Seyyed Mohammad Isa Nejad baloni
PISjournal – Za razliku od slučaja kubanske raketne krize, SAD ovaj put ne mogu drugoj strani odgovoriti ozbiljnom prijetnjom, jer Kina je, za razliku od Rusije – i njezinog prethodnika Sovjetskog Saveza – osim što je politički suparnik, važan ekonomski partner koji nije ugrožavao i ne ugrožava egzistenciju i američke temelje, i naglašava važnost Amerike u korištenju balona.
Osim kubanske raketne krize (1962.), Amerikanci su dva puta 7. decembra 1941. (napad na Pearl Harbor) i 11. septembra 2001. (napadi 11. septembra) pokazali da ne bježe od rata kad im se prijeti ili u slučaju iznenadnog napada , čak i ako se radi o svjetskom ratu ili najdužem (rat u Afganistanu) i najskupljem (rat u Iraku) ratu u historiji Sjedinjenih Država.
Zašto se to ovoga puta nije dogodilo prilikom otkrivanja 60-metarskog kineskog balona od strane građanina, a ne vojske i snaga protivvazdušne odbrane? I zašto kineski balon nije odmah uništen čim je identificiran i uprkos mogućnosti daljnjeg ispitivanja?
Šok kineskog balona
Bilo je već dovoljno čudno kada je takvu letjelicu prvi put vidio jedan građanin, a ne američka vojska, ali još je čudnije što su nakon njenog pada iznad Atlantskog okeana, uočena tri neidentificirana zračna fenomena (UAP) nepoznatih oblika (cilindričnog i osmerougaonog) i oborena iznad zračnog prostora Amerike i Kanade.
U skladu s tim, pristalice teorija zavjere i ljubitelji vanzemaljaca izjavili su da se možda radi o vanzemaljcima i NLO-u, a možda kako kažu neki drugi Amerikanci i poznati republikanski senator Ted Cruz, zbog osjetljivosti koju su izazvali kineski baloni, možda su baloni kućne izrade američkih učenika i oni jeftini komercijalni koji se prodaju na Amazonu bili sljedeće mete američkih lovaca F-22 i F-16, a nikakvi NLO-i ili kineski drugi baloni nisu bili u pitanju. Naravno, zdrav razum nalaže da, bez obzira na neprekidno presretanje ruskih strateških bombardera Tupoljev-95 i njihovog pratećeg tima iznad Aljaske, trebamo odustati od neprijateljstva vanzemaljaca i njihovih NLO-a i priznati, poput senatora Cruza, da postoji velika razlika između jeftine prijetnje balonima i preuveličanog odgovora američke vojske u sučeljavanju sa balonom ili kontroverznim balonima.
Govori se da su kineski baloni već prodrli u američki zračni prostor tokom predsjedničkog mandata Donalda Trumpa i najmanje tri puta u vremenskom periodu od januara 2017. do januara 2021. Ali nisu dospjeli na naslovnice jer je trebalo neko vrijeme da najviši američki vojni dužnosnici dobiju informacije o njima, a neki od njih su u početku klasificirani kao neidentificirani zračni fenomen (UAP), a ne kao neprijateljski ispitivački avion.
Zanimljivo je i pozicioniranje Kine po ovom pitanju, koja je nakon prihvaćanja vlasništva nad nedavnim balonom tražila izvinjenje i kompenzaciju za američku stranu te tvrdila da je navedeni balon bio samo za klimatska proučavanja te da je usljed skretanja s zadane rute usmjerio se prema strateškoj bazi Sjedinjenih država. Također, Kina je tvrdila da je do sada deset američkih balona, tokom prošle godine, na velikim visinama letjelo u zračnom prostoru zemlje bez dopuštenja Kine.
Američko gledanje na problem
Ako želimo koristiti baklju iz prošlosti da osvijetlimo daljnji put, vidimo da prije nedavnih događaja, posljednji put kada je do izražaja došla slabost američke protuzračne odbrane, desio se nevjerovatan događaj od 11. septembra 2001, kada su teroristička mreža Al-Qaeda i Bin Ladenovi sljedbenici jednostavno pokazali kako je Amerika, zadovoljna svojom inherentnom sigurnošću i plavim obodom dvaju velikih okeana te do koje mjere je s dva zalutala susjeda na sjeveru i jugu, utonula u slabost uzrokovanu svojim zadovoljstvom.
Kada su 11. septembra, osim u jednom slučaju, oteti avioni, jedan po jedan, gađali svoje zadane mete, američka vojska je izgubljeno i pasivno sve posmatrala i nije čak mogla osigurati Air Force One (specijalni avion američkog predsjednika).
Iako američko ratno vazduhoplovstvo i mornarica imaju široku i raznoliku zalihu izvidničkih i izviđačkih aviona, bombardera i lovaca, te uz velike i male prekomorske baze, imaju najveću flotu nosača aviona, te su jedan od najvažnijih izvoznika sistema protuzračne odbrane, ali 11. septembra nisu mogli efikasno odbraniti svoje nebo i građane.
Možda je direktan razlog to što su Sjedinjene Države prekomjerno zadovoljne inherentnom sigurnošću zbog svoje geografske pozicije i prekomjerno su se uživile u svoju ulogu supersile.
Ali ako pomno pogledamo model upravljanja Biden-Harrisove vlade, doći ćemo do modela vanjskog iznajmljivanja i unutarnje koncentracije. Sjedinjene Države učile su iz iskustava prethodnih predsjednika i pokušavaju potrošiti više svojih resursa na modernizaciju infrastrukture i stvaranje budućih industrija i tehnologija konkurentnijim nego u prethodnim decenijama, umjesto da direktno ili posredno ulaze u male i velike napetosti; i prepuštaju poslove lokalnim partnerima i saveznicima, od slučaja do slučaja, i zadovoljavaju se liderstvom i podrškom u slučajevima gdje je potrebno.
Vidimo da je čak i najvažniji prioritet Amerike danas, tj. slučaj Južnog kineskog mora i obuzdavanja Kine, u značajnoj mjeri predan Japanu, Južnoj Koreji, Australiji, Filipinima i Ujedinjenom Kraljevstvu, i Amerika, kao lider, nastoji osigurati potrebno oružje, baze i koordinaciju. I naravno, svojim snažnim prisutvom odašilje jasnu poruku Kini.
Situacija u slučaju Ukrajine je slična, a evropske članice NATO-a igraju svoju posebnu ulogu na istočnoevropskom frontu. Slučaj Bliskog istoka više nije toliko važan kao što je bio, a cionistički režim i Saudijska Arabija (iako pokušava igrati nezavisniju ulogu) dva su glavna partnera Washingtona u ovoj turbulentnoj regiji. A tradicionalna prisutnost ide i prema korištenju bespilotnih letjelica i njihovih plutajućih modela (Shah dronovi), satelitskih skeniranja i, u slučajevima potrebe, selekcije poruka kroz zajedničke vježbe, a ostalo je prepušteno lokalnim saveznicima i partnerima.
Zbog toga SAD ne izražava direktnu i oštru reakciju prema Kini, a uz strpljenje i odabir pravog trenutka dat će jednak i ne nužno sličan odgovor na ovu akciju. Odgovor koji će, poput slučaja s kineskim balonom, više sličiti zagonetki.
Kinesko gledanje na problem
Možda Peking insistira na tvrdnji da demokratski politički sistem i ustrojena tranzicija vlasti u razdobljima od četiri do osam godina nije kompatibilan s kulturom i tradicijom drevnih istočnih društava poput Kine, te da može ukazati na dokaze iz Mijanmara i Saudijske Arabije koji potvrđuju ovu tvrdnju.
Ali na polju ekonomije, od vremena Deng Xiaopenga do danas, pokušavao je biti dobar učenik zapadne ekonomske škole i ekonomskog liberalizma. Upravo zato ugušivanje, bojkot i sankcioniranje Kine nije jednostavno, kao što je slučaj s Rusijom. Kina i Amerika vrlo su važni partneri i u proizvodnji i trgovini, a ako jedna od strana želi suzbiti ovaj sve veći trend, obje strane će ispaštati.
U takvim okolnostima, od administracije Baracka Obame, Sjedinjene Države pokušavaju imati snažnu i efikasnu prisutnost u Južnom kineskom moru i Tajvanskom tjesnacu mijenjajući fokus s Atlantika na Pacifik i smanjujući pritisak svoje odgovornosti na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi. Na taj način Amerika je pokušala povećati svoje baze na Filipinima i pozvati svoje saveznike, kao i naoružati Australiju nuklearnim podmornicama, te institucionalizirati kineski prsten blokade. Čak i neki analitičari smatraju prisiljavanje Rusije na rat s Ukrajinom dijelom plana obuzdavanja Kine.
Ruski rat u Ukrajini može se tumačiti na različite načine. Sa stajališta Bruxellesa, ovaj rat je bio prvi napad jedne nuklearne sile na teritoriju Evrope, a sa stajališta Amerikanaca, bio je to nužan korak da se Moskva natjera da bira između teških opcija i da dokaže mogućnost ponovnog dešavanja atlantskog događaja iz doba Drugog svjetskog rata. Ali, Kinezi, koji su odavno navikli na tekstove Konfucija i Sun Tzua, vjerojatno će ovaj rat vidjeti kao udžbenik i dio cjeline, te ga pokušati skrenuti prema strani za ideju patriotskog jedinstva i budućnost otoka Tajvana, i ići dalje sa nastavkom ekonomske politike neizvjesnosti i interakcije sa Zapadom.
Možda je kineski balon bio suptilno upozorenje da Peking ne treba odgovoriti na vojnu prisutnost Sjedinjenih Država i njihovih saveznika u Južnom kineskom moru na isti način kao u Kalifornijskom zaljevu ili Floridi, već asimetričnim, jeftinim i optimalnim pristupom, može pred izazov staviti moć Sjedinjenih Država na nebu Srednjeg zapada i Saveznih država koje graniče s Kanadom. A možda uoči početka predizborne kampanje izazove šok kod Bidena i objelodani nedostatke modela upravljanja utemeljenog na liberalnoj demokratiji!
Završna riječ
Nema sumnje da Bidenova vlada nije zainteresirana za pokretanje otvorenog hladnog rata sličnog sovjetskom dobu i ne može ozbiljno zahtijevati odgovor od Kine zbog ovog nejasnog koraka. Kina insistira na tome da ovi baloni rade za klimatske i meteorološke studije i da su skrenuli s definiranog puta te da su već ranije svjedočili prisutnosti američkih balona na svojoj teritoriji. Ne treba zaboraviti da se baloni mogu lahko opremiti raznim znanstvenim i izviđačkim alatima, ali uglavnom ne mogu se tako dobro kontrolisati kao druge zračne letjelice, iako SAD tvrdi da je kineski balon imao opremu za promjenu smjera.
Za razliku od slučaja kubanske raketne krize, SAD ovaj put ne mogu drugoj strani odgovoriti ozbiljnom prijetnjom, jer Kina je, za razliku od Rusije – i njezinog prethodnika Sovjetskog Saveza – osim što je politički suparnik, važan ekonomski partner koji nije ugrožavao i ne ugrožava egzistenciju i američke temelje, i naglašava važnost Amerike u korištenju balona.
Iskustvo prošlog stoljeća pokazalo je da je u nedostatku temeljne prijetnje, prijetnja upotrebom nuklearnog oružja neefikasna čak i kada se radi o najslabijim zemljama, a kamoli protiv druge nuklearne sile. Ako je tokom kubanske raketne krize prijetnja Johna F. Kennedyja da će upotrijebiti nuklearno oružje i igrati ulogu luđaka bila uspješna, to je bilo zbog prijetnje postojanju i utemeljenju Amerike te odvraćajuće i odbrambene prirode poruke Bijele kuće, ali ako su, primjera radi, Sjedinjene Države zaprijetile ljevičarskim vladama u Južnoj Americi nuklearnim napadom, takva je prijetnja bila više izrugivanje nego što je bila efikasna.
U današnjem haotičnom i tranzicijskom svijetu, ako Amerika ima pravo biti prisutna u Južnom kineskom moru pod izgovorom da obezbjeđuje sigurnost slobode prolaza kroz međunarodne vodene putove i tjesnace, zašto jedan kineski balon ne može pod izgovorom da je skrenuo s putanje i da je namijenjen za naučna istraživanja krenuti preko granice Amerike i Kanade?
Odgovor na takvu prijetnju bit će težak i skup, a šutnja i nedjelovanje protumačit će se kao prihvaćanje djelimičnog poraza. Nije pretjerano tvrditi da je takva laka i suzdržana pozicija za američku vladu teža od suočavanja s vanzemaljcima i njihovim NLO-ima, pogotovo jer su u eri izlaska s Bliskog istoka i ruskog rata u Ukrajini, Demokrati suočeni s odlučujućim izborima i svaka pogreška Bidenove administracije u suočavanju s Kinom smatrat će se poput poklona za pobjedu Republikanaca.
Na kraju će američki i kineski diplomati sjediti za istim stolom i neće dopustiti daljnje podizanje razine napetosti u slučaju srušenog balona, jer će dolijevanje ulja na vatru pekinško-washingtonskih razlika biti strašnije od invazije vanzemaljaca a gledanje velikog rata između dvije zemlje bilo bi čudnije nego gledati NLO iznad gradova.
Ekskluzivno PISjournal
