PISjournal–Sudan polako postaje novo žarište sukoba u islamskom svijetu. Tek što je rat u Jemenu okončan i nakon što su se arapske zemlje opet okrenule Siriji obećavajući saradnju i donacije kako bi joj pomogli da se ponovo izgradi, u Sudanu su pale nove žrtve.
U prethodnom tekstu smo govorili o tome koje su sukobljene strane u ovoj zemlji. Naime, nakon nekoliko mjeseci zatišja, sukobi su ponovo izbili u subotu i Snage za brzu podršku (RSF) kojima komanduje general Mohamed Hamdan Dagalo i državne vojne snage predvođene generalom Abdelom Fatahom al-Burhanom, postrojile su se jedna protiv druge u borbi za kontrolu nad zemljom.
Sukobi su izbili u vazdušnoj bazi na jugu glavnog grada Khartum. Ubrzo su se borbe proširile širom glavnog grada, uključujući štab vojske, aerodrom i predsjedničku palatu.
Portparol vojske rekao je da su pobunjenici prodrli na aerodrom u glavnom gradu i otvorili vatru na civilna vozila i da je vojska kao odgovor morala uništili preko 80 vozila RSF militanata.
Vojska je koristila borbene avione da bombarduje položaje RSF-a kako bi ih potisnula nazad. Slike i videosnimci iz Khartuma koji kruže društvenim mrežama pokazuju da se vatra i eksplozija mogu vidjeti posvuda, a glavni grad izgleda kao ratna zona. Prema izvještajima, više od 100 ljudi je ubijeno, a neki su povrijeđeni u ovim sukobima. Stanovnici glavnog grada kažu da nikada nisu vidjeli ovakve prizore jer se sa svih strana čuju pucnji.
Vojni tenkovi i teška vojna vozila blokirali su puteve koji vode do predsjedničke palate u centralnom Khartumu kako bi spriječili mogući napad RSF-a. Na aerodromu u Khartumu zbog sukoba su izgorjela dva putnička aviona, a rad aerodroma je zaustavljen. Teška razmjena vatre, također, je zabilježena oko predsjedničke palate, a RSF je tvrdio da je preuzeo kontrolu. Iako je šef sudanskog Vojnog vijeća premješten na sigurno, zauzimanje predsjedničke palače moglo bi demoralizirati vojsku i natjerati je da se povuče i otvori put RSF-u da preuzme kontrolu.
Za sada borbe još uvijek traju.
Historija Sudana
Sudan je država u sjeveroistočnoj Africi, po površini treća na kontinentu. Na sjeveroistoku izlazi 853 km dugom obalom na Crveno more, a graniči sa sljedećim zemljama: Egiptom, Libijom, Čadom, Srednjoafričkom Republikom, Južnim Sudanom, Etiopijom i Eritrejom.
Prije sticanja nezavisnosti bio je pod kondominijem Velike Britanije i Egipta, s tim da je Britanija bila ta koja je de facto imala svu vlast; Egipat se nije mnogo pitao. Dok je bio pod upravom Britanaca, Sudan je bio podijeljen na napredniji arapski sjever i crnački jug. Na sjeveru je dominirao islam dok su na jugu djelovali kršćanski misionari.
Godinu dana prije sticanja nezavisnosti 1956. na jugu je izbio građanski rat zbog nezadovoljstva tamošnjih kršćana hegemonijom muslimana u političkom i ekonomskom životu zemlje. Mirovni je sporazum postignut 1972. poslije 17 godina borbe, ali se rat ponovno rasplamsao 1983. godine nakon što se ukinulo dogovorenu autonomiju juga i uvelo elemente šerijata u sudanske zakone. Od nezavisnosti Sudanom su uglavnom vladali vojni oficiri koji su na vlast dolazili državnim udarima.
Do 2019. godine Sudanom je vladao Omar al-Bashir, vojni oficir koji je došao na vlast vojnim udarom 1989. godine.
Antiizraelski stav Sudana i podrška Palestini
Sudan je zajedno s ostalim arapskim državama učestvovao u arapsko-izraelskim ratovima. Štaviše, u glavnom gradu Sudana, Khartumu, održan je samit Arapske lige 1967. godine, nakon Šestodnevnog rata. Na tom samitu donesene su 3 odluke ili tzv.”tri NE” – NE priznanju Izraela, NE pregovorima s Izraelom, NE miru s Izraelom.
Sudan je uvijek bio na strani Palestine i podržavao njenu nezavisnost i borbu za slobodu. Mnogi Palestinci su odlazili u Sudan da žive i da studiraju. U Sudanu je otvorena ambasada Palestine. Također, Sudan je pomagao vojno oružane palestinske grupe.
Podjela Sudana i uloga Izraela
Posljednji građanski rat je završen mirovnim sporazumom prema kojem je sudanski jug dobio veliku samoupravu i pravo da se za 6 godina izjasni o potpunoj nezavisnosti. Referendum o nezavisnosti se održao 9. januara 2011. godine.
Referendum se održavao od 9. do 15. januara 2011. godine. Preliminarni rezultati južnosudanske referendumske komisije od 30. januara 2011. kazuju da je 98% birača glasalo za nezavisnost, dok je 1% izabralo sudansko jedinstvo. Konačne se rezultate priopćilo 7. februara. Rezultat je bio 98,83% glasova za nezavisnost. Predsjednik Sudana Omar al-Bashir je prihvatio rezultate i izdao republički dekret o ishodu referenduma. Južni Sudan je postao nezavisan 9. jula 2011. godine.
Ono što je važno obraditi u ovom dijelu jeste uloga i podrška Izraela Južnom Sudanu koja ima svoju dugu historiju. Jug Sudana se uvijek opirao arapskom sjeveru. To je bila idelna prilika za Izraelce da u ljudima na jugu nađu saveznike.
Međutim, tek 1967. godine, odnosno za vrijeme Šestodnevnog rata, Izrael dobija priliku za punu pravu saradnju sa jugom. Sudan je, kako smo ranije naveli, učestvovao u arapsko-izraelskim ratovima boreći se uz egipatske vojne snage. Joseph Lago, tadašnji vođa Južnosudanske gerilske organizacije Anya-Nya, očajnički je apelirao Izraelu, tražeći od njega da pomogne u sprječavanju integracije sudanskih jedinica u egipatsku vojsku tako što će ih zabuniti stalnim sukobom sa borcima s juga. To bi imalo brojne prednosti za Izrael, uključujući jačanje izraelskih operativnih veza sa Kenijom i Etiopijom, koje su bile države unutar izraelskog geostrateškog interesa. Pružanje takve pomoći imalo bi i moralnu težinu: Izrael bi pomogao naciji koja se bori za nezavisnost, pomagao bi jednom narodu koji se bori protiv onoga što su Južni Sudanci nazivali “islamskom tiranijom”.
To je, naravno, išlo na ruku Izraelu jer su svakako ratovali protiv Arapa i muslimanskog svijeta. Otcjepljenje Južnog Sudana od Sjevernog i odvajanje ove regije s velikim rezervama nafte bio je prvi korak za prodor cionizma i Amerike u Africi s ciljem kontrolisanja djelatnih aktivista ovog kontinenta, uključujući i Egipat.
Saradnja ljudi sa juga Sudana i Izraela je bila i očekivana, mahom iz vjerskih razloga. Naravno, Izrael je to iskoristio kao priliku za ostvarivanje vojne pobjede i realizaciju svojih teritorijalnih i geostrateških planova.
Kršćani u Južnom Sudanu, prema vjerskim učenjima, smatraju Izrael “Svetom zemljom” i da je nezavisnost Južnog Sudana zapravo Božije proročanstvo. Pozivaju se na proroka Izaiju u Bibliji gdje piše: “Svi stanovnici zemlje i građani svijeta, kad se digne zastava na gorama, gledajte, kad zatrubi truba, slušajte!” i “U ono će se vrijeme prinositi darovi Gospodu nad vojskama od dugostasnog, glatkog naroda, od naroda strahovitog kojeg se boje od odvajkada, od naroda, koji silnom snagom pogazi sve, kroz kojega su se zemlju provlačile rijeke, – tamo k mjestu imena Gospoda nad vojskama, k Sionskoj gori.”
Vjerska lica kršćana Južnog Sudana tumače da je zastava spomenuta u prethodnim stihovima zapravo zastava Južnog Sudana, a trube zapravo himna novonastale države. Veliki broj vjerskih lica, vjernika svih kršćanskih denominacija odlazi u Svetu zemlju na hodočašće.
Izrael za njih nije samo sveta zemlja u biblijskom smislu već i veliki saveznik na putu nezavisnosti.
Uzajamni strateški značaj Južnog Sudana i Izraela bio je osnova dugotrajnih odnosa koji su započeti kasnih 1960-ih i traju do danas. Tokom višedecenijskog građanskog rata u Sudanu, Izrael je vidio Južni Sudan kao potencijalnog saveznika u inače neprijateljskom arapsko-muslimanskom regionalnom susjedstvu. Južni Sudan je sa svoje strane gledao na Izrael ne samo kao na potencijalni izvor vojne pomoći već i kao na moralnog partnera.
Sjeverni Sudan – oponent zapadnjačko-izraelskim planovima
Veliki i ujedinjeni Sjeverni Sudan s moćnom vladom remeti dugoročne interese Zapadne osovine u Južnom Sudanu, Africi i slivu Crvenog mora, a prema Zapadnjacima, ovaj vakuum može pružiti mnoge mogućnosti Istočnoj osovini, odnosno Rusiji i Iranu, kako bi povećali svoj uticaj u Crvenom moru.
Zapadna osovina vodi višeaspektualnu igru u Sudanu, sigurnost crpljenja resursa u Južnom Sudanu i njihovo prebacivanje u Crveno more kroz Sjeverni Sudan, uspostava prozapadne vlade kako bi se obuzdao uticaj Irana, Rusije, Kine u Sudanu – program koji sada sprovodi Abdul Fattah Burhan – obuzdavanje Egipta sigurnosnim instrumentima i koškanje oko rijeke Nil kao jedne od najvažnijih zemalja u islamskom svijetu, te konačno promicanje Abrahamskog sporazuma u afričkim zemljama i sučeljavanje s uticajem Irana u Eritreji, neki su od najvažnijih programa zapadne osovine u Sudanu.
S obzirom na formiranje novog političkog aranžmana između arapskih i islamskih zemalja s Iranom (i Iran i Arapi imaju značajan uticaj u Africi) te povećanje saradnje arapske osovine s Kinom i Rusijom, treba vidjeti mogu li se posljedice ovog historijskog nadmetanja vidjeti u Africi ili ne (upravo kao što su sporazumi između arapskih zemalja i Irana ostavili i kao što će ostaviti svoje posljedice u Iraku, Siriji, Jemenu i Libanu).
Važno je istaknuti da je historijski sporazum između Irana i Arapa na marginu gurnuo Abrahamski sporazum između Izraela i arapskih zemalja.
Značajna je i uloga Kine i Rusije koje su u sporazumu Irana i Arapa definisale dio svojih interesnih sfera na Bliskom istoku. Ove dvije zemlje, a posebno Rusija, bile su pogođene razvojem događaja u Sudanu i dolaskom na vlast Abdul Fattaha Burhana. Naivno je prerano definisati arapske zemlje u Istočnoj osovini, ali s obzirom na njihove nove odnose s Kinom i Iranom, može se potvrditi da su obje strane (Iran i Saudijska Arabija) postigle zajedničko razumijevanje promjena u regiji. Koja je granica i opseg ovog zajedničkog razumijevanja i u kojoj mjeri ono može biti efikasno, vrijeme će pokazati.
Ekskluzivno PISjournal
