PISjournal – U utorak je deset izraelskih okupacijskih borbenih aviona napustilo okupirane teritorije i krenulo prema Dohi. Njihova meta bilo je političko rukovodstvo Hamasa, koje se sastalo kako bi razgovaralo o najnovijem prijedlogu o prekidu vatre koji je promovirao Washington.
Neviđeni napad na „regionalnog saveznika“ SAD-a, koji je posredovao u pregovorima o primirju u Gazi, jasno pokazuje da su Izraelci spremni eskalirati na nove nivoe kako bi nametnuli svoju regionalnu hegemoniju, odbacujući ideju da će „neutralna“ ili čak zemlja saveznica SAD-a ostati netaknuta rastućim regionalnim ratom.
Operacija američke proizvodnje
Pretpostavlja se da su izraelski ratni avioni letjeli prema Dohi preko više zemalja – Sirije, Jordana, Saudijske Arabije – i na kraju su izveli brojne napade na političku kancelariju Hamasa u glavnom gradu Katara, blizu diplomatske enklave.
Iako agresija nije uspjela ukloniti visoko rukovodstvo Hamasa, poslala je poruku arapskom svijetu, posebno onima koji traže američke ekonomske i sigurnosne garancije kao proces za postizanje „mira“: Izgubili su svoj suverenitet u zamjenu za to da budu tržište za američke korporacije i interese.
Izrael, privjesak globalnog imperijalizma, već je dobio bjanko ček da napadne čak i „prijateljske“ zemlje ako to želi. Štaviše, to neće učiniti samo Izrael – agresija će biti u punoj saradnji sa Sjedinjenim Državama.
Da bismo razumjeli nivo saradnje, slijed događaja koji su doveli do bombardiranja Dohe mora se hronološki ispitati. Gotovo dvije godine, prijedlozi za prekid vatre (predaju) su više puta slati rukovodstvu Hamasa u Dohi – od samog početka Operacije Al-Aksa, do prije nešto manje od dvije sedmice.
Svaki put, rukovodstvo Hamasa se sastajalo u Dohi ili negdje drugdje, ispitivalo prijedloge i djelovalo u skladu s tim.
Tokom posljednja 23 mjeseca genocida u Gazi, cionizam i američki imperijalizam zabilježili su obrazac po kojem se vođe otpora sastaju.
Bez sumnje, vođe otpora su pod strogim nadzorom SAD-a, Izraela i drugih imperijalističkih mlađih partnera (kao što je Ujedinjeno Kraljevstvo). Koristeći sofisticiranu tehnologiju i potencijalne špijune (ili saradnike) na katarskom tlu, oni mogu precizno odrediti lokaciju i vrijeme ovih sastanaka.
Ovo je presedan koji je već uspostavljen tokom 12-dnevnog rata protiv Islamske Republike Iran, gdje su kolaboracionisti sarađivali s izraelskom obavještajnom službom kako bi signalizirali kada i gdje će se članovi Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC) sastati nakon početka izraelske agresije – a zatim su rukovodili napadom na sjedište IRGC-a, što je dovelo do mučeničke smrti nekoliko visokih zapovjednika.
Agresija na Iran dogodila se uoči šeste runde indirektnih nuklearnih pregovora između Teherana i Washingtona, kojima je posredovao Oman. Tako Amerikanci koriste „pregovore“ kao pokriće za provođenje svoje imperijalne agende u regiji.
Washington je posebno forsirao najnoviji prijedlog primirja za Gazu, predstavljajući ga kao konačni ultimatum rukovodstvu Hamasa. Željeli su da se rukovodstvo Hamasa sastane, samo da bi ih ubili.
Na dan napada, građanski novinari, koristeći obavještajne i podatke iz otvorenih izvora, uspjeli su pratiti putanju američkih i britanskih aviona u katarskom zračnom prostoru, kao i drugih aviona – lansiranih pod kontrolom i komandom CENTCOM-a – koji su omogućili početak izraelske agresije.
Neosporno je: američki i britanski avioni napustili su katarski zračni prostor iz svojih baza u Kataru, dopunili gorivom cionističke ratne avione kako bi ovi pogodili svoj cilj u Dohi, a zatim se vratili u svoju okupacijsku bazu na okupiranim teritorijama.
Agresija u Dohi je dozvoljena uz potpunu saradnju SAD-a, planirana danima unaprijed i bezobrazno potpomognuta od strane američkih i britanskih agenata iz Katara. Štaviše, nijedan sistem protivvazdušne odbrane nije naciljao izraelske ratne avione.
Ista protivvazdušna odbrana koja se aktivirala kako bi se suprotstavila iranskim raketama usmjerenim prema zračnoj bazi Al Udeid nigdje nije pronađena. Kao rezultat toga, pet osoba je navodno poginulo u terorističkom napadu – četiri člana osoblja palestinskog pokreta otpora i jedan državljanin Katara.
U saopštenju, američki predsjednik Donald Trump insistirao je da SAD nisu znale za napade do posljednjih trenutaka, kada su upozorile Katar, ali je bilo „prekasno“. U tipičnom američkom dvosmislenom govoru, Trump je izrazio žaljenje zbog udara, prebacivši krivicu sa SAD-a, dok je istovremeno udvostručio tvrdnju da je meta bila „vrijedna udara“.
Jasno je da, na osnovu činjenica na terenu, logističke strukture napada i uslova koji su stvoreni za napad, Trump laže i bavi se političkom kontrolom štete nad regionalnim saveznikom SAD-a koji je domaćin hiljadama vojnika.
Trumpova retorika je poznata i razumljiva realnost. Ono što izraelska agresija na Katar zaista pokazuje jeste da podređenost imperijalističkom svjetskom sistemu ne štiti od imperijalističkog svjetskog sistema.
Fatalno prijateljstvo
Katar je domaćin najznačajnije američke vojne baze u zapadnoj Aziji – zračne baze Al Udeid. Tamo su stacionirane hiljade vojnika, vojna oprema vrijedna milijarde dolara i osoblje koje direktno sarađuje sa sigurnosnim aparatom katarske države.
Baza i sigurnosni sporazum između SAD-a i katarske države omogućavaju američkoj vojsci provođenje nadzornih letova, agresije i logističkih operacija u regiji. Većina ovih operacija usmjerena je na Islamsku Republiku Iran, kao i na pokret Ansarallah u Jemenu.
Logistička svrha baze se praktičnije vidi u njenoj pomoći izraelskoj okupaciji – rutinskoj isporuci oružja bazama unutar okupiranih teritorija, kao i dopunjavanju goriva izraelskim avionima tokom operacija.
U zamjenu za ovu sofisticiranu američku bazu na katarskom tlu, Katar dobija „sigurnosne garancije“ – pristup kupovini oružja, obuci i obećanja sigurnosti od američkih partnera – samo ne od američkih saveznika poput izraelske okupacije, izgleda.
Uprkos tome što je Katar gomilao svoje zalihe zapadnog naoružanja, isti Patriot sistemi koji su aktivirani radi zaštite američkih interesa u Kataru tokom 12 – dnevnog rata nisu aktivirani da bi se sačuvali vlastiti građani Katara.
Pored samih sistema naoružanja, Katar je ranije ove godine učestvovao i u zajedničkoj vojnoj vježbi sa cionističkom okupacijom – vježbi osmišljenoj da oponaša dopunjavanje goriva u avionu tokom leta – taktiku koju koriste i SAD i Izrael kako bi napali Iran.
Katarsko podvrgavanje masovnom američkom vojnom prisustvu i flertovanje s normalizacijom u obliku ratnih igara s okupacijom nije bilo dovoljno da ga spasi od agresije na vlastitom tlu.
Izraelska agresija na katarsko tlo je bezobrazno poniženje arapske države Perzijskog zaljeva i poruka svim zemljama u regiji da Izrael može i hoće djelovati potpuno nekažnjeno, čak i ako se smatra saveznicom imperijalizma.
Katar je, prema američkim standardima, sve uradio kako treba. Poklonio je Donaldu Trumpu avion vrijedan 400 miliona dolara koji će se koristiti kao Air Force One. U njemu su bile smještene hiljade vojnika i tone američke opreme, korištene za izvođenje agresije protiv drugih muslimanskih i arapskih zemalja. Otvorio se američkim kapitalistima, postajući novo tržište za američku vladajuću klasu.
Uprkos tome, stoji poniženo, čisteći ostatke zračnog napada koji su izveli Amerikanci koji okupiraju njeno tlo, a ujedno i sahranjujući svog sunarodnjaka. Možda najgori dio od svega – nijedan metak nije ispaljen iz njihovog sofisticiranog američkog arsenala da protjera cionističke zračne osvajače.
Hoće li druge arapske zemlje sa sličnim sigurnosnim aranžmanima nešto naučiti iz ove epizode? Teško je reći. Budući da se na izraelsku agresiju neće odgovoriti dostojanstvenim vojnim odgovorom, jedno postaje jasno: arapski režimi, naoružani do zuba američkim oružjem, smiju imati samo dvije mete: vlastiti narod ako se pobuni protiv njega ili bilo kojeg zajedničkog neprijatelja kojeg dijele SAD.
Arapske vladajuće klase – postavljene kolonijalizmom, potpomognute petro-dolarima i vladajući oružjem koje podržava Zapad – igraju primarnu ulogu ne kao čelnici navodno suverene države, već kao garanti američke finansijske dominacije.
Njihove sigurnosne garancije su samo za njih same, sve dok ostaju u skladu s očuvanjem vladavine prava, a ne vladavine dolara.
Bilo bi potrebno antiimperijalističko buđenje – vjerovatno predvođeno pokretom običnih ljudi – da bi se promijenio ideološki stav arapskih država koje se ušuškavaju u cionizam-imperijalizam.
Američki ratni zločinac Henry Kissinger pada na pamet sa svojim značajnim citatom: „Možda je opasno biti neprijatelj Amerike, ali biti prijatelj Amerike je kobno.“
Ekskluzivno PISjournal
