Armin Sijamić
Autor je politolog, novinar, analitičar međunarodnih odnosa i blogger.Njegove radove možete naći na blogu drugastrana.info.
PISjournal –Rat u Pojasu Gaze možda više nego ikada ranije tema je u mnogim državama Latinske Amerike. Na toj temi mnogi grade svoj politički i etički profil, a drugi na toj osnovi grade političke planove.
Rat u Pojasu Gaze je došao u fazu kada Palestincima doslovno prijeti glad. Mediji javljaju da već ima umrlih od gladi, a međunarodne organizacije mjesecima upozoravaju da u Pojasu Gaze nema dovoljno hrane, vode i lijekova. Zabrana pristupa stranim medijima nije sakrila sliku realnog stanja na terenu – čitavi gradovi su izbrisani s lica zemlje, ljudi žive pod šatorima i ni tu nisu sigurni od napada izraelske vojske. U Pojasu Gaze nema sigurnog mjesta i već gotovo dvije godine svaka osoba može biti meta, čak i dok čeka u redu za neredovnu i nedovoljnu humanitarnu pomoć.
Ipak, to nije dovoljno da neke države djeluju ili da barem osude masakriranje preko 20.000 djece, koja po svim pravnim i ratnim normama moraju biti zaštićena.
Ni arapske države ne čine ništa po tom pitanju, izuzev dijelova Libana i Jemena koji su ušli u rat protiv Izraela u znak podrške palestinskom narodu. Libanski Hezbollah i jemenski Husi ušli su u neravnopravnu borbu, doslovno rizikujući vlastito uništenje. Pojasu Gaze susjedni Egipat, koji ima najveću i najjaču arapsku armiju, nije otvorio granični prelaz i civilima dostavio osnovne potrepštine. Saudijska Arabija, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati obećavaju stotine milijardi dolara ulaganja u ekonomske planove američkog predsjednika Donalda Trumpa, a zauzvrat nisu dobili dozvolu da nahrane „arapsku braću“ u Pojasu Gaze.
Za Palestince više razumijevanja i konkretnih poteza, u namjeri da im se pomogne, ima izvan arapskog svijeta. Ta činjenica će ostati zapisana u historiji i svjedočit će o stanju u kojem se nalaze neke države i narodi, o njihovim slobodama i etici, vladarima i politikama, interesima i planovima…
Iran je ratovao s Izraelom i možda će opet u spirali sukoba koji su počeli 7. oktobra 2023. godine. Južna Afrika je Izrael izvela pred Međunarodni sud pravde pod optužbama za genocid. Malezija, Turska i Indonezija zagovaraju prava Palestinaca, a neke evropske države poput Španije, Slovenije, Norveške i Irske žele probuditi dio Zapada da zaustavi stradanje Palestinaca. Posljednjih sedmica sve aktivnija u namjeri da prizna Palestinu kao nezavisnu državu je Francuska. Brojne afričke i azijske države decenijama brane pravo Palestine i njenog naroda da postoji, držeći se međunarodnih pravnih normi i dogovorenih dokumenata u posljednjih sedamdesetak godina.
Latinska Amerika je podijeljena
Na drugom kraju svijeta, u Latinskoj Americi, najveći broj regionalnih sila nema dileme šta se događa u Pojasu Gaze. Stav prema Palestini i Izraelu za njih je postao važno pitanje, iako predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Donald Trump, maše mačem i prijeti.
Brazil, najveća sila Latinske Amerike, kojeg predvodi ljevičarski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva jasno diže glas protiv teške humanitarne krize u Pojasu Gaze, dok dijelovi njegove opozicije, u namjeri da se približe Trumpu, podržavaju Izrael.
Ljevičarski predsjednik Kolumbije Gustavo Petro, države koja je nekada bila važan izraelski i američki saveznik, opozvao je ambasadora iz Tel Aviva i ostavio dio opreme svoje vojsku bez održavanja, jer je ranije kupljena u Izraelu. Sadašnja kolumbijska opozicija je, dok je bila na vlasti, prigrlila Izrael zbog Sjedinjenih Američkih Država. Petro je izraelske operacije u Pojasu Gaze nazvao „genocidom“ i mjesecima o tome govori.
Mladi čileanski predsjednik Gabriel Boric je, ubrzo po izbijanju rata u Pojasu Gaze, povukao ambasadora iz Tel Aviva. Njegova vlada je još u novembru 2023. godine govorila o „kolektivnom kažnjavanju“ Palestinaca i tvrdila da su civili najveća žrtva izraelskih napada. Iako je palestinska dijaspora brojna u Čileu, Boric to ne radi samo zbog njih. On je više puta pokazao da želi voditi državu koja će imati iste aršine za sve. Tako je, naprimjer, Čile osudio rusku agresiju na Ukrajinu, govoreći o (ne)poštivanju međunarodnog prava.
Ljevičarska vlada Bolivije je u oktobru 2023. godine prekinula diplomatske odnose s Izraelom, nakon što ih je prethodna vlada 2020. godine obnovila odlaskom Eva Moralesa s vlasti. Morales je, osuđujući izraelske akcije protiv Palestinaca, prekinuo diplomatske odnose s Izraelom 2009. godine. Siromašna Bolivija je od dolaska Moralesa na vlast u pravilu na suprotnim stranama od Sjedinjenih Američkih Država.
Venecuela i Kuba, koje dugo vremena nemaju diplomatske odnose s Izraelom, osudile su „genocid“ nad Palestincima još u prvim sedmicama rata u Pojasu Gaze. Tačnije, oni su ponovili stav koji su ranije imali. Belize je, također, prekinuo diplomatske veze s Izraelom.
Honduras je osudio Hamas zbog napada na Izrael, a onda je zbog humanitarne krize u Pojasu Gaze povukao ambasadora iz Tel Aviva. Nikaragva, kao država koja se dugo vremena u pravilu protivi politici Sjedinjenih Američkih Država, osudila je Izrael zbog zločina u Pojasu Gaze.
Kritike Izraelu je uputio i Meksiko na čijem je čelu ljevičarska predsjednica jevrejskog porijekla. Claudia Sheinbaum je naslijedila politiku svog prethodnika Andrésa Manuela Lópeza, njenog mentora i čovjeka koji i danas uživa ogromnu popularnost u svojoj državi. Sheinbaum je u martu ove godine priznala Palestinu kao nezavisnu državu. Ipak, Meksiko je zadržao neku vrstu distance i nije žestok u osudama Izraela kao, naprimjer, Kolumbija, te je pozvao na pregovore i dvodržavno rješenje.
Peru je osudio izraelsko ponašanje u Pojasu Gaze i pozvao na dvodržavno rješenje, a sličan stav zauzeli su i Urugvaj, Kostarika, Panama i Dominikanska Republika.
Na suprotnoj strani je Argentina pod predsjednikom Javierom Mileijem, koji je u znak solidarnosti s Izraelom prihvatio judaizam i u Latinskoj Americi je najveći zagovornik prava Izraela da radi šta želi i kako želi. Posljednjih sedmica neki argentinski mediji izvještavaju o pojačanom interesu Izraela za ulaganje u Argentinu. Odnos Mileija prema Izraelu je posljedica njegove namjere da slomi, kako kaže „komuniste“ u Argentini i regiji, pa je zbog toga od pojavljivanja u politici nudio ruku saradnje Sjedinjenim Američkim Državama – najvećem savezniku Izraela. Vlast koju je Milei zamijenio imala je potpuno drugačije stavove prema Palestini.
Ekvador, nakon što je dugo vremena imao ljevičarske vlade, sada se svrstao uz Izrael. Desničarski predsjednik Daniel Noboa, koji potiče iz bogate porodice, blizak je saveznik Trumpove administracije i po logici stvari svrstao se uz Izrael.
Podršku Izraelu je pružio i El Salvador kojim čvrstom rukom upravlja predsjednik Najib Bukele, koji je palestinskog porijekla i sin poznatog intelektualca, privrednika i imama Armanda Bukelea Kattána, čovjeka koji je sagradio prvu džamiju u toj centralnoameričkoj državi. Predsjednik Bukele, pozivajući se na svoje palestinsko porijeklo, osudio je palestinski Hamas nakon napada na Izrael i rekao da te „divlje zvijeri ne predstavljaju Palestince“.
U grupu država koje podržavaju Izrael spadaju i Paragvaj i Gvatemala.
Pravo na izbor
Navedeni stavovi nekih država, poput onih najmoćnijih (Brazil, Argentina, Kolumbija, Meksiko, Čile) poprilično su jasne i moguće je pratiti njihov tok, baš kao i onih koji su stav zauzeli zbog odnosa prema Sjedinjenim Američkim Državama i postavke da je „neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj“.
Dio država je zauzeo stav po principu da treba osuditi svako kršenje međunarodnog prava, bez obzira o kojoj se strani radilo.
Ali, dio objašnjenja za stavove nekih država možemo tražiti i u najvažnijim političkim i društvenim procesima u Latinskoj Americi od kraja Drugog svjetskog rata.
Neke su države napravile značajan iskorak posljednjih decenija, razvijajući se i jačajući, pa žele imati značajniji glas u svijetu. To se prije svega odnosi na Brazil, članicu BRICS-a i desetu ekonomiju svijeta koja je u ranijim godinama kotirala i bolje od toga. U Brazilu smatraju da ova velika država treba imati veći glas u svijetu, koji bi zavisno od ljevičarskih i desničarskih ideja trebao biti multipolaran ili pod kontrolom Zapada.
Predsjednik Lula da Silva je, naprimjer, pokušao posredovati u okončanju rata između Rusije i Ukrajine, ali nije imao nikakvog uspjeha.
Pored toga, latinoamerička podjela na ljevicu (koja je protiv dominacije Sjedinjenih Američkih Država) i desnicu igra važnu ulogu. Neki ljevičarski pokreti u Latinskoj Americi pokazivali su simpatije za palestinsku borbu od kraja Drugog svjetskog rata. Oni su podršku Palestini vidjeli kao borbu protiv kolonijalizma Zapada. Neki su stali uz Palestince zbog SSSR-a. Drugi su, vjerujući da Washington treba vući glavne konce na svjetskog pozornici, stali uz Izrael i gotovo sve druge države koje su Sjedinjene Američke Države vidjele kao saveznika.
Dio razloga za formiranje stava prema Palestini i Izraelu leži i u religiji. Naime, Latinska Amerika je pretežno rimokatolička, ali snažan rast bilježe evanđelisti i protestanti. Pored njih značajno je prisustvo i drugih kršćanskih denominacija, kao i judaizma i islama. Posljednjih decenija brzo raste broj ljudi koji ne pripadaju niti jednog religiji. Tako, naprimjer, Izrael ima veliku podršku u državama u kojima je značajan broj protestantskih i evanđelističkih vjernika (Guatemala s 40%, El Salvador s 30%, ili Brazil s 24%), koji su često na suprotnim stranama od rimokatoličke glavne linije. Aktuelni brazilski predsjednik nema značajnu podršku među protestantima i evanđelistima, jer oni daju podršku opozicionaru, bivšem predsjedniku Jairu Bolsonaru i Trumpovom savezniku.
Međutim, najvažniji razlog za ovakvu podjelu u Latinskoj Americi leži u činjenici da su tamošnji narodi okusili slobodu u odlučivanju, posebno od početka ovoga stoljeća. Građani na izborima dobijaju ono što izaberu i postizborna odstupanja od takvih stavova su rijetka. Ljevičari ne žele da Sjedinjene Američke Države dominiraju kontinentom, a desničari i centristi na razne načine žele uključiti najveću svjetsku silu u sve društvene i političke tokove.
Zato je glas podrške Palestini ili Izraelu, ustvari, glas pobune ili svrstavanja, a nekad korištenje prava da se svoj stav iskaže u skladu s onim u šta vladajući vjeruju i to se nekada uradi bez obzira na cijenu koju će platiti.
Ekskluzivno PISjournal
