Osman Softić
PISjournal–Pakistan je uvučen u duboku političku krizu koja je kulminirala krajem prošle sedmice, što je navelo pakistanskog predsjednika Arifura Rahmana Alvija da raspusti parlament, čime je zaobišao glasanje o nepovjerenju vladi premijera Imrana Khana.
Sada se vjeruje da je glasanje bilo dozvoljeno ,Khanova vlada bi pala. Odluku predsjednika vladajuće stranke Pakistani Tehreek-e-Insaf(Pakistanskog pokreta za pravdu-PTI) da prekine parlamentarnu sjednicu prije izglasavanja nepovjerenja vladi, kritičari vide kao očajnički pokušaj premijera da se održi na vlasti po svaku cijenu.
Širom Pakistana vlada nezadovoljstvo zbog lošeg rada vlade u upravljanju ekonomijom i vanjskim poslovima. Neki posmatrači ocjenjuju posljednja pakistanska politička previranja kao ustavnu krizu bez presedana koja može izazvati dalekosežne posljedice. Otvorena vojna diktatura, demokratski parlamentarizam često potkrijepljen nesrazmjernim utjecajem vojske iza kulisa, kao krajnjeg pakistanskog arbitra i vjerovatno najmoćnije političke snage u zemlji, miješali su se kroz modernu povijest Pakistana od njegovog formiranja 1947. do danas.
Premijer tvrdi da je pokušaj izglasavanja nepovjerenja protiv njega bio neustavan i da je prekršio član 5 pakistanskog ustava. Khanove pristalice su ustrajne u tome da je pakistanska opozicija korištena kao zgodno oruđe Washingtona čiji su “gospodari lutaka” odlučili da više ne tolerišu nezavisni vanjskopolitički kurs Pakistana. Nekada žestoko lojalan saveznik Sjedinjenih Država, Islamabad se stalno okreće prema Pekingu, a nedavno čak i prema Moskvi, hladnoratovskom protivniku Pakistana.
Vrijedi podsjetiti da se Kina obavezala da će uložiti 70 milijardi dolara u najveći pakistanski infrastrukturni projekat, Kinesko-pakistanski ekonomski koridor (CPEC). Ovaj infrastrukturni megaprojekat simbolizira kičmu kineske inicijative Pojas i put (BRI), složene mreže autoputeva, željeznica, plinovoda i naftovoda koji se protežu duž Pakistana od sjevera prema jugu. Luka Gwadar na Arapskom moru predstavlja najstrateškiju jezgru cijelog projekta i postala je razlog za kontroverze što je izazvalo lokalno protivljenje naroda Baluča koji se osjećaju marginalizirano zbog privilegovanih ugovora koji se očito daju kineskim korporacijama i radnicima.
Balučistan je dom pobunjeničkog separatističkog pokreta čiji destabilizirajući napadi potkopavaju CPEC i usporavaju kinesku inicijativu Novog puta svile, koju neki posmatrači pripisuju tajnom miješanju indijskih RAW obavještajnih operativaca. CPEC se proteže od zapadne granice Kine u autonomnoj regiji Xinjiang Uyghur (XUAR) i kao takav označava spas kao alternativni koridor između Kine i Afrike, Bliskog istoka i Evrope.
Ovaj koridor skraćuje vrijeme i smanjuje cijenu pomorskog puta koji mora da prođe kroz moreuz Malacca,uski prolaz između Indonezije, Malezije i Singapura, koji bi u slučaju bilo kakvog budućeg ozbiljnog sukoba između SAD i Kine mogao biti blokiran, a što bi Kinu izolovalo od njenih trgovinskih partnera u svijetu.
Takav scenario bi kinesku industriju bacio na koljena. Pakistan je stoga najvredniji strateški partner Kine. Pored CPEC-a, u Pakistanu, sličan projekat, iako manjeg obima i značaja, gradi Kina kako bi preko Mjanmara (Burma) stigla do Bengalskog zaljeva. Ovo je poznato kao projekat kinesko-mjanmarskog ekonomskog koridora (CMEC). Velike rezerve gasa nalaze se u obalnom području mjanmarske provincije Rakhine (Arakan), gdje više od decenije svjedočimo genocidu nad muslimanskom manjinom Rohinja, koja je na tom području živjela vijekovima i iz koje su protjerani . CMEC, sekundarni energetski-trgovinski koridor kojim Kina nastoji osigurati svoju dugoročnu stratešku nezavisnost od moguće američke blokade, proteže se od Kunminga u kineskoj provinciji Yunnan, preko Mjanmara sve do luke Kyaukphyu.
Zanimljivo je da je samo stotinu kilometara južno, dubokomorska luka Sittwe ,koju je izgradila Indija kao dio strateških energetskih rješenja u regiji Bengalskog zaljeva za korištenje bogatih resursa Mjanmara i kako bi spriječila monopolizaciju Pekinga nad regionom. Ove dvije luke u Mjanmaru, na koje Kina i Indija, kao dvije velike konkurentske sile u regiji, računaju praktično su ogledalo luka Gwadar u Pakistanu i Chabahar u Iranu, koje su također strateške energetske žile na koje se oslanjaju ove dvije sile, pokušavajući unaprijediti svoje geoekonomske i geostrateške interese u Južnoj Aziji, ključnoj regiji u kojoj živi više od polovine svjetske populacije.
Kako se tektonski pomaci dešavaju i ekonomski i strateški interesi ubrzano okreću sa Zapada na Istok, ovaj dio svijeta sve više postaje od najveće važnosti za budućnost globalnih odnosa između velikih svjetskih sila. Otuda povećan interes Washingtona i njegovih saveznika za ovaj dio svijeta. Washington je već neko vrijeme u diplomatskoj ofanzivi u Južnoj Aziji. Bivši američki predsjednik Barack Obama posjetio je Mjanmar (Burmu) kao i njegova državna sekretarka Hilary Clinton pokušavajući namamiti ovu bogatu azijsku diktaturu u američki tabor tako što su u prošlosti podupirali hibridni poludemokratski režim Aung San Suu Kyi kako bi mogli okružiti Kinu uz pomoć režima koji je prijateljski prema SAD-u i na taj način blokirati njen ulazak u Bengalski zaljev. Turbulentni razvoj događaja u Mijanmaru koji je prošle godine vratio vojnu diktaturu potvrđuje neuspjeh američke politike da postigne svoje ciljeve.
Promjena vanjskopolitičke putanje Pakistana, posebno ako bi mogla destabilizirati pakistansko-kineske odnose i usporiti napredak BRI-a, svakako bi bila u interesu globalne američke hegemonije. Zbog nezamjenjive uloge Indije u ovom procesu, budući da je Indija izuzetno važna za uspješnu američku politiku u Indo-Pacifiku, Washington izgleda nestrpljiv da je poštedi kritika uprkos drakonskom kršenju ljudskih prava muslimana u Kašmiru od strane Indije i gledanju na drugu stranu pred eksplicitnoj fašističkoj politici BJP-a prema muslimanima, kršćanima i drugim manjinama.
Čini se da je Washington čak zadovoljan nastavkom bliskog strateškog partnerstva Indije i Rusije. Indija je od velike strateške važnosti za Washington u implementaciji najnovije indo-pacifičke strategije i New Delhi je toga potpuno svjestan. Indija se stoga osjeća slobodnom da beskrupulozno provodi svoju internu politiku isključivosti zasnovanu na rasističkoj hinduističkoj ideologiji, kako bi stvorila hinduističku državu Hindu Raštra. Bidenova administracija, koja se može pohvaliti politikom zaštite ljudskih prava, uključujući prava vjerskih i etničkih manjina, politikom koju je stavila u srž svoje vanjskopolitičke strategije, prilično je agilna kada je riječ o osudi kršenja ljudskih prava u Kini ( Ujguri u Xinjiangu, Tibetu, Unutrašnjoj Mongoliji, Tajvanu, Hong Kongu), ali kada je u pitanju Indija, njen strateški partner u regionalnoj asocijaciji QUAD, američka diplomatija djeluje suprotno svojim proklamovanim principima što izgleda potpuno dvolično.
To, zapravo, dokazuje koliko je politika ljudskih prava u međunarodnim odnosima uvjetovana daleko bitnijim stvarima koje diktira kako realpolitika, potpomognuta geopolitičkim obrazloženjem, tako i ekonomski interesi koji su u konačnici usmjereni na očuvanje globalne hegemonističke pozicije Sjedinjenih Država.
Politička kriza u Pakistanu, pored rasta cijena i ekonomskih poteškoća s kojima se Pakistanci suočavaju, proizilazi iz frustracija zbog lošeg ekonomskog upravljanja i također odražava zabrinutost oko smjera u kojem je pakistanski vanjskopolitički kurs krenuo pod vodstvom Imrana Khana. Premijer Khan i njegovi saveznici optužuju Washington da pokušava srušiti njegovu vladu, dok svoje političke protivnike označavaju kao vazale Washingtona koji “sprovode naredbu Washingtona” u pokušaju da svrgnu njegovu vladu koju vodi Tehreek-i-Insaf.
O tome očito svjedoče česte posjete lidera političke opozicije američkoj ambasadi u Islamabadu posljednjih dana prije priprema za glasanje o nepovjerenju Khanovoj vladi. Imran Khan citira depešu pakistanske ambasade u Washingtonu koja prenosi razgovor s visokim zvaničnikom State Departmenta koji je kritikovao premijerove nedavne političke poteze. Naravno, na diplomatski način, američki zvaničnici su odbacili sve insinuacije da pokušavaju da sruše njegovu vladu.
Zapad je kritikovao Khanovu posjetu Moskvi, posebno Sjedinjene Države. Amerikanci, naravno, imaju ogroman indirektan uticaj na Pakistan, kroz svoju ulogu u Međunarodnom monetarnom fondu (MMF). Već neko vrijeme vode se pregovori između vlade Khana i Međunarodnog monetarnog fonda o paketu pomoći od 6 milijardi dolara koji Pakistanu očajnički treba da popravi tešku socijalnu situaciju u zemlji zbog inflacije povezane s pandemijom COVID-19 i poskupljenja hrane i goriva, što je neminovno izazvalo nezadovoljstvo građana koji se suočavaju sa teškim životnim uslovima.
Neki analitičari smatraju da su problemi premijera Khana počeli nakon što je javnost počela da percipira da su pakistanske oružane snage na neki način signalizirale da više ne podržavaju premijera. Pakistanski generali su navodno nezadovoljni lošim ekonomskim upravljanjem njegove vlade i ne odobravaju njegove spoljnopolitičke poteze. Pakistanski lider otvoreno je podržao povratak talibana na vlast u Kabulu prošle godine. Khan je prokomentarisao njihovo preuzimanje, rekavši da su Afganistanci “razbili okove ropstva”. Vrijedi imati na umu da je Imran Khan etnički Paštun, a talibani uglavnom dolaze iz redova Paštuna. Postoji mogućnost da više nije poželjno da premijer bude na čelu države, između ostalog i zato što mu se ne vjeruje jer je etnički Paštun.
Pakistanski pokret Tehreeki Insaf (PTI) nastao je na platformi za borbu protiv pakistanskih političkih dinastija koje predstavljaju pakistanski establišment. Oružane snage nisu odgovorile na politiku vječnih trvenja između dvije velike pakistanske feudalne korumpirane klike, te su 2018. podržale dolazak Khanovog pokreta na čelo vlade u Islamabadu. Dvije najveće opozicione stranke u Pakistanu su tradicionalne feudalne organizacije ili političke dinastije. Pakistanska muslimanska liga Nawaz (PMLN) koju vodi Shahbaz Sharif, brat bivšeg diskreditovanog premijera Nawaza Sharifa, čije je uporište u većinskoj provinciji Pendžab.
S druge strane, Pakistanska narodna partija (PPP), koju predvodi Bilawal Bhutto Zardari, sin bivše premijerke Benazir Bhutto i bivšeg predsjednika Asifa Zardarija, ima najveće uporište u provinciji Sindh. Ove dvije stranke smjenjivale su se na političkom čelu Pakistana decenijama, kada im je vojska to dozvoljavala i kada nije imala direktnu vlast.
Imran Khan optužio je ove dvije tradicionalne pakistanske političke dinastije za pljačku pakistanskog nacionalnog bogatstva i za skrivanje korupcijom stečenog bogatstva na tajnim računima u inostranstvu u Londonu, Dubaiju i na drugim mjestima.
Međutim, pomenute dvije političke dinastije, ma koliko bile korumpirane, imaju svoje pristalice i u stanju su da veliki broj svojih pristalica izvedu na ulice u znak podrške. Vojska se s njima obračunala na svoj način, bilo to nasilnim otimanjem vlasti ili češće sponzorišući kontraproteste, obično uticajnih islamističkih grupa, koje, iako politički marginalne, ipak mogu da izvedu veliki broj pristalica na ulice . U novije vrijeme, vjerovatno s ciljem slabljenja talibanskog terorističkog pokreta u Pakistanu-Tahrik-e-Taliban Pakistan (TTP) ,vojska je favorizirala neke islamske grupe u odnosu na druge. Dva šira islamska popularna trenda dominirala su pakistanskom islamskom pozornicom. Prvi je zasnovan na tradiciji sunitske škole islama Deoband i potiče iz Deobanda u Indiji u vrijeme kada Pakistan nije postojao kao država. Ovaj pokret je najrašireniji među Paštunima. Drugi, rivalski islamski pokret, dolazi iz Barelvi islamskog učenja. Deobandi su usvojili neke karakteristike saudijskog vehabizma, dok su Barelvi više orijentisani prema tradicionalističkom islamskom tumačenju koje također baštini sufizam. Ima korijene u učenjima lokalnih sufijskih šejhova i poštuje duhovne centre i kult islamskih sufijskih svetišta.
Kako bi disciplinovala političku elitu, pakistanska vojska često poseže, otvoreno ili prikriveno, da formira neku vrstu taktičkog saveza sa ovim pokretima, u zavisnosti od toga šta joj se u tom trenutku čini pogodnim. Sada premijer Khan insistira na tome da se bori za islam, očuvanje demokratije i osiguravanje transparentnosti i pravde, dok tvrdi da ga Washington pokušava zbaciti s vlasti miješanjem i manipulacijom pakistanske opozicije.
Pakistanski akademik Ejaz Akram tvrdi da američki establišment, nakon poniženja u Afganistanu i zbog neuspjeha da prošlog mjeseca okupi islamski svijet da ga podrži u osudi Rusije i uvođenju sankcija i nakon svoje dominacije svjetskom scenom, sada ulazi u svoju terminalnu hegemonističku fazu.
Washington se stoga ponaša nepromišljeno. Akram tvrdi da posljednja manifestacija takvog američkog ponašanja odražava pokušaj svrgavanja Imrana Khana. Ovaj akademik to naziva pokušajem da se proizvede promjena režima u Islamabadu, a činjenica da je to izjavio i sam premijer nije mala stvar. Kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi također je osudio miješanje Washingtona u unutrašnje stvari Pakistana, strateškog partnera Kine. Yi je rekao da Peking neće dozvoliti Americi da uvuče manje nacije u sukob, dok je osudio američki “hladnoratovski mentalitet”. Kina je odlučila da ne dozvoli Washingtonu da se ne miješa u njene orbite i značajno azijsko partnerstvo u nastajanju, koje uključuje Rusiju, Iran, Afganistan i neke druge zemlje u centralnoj Aziji.
Pokušaji pakistanske opozicije da svrgne vladu Imrana Khana značili bi kraj eksperimenta vladavine u Pakistanu od strane relativno nove političke organizacije koja je došla na vlast na osnovu borbe protiv establišmenta opterećenog kriminalom, korupcijom i nepotizmom. Ono što Khanova vlada sada traži je da pakistansko pravosuđe ispita da li je bilo stranog uplitanja u unutrašnje političke procese putem ucjene i mita. Imran Khan je još uvijek popularan među masama kao oličenje njihovih težnji za boljim životom. Imran Khan je 27. marta održao dvosatni govor na skupu od oko 200.000 pristalica. Premijer je tada javno rekao da strane sile traže njegovu smjenu i da opozicija sarađuje s njima. U središtu krize je pismo koje je pakistanskom ambasadoru u Washingtonu navodno uručio visoki zvaničnik State Departmenta u kojem prijeti Khanovoj vladi, signalizirajući odmazdu ako se ne povuče ili promijeni politiku, i izglasavanje nepovjerenja.
Khan je otišao korak dalje i rekao da bi sljedeća faza borbe protiv Pakistana i njegove nezavisne politike mogla biti pokušaj njegovog ubistva. Vlada je pozvala i američkog ambasadora, kome je uputila demarš, što takođe govori o ozbiljnosti situacije. Sama činjenica da je ugledni pakistanski sudija Athar Minallah iznio pravno mišljenje da premijer Khan ne bi trebao javno iznositi sadržaj navedenog dokumenta jer je položio zakletvu da će čuvati državne tajne. Sve to ukazuje na duboku krizu globalnih razmjera, koja po nekim elementima podsjeća na ukrajinski Majdan 2014. U ovom slučaju jasno je da je riječ o svojevrsnoj pojavi novog hladnog rata između SAD-a i Kine, na pakistanskom tlu čija teritorija postaje proxy bojno polje u novoj velikoj igri koja se odvija između velikih sila za prevlast u Južnoj Aziji.
Akram navodi i da je održana sjednica Državnog vijeća za nacionalnu bezbjednost, ali su predstavnici opozicije bojkotovali sastanak. Na sastanku je odlučeno da se pozabavi zvaničnim kritikama i osudama Washingtona. Nagađa se da je američko pismo poslano u ime državnog podsekretara preko Assada Majeed Khana, pakistanskog ambasadora u Americi. U pismu se navodi da će postojati nepovjerenje u Khanovu vladu, da premijera treba obavijestiti da će se to dogoditi i da se ne smije tome suprotstavljati, već joj se povinovati, a u slučaju bilo kakvog otpora suočiti se s ozbiljnim posljedicama. Dan poslije pokrenut je zahtjev za izglasavanje nepovjerenja premijeru Imranu Khanu. Premijer Khan je navodno dobio informacije od obavještajaca o modalitetima koji se koriste za podmićivanje određenih parlamentaraca kako bi ih namamili da pređu na drugu stranu.
Sasvim neobično, vojni vrh je izrazio neutralnost u ovim političkim previranjima. Premijer je kritikovao oružane snage koje, kako je rekao, ne bi trebale ostati neutralne kada je riječ o direktnom miješanju stranih sila u unutrašnja politička pitanja Pakistana. Akram dalje kaže da je ministar vanjskih poslova Shah Qureshi tom prilikom posjetio Peking. Po povratku iz Pekinga, navodno, vojska je pokazala razumijevanje za mjesto premijera. Ako se dokaže strano uplitanje (intervencija SAD), to bi moglo dodatno pogoršati odnose s Washingtonom, a Pakistan bi se mogao suočiti sa tužbama koje bi mogle rezultirati kaznama za izdaju i saradnju sa stranim silama na svrgavanju demokratije. Opozicioni lideri mogli bi se naći iza rešetaka. Da li će Imran Khan moći izaći na kraj sa svojim protivnicima u ovoj najvećoj krizi svoje vladavine do sada, da li će oružane snage stati na njegovu stranu ili protiv njega, pokazat će se u narednim sedmicama.
Pakistan je u posljednje vrijeme vodio nezavisnu vanjsku politiku i činilo se da pod vodstvom Khana ne želi slušati američke naredbe. Pakistanski građani također su svjesni tektonskih promjena koje signaliziraju pad američke globalne moći. Ajaz Akram također tvrdi da Pakistanci više ne mare za sankcije kao prije. Sve je izvjesnije da Pakistan, u suradnji s Kinom, želi potisnuti američku moć i utjecaj izvan regiona, te da ima podršku Irana, Afganistana i Rusije.
Čini se da je najnovija ustavna kriza koja potresa Pakistan sve više bojno polje između dva tabora čiji su protagonisti navodno Indo-američka alijansa, koja koristi korumpirane političke klike,medijsku mašineriju koju drži pod svojom kontrolom i grupu zapadnjačkih liberalnih intelektualaca s jedne strane i demokratski izabranu i legitimnu vladu s harizmatičnim i popularnim premijerom koju podržava većina pakistanskog stanovništva. Koji će koraci poduzeti pakistanske oružane snage svakako će biti odlučujući faktor u trenutnoj konstelaciji. Ponovno uspostavljanje ili ponovni izbor PTI-a na vlast uvelike će zavisiti od toga da li su pakistanski generali sposobni ili voljni da se odupru pritisku moćnih saveznika u Washingtonu.
