Genocid u Gazi razotkrio je svijet koji propovijeda pravdu, a ipak finansira ugnjetavanje, i narod koji je sam opstanak pretvorio u prkos.
Sve to, da bi se reklo: slava palestinskom narodu – njihovoj istrajnosti i njihovoj zajedničkoj snazi. Palestinci su odbili da se povinuju narativu koji im je bio nametnut – da su prosjaci koji traže pomoć, „teroristi“ koji moraju platiti cijenu, ili bilo šta manje od naroda čije dostojanstvo zaslužuje da bude očuvano bez rezerve i poniženja.
Gaza nije propala. Mi jesmo. Gaza se oduprla kada je svijet očekivao njen slom. Gaza je stajala sama kada nije trebala stajati sama. Gaza je opstala uprkos međunarodnom napuštanju, uprkos vladama koje su finansirale njeno uništenje, a sada sebe slave kao mirotvorce.
Kao vjernika, ovo me podsjeća na sljedeće:
„Kada im se kaže: ‘Ne činite i ne širite na Zemlji nered i ne remetite na njoj red‘, oni kažu: ‘Mi samo pravimo i uspostavljamo red’.“ (Kuran 2:11)
Ništa ne govori o miru kao dvije godine gladi, bombardovanja i masovnih grobnica, kada su, umjesto hrane, isporučivali pokrove.
I dok je Gaza krvarila, moćnici su usavršili umjetnost poricanja. I kada vidim narod Gaze kako slavi na ulicama, znam da ovo slavlje pripada samo njima, a ne Donaldu Trumpu, koji je najavio da će posjetiti regiju kako bi preuzeo zasluge za ono što naziva „historijskim događajem“, a ne zapadnim liderima koji su profitirali od razaranja Gaze pretvarajući se da su neutralni.
Ljudi koji žure pred kamere da preuzmu zasluge su isti oni koji su omogućili genocid, koji su ga finansirali milijardama vojne pomoći, naoružali ga precizno navođenim raketama i pružili diplomatsku podršku u Ujedinjenim nacijama, dok su više puta stavljali veto na rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o prekidu vatre.
Sjedinjene Države su odobrile dodatnih 14,3 milijarde dolara vojne pomoći tokom genocida, više puta zaobilazeći nadzor Kongresa kako bi naglo ispalile helikopterske rakete Apache, artiljerijske granate od 155 mm, opremu za noćno osmatranje i bombe za uništavanje bunkera koje su padale na glave porodica dok su spavale.
Oni od nas koji sjede u udobnosti Zapada trebali bi se stidjeti. Amerikanci vole zamišljati sebe na pravoj strani historije. Govorimo sebi da bismo, da smo živjeli za vrijeme Jima Crowa ili Holokausta, učinili sve da ga zaustavimo. Ali imamo 340 miliona ljudi u Americi i nismo mogli spriječiti da naši poreski dolari finansiraju istrebljenje.
Nismo mogli čak ni isporučivati dječiju formulu, dok smo gledali kako tijela beba propadaju. Mnogi su sjedili u ulozi saučesnika, izmišljali izgovore za neoprostivo, krivili Palestince za vlastitu smrt i okrenuli se od užasa jer bi priznavanje toga značilo suočavanje s ulogom naše vlastite vlade u njegovom finansiranju. Naš neuspjeh nije zasjenio palestinsku inicijativu; naprotiv, učinio ju je vidljivijom.
Jedini pritisak koji je bio važan dolazio je od ljudi koje Izrael nije mogao ušutkati, Palestinaca koji su uživo prenosili vlastite smrti kako svijet ne bi mogao tvrditi da ne zna ništa ili prihvatiti izraelske laži kao istinu.
Gaza je preživjela zahvaljujući vlastitom otporu, otporu na koji njen narod ima pravo. Prekid vatre došao je jer je palestinska nepokolebljivost slomila nešto što bombe nisu mogle dotaknuti, jer se fasada izraelske žrtve urušila pod teretom zločina koji se prenosio uživo i jer se globalno javno mnjenje okrenulo protiv Izraela uprkos svim naporima da se proizvede pristanak za genocid.
Ono što je postignuto zapisano je u popisima poginulih civila, a ne u sigurnosti. To je ono što je prisililo na ovaj prekid vatre.
Najslavniji palestinski pjesnik, Mahmoud Darwish, znao je kako će se ovo završiti: „Rat će se završiti. Vođe će se rukovati. Starica će nastaviti čekati svog sina mučenika. Ta djevojka će čekati svog voljenog muža. A ta djeca će čekati svog herojskog oca.Ne znam ko je prodao našu domovinu. Ali sam vidio ko je platio cijenu.“
Sada oni posreduju u miru između ubice i ubijenih, mesara i ubijenih, i to nazivaju napretkom. Cijena je plaćena palestinskom krvlju. I negdje, starica, novopečena nevjesta ili kćerka bez roditelja još uvijek čeka da se njihovi voljeni vrate kući.
Mora postojati puna odgovornost, ne samo za Izrael, već i za svaku vladu i korporaciju koja je omogućila ovaj genocid. Mora se odmah uvesti sveobuhvatni embargo na oružje Izraelu, ekonomske sankcije do potpunog povlačenja s okupirane teritorije, sloboda za više od 10.000 palestinskih talaca i reparacije za obnovu koje će odrediti i distribuirati sami Palestinci.
Ratni zločinci moraju biti procesuirani u Hagu, bez obzira koja se nacija protivi. Ovo je samo početak. Pravda nije diplomatska opcija; to je minimalna mjera naše zajedničke humanosti.
„Mir“ koji Trampov plan obećava umro je sa svakim djetetom u Gazi, svakom raseljenom porodicom i svakim danom kada je svijet nazivao genocid „samoodbranom“, ignorišući presudu Međunarodnog suda pravde iz 2004. godine da okupator ne može da se poziva na samoodbranu protiv okupiranih.
Jedina pravedna budućnost je potpuno oslobođenje – jedna demokratska država s jednakim pravima za sve, počevši od prava Gaze da sama određuje svoju sudbinu bez opsade, bez okupacije i bez strane kontrole prikrivene kao mirovne misije.
Ali prvo, narod Gaze je zaslužio pravo da žali, da prebroji svoje mrtve i da ih dostojno sahrani, i prije svega, da osjeti ovaj mali trenutak radosti. Palestinci su, kroz nezamislivu patnju, zaslužili pravo da definišu kako izgleda sloboda. Ostatak svijeta nema pravo da im kaže drugačije.
Za nas na Zapadu važno je da obezbjedimo da se svijet ne vrati u „normalu“. Ne smijemo ponovo utonuti u san zbog privremenog prestanka vazdušnih napada dok okupacija i dalje traje. Izrael ne može nastaviti kao da nije počinio najteži zločin naše generacije.
Stotine hiljada ubijenih i osakaćenih Palestinaca zahtijevaju pravdu koja im se ne može uskratiti.
Ne možemo se smiriti dok se cijeli sistem okupacije i aparthejda ne demontira i ne zamijeni oslobođenjem. Ovo je samo početak. Slobodna Palestina, od rijeke do mora.
