Fawaz Turki
PISjournal – Sigurno ste to primijetili. Postoje racionalni muškarci i žene u mainstream medijima zapadnog svijeta koji i dalje dozvoljavaju da erodirane stilske figure ispunjavaju njihov uobičajeni vokabular kada pišu o užasima u Gazi, kao da se tamo dešava „rat“, tipično otvoren i često produžen, vojni sukob između oružanih snaga dvije nacije ili grupe.
Ono čemu u stvarnosti svjedočimo na tom spaljenom komadu zemlje od 365 kvadratnih kilometara – nekada opisanom kao logor na otvorenom, a sada kao logor smrti na otvorenom – očito nije rat, već najbrutalnija humanitarna katastrofa 21. stoljeća, ona koja dovodi u pitanje zajednički osjećaj morala svojstven našem globalnom dijalogu kultura.
Ne moramo opisivati ove strahote nanesene 2,3 miliona duša koje „žive“ – da, ova riječ mora biti pod navodnicima – u Gazi, narodu koji je sada progonjen preko granica svake ljudske izdržljivosti.
Već znamo za ove užase. Čitali smo o njima. Gledali smo ih na našim ekranima. I šokirali su nas do srži naše ljudskosti.
Dva svijeta
Enklava koju zovemo Gaza danas je pustoš čije je uništenje ravno rimskom uništenju Kartagine, gdje izgladnjeli Palestinci nisu ni mrtvi ni živi. Oni i njihova djeca, poput skeleta, jezivo su opisani kao „hodajući leševi“.
Vidite ih u po život opasnim centrima za distribuciju hrane gdje izraelski vojnici, laki na obaraču, bezrazložno ubijaju desetine njih dnevno, na takvom stepenu očaja da su spremni umrijeti za vreću riže, litar mlijeka i kanister vode.
Pa ipak, nekoliko kilometara dalje, preko granice, supermarketi su puni hrane, a ljudi žive svojim svakodnevnim životima. Šetaju ulicama. Piju kafu. Gledaju filmove. Čitaju Toru. Posjećuju zubare. Grle svoju djecu. Slušaju muziku. Vole se.
Sigurno je da su ovo dva reda stvarnosti čiju prostornu i vremensku koegzistenciju um ne želi pomiriti, a mašta se protivi zamišljanju.
Pitanja se redaju jedna za drugim.
Kakvo opravdanje imaju oni koji djeci uskraćuju pristup hrani kojom bi zadovoljili osnovne potrebe? Šta pokreće potrebu jednog naroda da proračunato nanosi takvo ponovljeno, neopisivo divljaštvo drugom narodu?
I šta tjera naizgled normalne Izraelce da tako masovno odobravaju ono što njihove rasističke političke i vojne vođe rade, čime u sebi umanjuju ljudskost a uvećavaju zvjerstvo, umjesto da jasno ustanu protiv toga? (Tužna je činjenica da progresivni Izraelci nikada nisu uspjeli usaditi, a kamoli nametnuti društvu, humanu strogost svojstvenu njihovim uvjerenjima.)
Zaslijepljen svijet
Jedno je jasno. Gaza gori. Njen analog je pakao. Pa zašto globalna savjest nije prisilila vlasti da intervenišu i okončaju genocid u Gazi, okončaju neizmjerne agonije njenog naroda? A ako ne sada, onda kada?
Vrlo jednostavno rečeno: SAD, samozvani „lider slobodnog svijeta“ i navodni „tvorac i pokretač“ međunarodnih odnosa, insistira na održavanju svoje dugogodišnje, notorno ispravne ili pogrešne podrške Izraelu.
Toliko da je više puta koristila svoje pravo veta kako bi sabotirala sve napore drugih članica Vijeća sigurnosti UN-a da okončaju haos u opkoljenoj enklavi.
A vlade na drugim mjestima u zapadnom svijetu odlučile su postati samo posmatrači tog haosa, odnosno tamo gdje ga ne podržavaju u potpunosti.
Ipak, to nije kraj priče. Ta globalna savjest je već postala nešto na šta treba računati, progresivno se transformirajući u, parafrazirajući poznatu opservaciju japanskog admirala Isoroku Yamamata o japanskom napadu na Pearl Harbour, uspavanog diva, sada probuđenog i ispunjenog snažnom odlučnošću.
Istina, tišina kojom je zapadni svijet dočekao užase u Gazi možda je izazvala ozbiljne sumnje u ozbiljnost koja se pripisuje temeljnim vrijednostima zapadnog liberalizma, prikazujući ih kao fatamorganu.
Ali većina u istom tom svijetu sada je hrabro zauzela stav protiv svojih vlada, videći to ne samo kao moralni imperativ već i kao sredstvo da se vlastima kaže istina.
I usvajanjem tog stava, oni zapravo govore sebi, jedni drugima i svijetu općenito da su ljudska bića, saučesnici u onome što ih ostavlja ravnodušnima, jer time što ne progovaraju, indirektno daju svoje odobravanje prevladavajućem poretku.
Neka niko ne sumnja da su se glasovi ovih ljudi čuli.
Njihovi glasovi su odjeknuli, glasno, jasno i utjecajno, čak i u SAD-u, tradicionalno srcu zemlje gdje je podrška Izraelu nekada bila robotska. Zaista, znaci te promjene već su vidljivi u anketama javnosti, uključujući i najnoviju anketu Pew-a.
Da, Izrael je do sada ubio više od 18.500 djece u Gazi, malom komadiću zemlje koji je sada sveden na mjesto gdje mrtvi pružaju ruke da odvuku žive u ponor svojih masovnih grobnica, kao posljednji čin milosrđa na mjestu gdje je život izgubio svaki smisao.
Što se tiče nas Palestinaca, koji smo, igrom sudbine, „ovdje“, nahranjeni preko svake mjere, sigurni u svojim krevetima i na svojim ulicama i zaštićeni od nereda u našim svakodnevnim životima, ono što se dešava „tamo“, u tom komadiću pakla, ostaje nedjeljivo od našeg identiteta i ostat će tetovirano, neizbrisivom tintom. Urezano je u naše kolektivno pamćenje i ostat će s nama generacijama.
I naše historijske knjige će reći da nijedno dijete ubijeno u Gazi nikada nije zaboravljeno i da nijedna brutalnost koja je počinjena tamo nikada nije oproštena.
