PISjournal – Na geopolitičkoj karti, Kuba je malo ostrvo. Na karti ljudskog dostojanstva, ona je mnogo više.
Više od šest decenija, kubanski narod vodi egzistencijalnu borbu protiv najduže i najokrutnije ekonomske, trgovačke i finansijske blokade u modernoj istoriji. Ovo nije obična „embargo“ mjera, termin koji sugeriše bilateralnu akciju. To je, kako je to definisao komandant Fidel Kastro Ruz, „ekonomski, trgovinski i finansijski rat koji ne prestaje u svom pokušaju da nas primora na klečanje glađu i bolešću.
Prava priroda ove politike otkrivena je na samom početku Revolucije. U internom memorandumu Ministarstva vanjskih poslova SAD-a od 6. aprila 1960. godine, zamjenik pomoćnika državnog sekretara Lester D. Mallory preporučio je: „Većina Kubanaca podržava Kastra […] Ne postoji efikasna politička opozicija […] Jedino predvidljivo sredstvo za otuđivanje unutrašnje podrške jeste razočaranje i odbojnost zasnovani na ekonomskoj nezadovoljštini i teškoćama […] treba odmah preduzeti sve moguće mjere da se oslabi ekonomski život Kube […] uskraćivanjem novca i zaliha Kubi, smanjenjem novčanih i realnih plata, izazivanjem gladi, očaja i svrgavanja vlade.“
Ovaj dokument, priznanje zločina protiv čovječnosti, predstavlja rodni list blokade. Nije to bio spor između vlada, već unaprijed planirana strategija kažnjavanja cijelog naroda, da se „izazove glad i očaj“ među civilnim stanovništvom i tako slomi njihova volja. „Ostrvo otpora“ nije samo slogan; to je svakodnevni dnevnik nacije koja je, uprkos toj logici istrebljenja, svoju sposobnost otpora pretvorila u stub svog identiteta.
Brojke koje govore kolika je šteta učinjena
Da bi se razumjela sposobnost otpora, prvo se mora shvatiti razmjer zida kojeg Kubanci pokušavaju da savladaju. Zvanične statistike, predstavljene pred Generalnom skupštinom UN-a, mnogo govore. U posljednjoj prijavljenoj godini, direktna šteta nanesena kubanskoj ekonomiji iznosila je astronomski iznos od 7.556,1 miliona dolara. Da se to stavi u perspektivu, ta suma predstavlja gubitke koji bi, bez blokade, za ostrvo značili ekonomski rast od 9,2%.
Sljedeći podaci prikazuju višesektorski uticaj, pokazujući da blokada nema jedinstvenu metu, već je generalizovani napad na temelje socijalističkog društva:
Ukupni uticaj: 7.556,1 miliona dolara u jednoj godini; bez blokade, rast bi bio 9,2%.
Energija: dva mjeseca blokade jednaka su količini goriva potrebnog za normalnu potrošnju električne energije (1.600 miliona USD).
Javno zdravstvo: 16 dana blokade jednako je godišnjoj nabavci osnovnih lijekova (339 miliona USD).
Hrana: dva mjeseca blokade jednaka su godišnjoj nabavci subvencionisane osnovne prehrambene korpe (1.600 miliona USD).
Obrazovanje: pet sati blokade jednako je trošku nabavke nastavnih materijala za sve dječije centre u zemlji.
Ukupna šteta tokom više od šest decenija prelazi 170 milijardi dolara. Ako se uzmu u obzir aktuelne cijene i efekat dolara na međunarodnom tržištu, cifra bi premašila bilion dolara. Ovo nisu samo makroekonomski podaci; to su bolnice koje nisu izgrađene, hrana koja ne stiže na stolove i prekinuti snovi o razvoju.
Ljudski trošak
Prava tragedija blokade ne ogleda se u finansijskim izveštajima. Ona se živi u svakodnevnoj patnji, u svakodnevnoj borbi za najosnovnije stvari.
Javno zdravstvo pod opsadom. Kubanski zdravstveni sistem, ponos Revolucije i primjer svijetu, funkcioniše u stalnom stanju opsade. Blokada sprječava kupovinu ključnih lijekova, najsavremenije dijagnostičke opreme, rezervnih dijelova i komponenti za proizvodnju velikog procenta potrebnih lijekova. Zakon o trgovanju sa neprijateljem i američke regulative zabranjuju prodaju Kubi proizvoda sa više od 10% američkih komponenti, što pokriva skoro svu naprednu medicinsku tehnologiju.
Pored toga, SAD aktivno progone i bojkotuju međunarodnu medicinsku saradnju Kube, stub njene globalne solidarnosti. Ova strategija uključuje kampanje klevetanja protiv medicinskih misija, kao i sprovođenje ekstrateritorijalnih sankcija koje kažnjavaju treće zemlje zbog angažovanja kubanskih medicinskih brigada. Dalje, finansijska blokada direktno ometa plaćanja za te usluge, uskraćujući Kubi vitalne prihode i lišavajući ranjive populacije širom svijeta ključne zdravstvene zaštite, u namjernom pokušaju da se uguši ključni diplomatski i humanitarni resurs.
Konkretni i šokantni primjeri blokade u zdravstvenoj zaštiti kubanskog stanovništva:
– Šteta koju blokada nanese za samo 16 sati jednaka je trošku za sav inzulin koji dijabetičari na Kubi koriste tokom cijele godine.
– Tokom pandemije COVID-19, Kuba je dogovorila kupovinu vitalnih plućnih respiratora od jedne švajcarske kompanije. Međutim, američka kompanija je kupila tu švajcarsku fabriku i odmah otkazala ugovor sa ostrvom, ostavljajući kritično oboljele pacijente bez te životno važne opreme. Zahvaljujući svojim naučnim i tehničkim sposobnostima, Kuba je uspjela da započne proizvodnju te opreme u zemlji, i to izuzetno ubrzano.
– Ova izazvana nestašica generisala je listu čekanja za operacije sa preko 94.000 ljudi, uključujući hiljade djece i onkoloških pacijenata, čija je patnja nepotrebno produžena.
Hrana na meti
Sigurnost hrane je još jedna direktna meta. Kuba je primorana da uvozi oko 70% hrane koju konzumira, ali blokada nameće dodatni trošak od 30 do 40%, prisiljavajući zemlju da kupuje na udaljenim tržištima i traži načine da zaobiđe sankcije.
Unutrašnja poljoprivreda pati od kritične situacije: veliki dio obradive zemlje ne može se adekvatno obrađivati zbog nedostatka mašina, rezervnih dijelova, goriva i đubriva. Godine 2019. nedostatak goriva spriječio je sjetvu više od 12.000 hektara riže, što je značilo 195.000 tona hrane koja nikada nije stigla na kubanske stolove.
Ova opsada pogađa sve ekonomske aktere jednako. Blokada ne pravi razliku između državnih socijalističkih preduzeća i privatnog sektora; guši oba sektora podjednako. Za samostalne radnike (TCP) i mala i srednja preduzeća (MSME), opsada je jednako rigidna. Oni su spriječeni da uvoze materijal, sirovine, opremu ili rezervne dijelove iz SAD ili one sa preko 10% američkih komponenti, što brutalno ograničava njihovu sposobnost proizvodnje i pružanja usluga.
Pristup online platnim platformama, softveru i tehnologijama ključnim za vođenje i razvoj poslovanja takođe je blokiran. Ova namjerna politika teži da uguši svaku ekonomsku inicijativu na ostrvu, pokazujući da je krajnji cilj paralizovati cijeli kubanski proizvodni život, bez obzira na upravljački model.
Finansijsko i energetsko gušenje
Kuba je praktično isključena iz međunarodnog finansijskog sistema. Desetine stranih banaka odbijaju transakcije sa ostrvom iz straha od višemilionskih američkih sankcija. To blokira plaćanja za hranu, lijekove i gorivo. Remitencije, životna linija mnogih porodica, namjerno su ugušene. Ova politika je bila posebno ojačana za vrijeme predsjednika Donalda Trumpa, koji je snažno podržavao zaoštravanje blokade.
Energetska kriza je naročito štetna za obične građane. Progon tankera za naftu i kompanija za snabdijevanje izazvao je hronični nedostatak goriva, što je proizvelo široke nestanke struje koji paralizuju ekonomiju, kvare hranu u frižiderima i ostavljaju domove u mraku i vrućini. Šteta od samo pet dana blokade jednaka je sredstvima potrebnim za popravku jedne od glavnih termoelektrana u zemlji.
Američka blokada ozbiljno oštećuje međunarodnu turističku industriju Kube, njen vitalni ekonomski motor, aktivno odvraćajući posjetioce i investitore. Američke regulative zabranjuju većini američkih građana slobodno putovanje na ostrvo i prijete stranim kompanijama velikim novčanim kaznama zbog poslovanja sa kubanskim subjektima, zastrašujući ulaganja i ograničavajući razvoj hotela, avionskih linija i dolazak kruzera.
Dalje, kompleksna finansijska ograničenja otežavaju jednostavne transakcije, od plaćanja karticama do međunarodnih bankarskih transfera za turističke operatere, stvarajući klimu neizvjesnosti koja guši rast i sprječava Kubu da se takmiči na ravnopravnom globalnom turističkom tržištu.
Patnja Kubanaca
Iza materijalnih gubitaka, blokada nanosi duboku ranu nacionalnom duhu. Život postaje stalna potraga: od zore se planira kako doći do hrane, kako se kretati bez goriva, kako nabaviti lijekove. To je trajni pritisak koji se prenosi s generacije na generaciju, budući da je više od 80% Kubanaca rođeno i odraslo živeći isključivo pod blokadom. Ovo erodiranje je namjerni sporedni efekat, osmišljen da poljulja nadu i razbije jedinstvo.
Mehanizmi otpora: Domišljatost, dostojanstvo i solidarnost
Pred ovim panoramskim pogledom, kubanski odgovor je monumentalni. Otpor nije pasivan; on je kreativan, organizovan i duboko solidaran.
Svijet u solidarnosti sa Kubom
Kubanski narod nije sam u svojoj borbi. Širom svijeta, snažan i raznolik pokret solidarnosti ukorijenio se, odražavajući masovno odbacivanje američke blokade. U preko 100 zemalja, udruženja prijateljstva i solidarnosti sa Kubom aktivno rade na razotkrivanju američke politike, rušenju medijskog zastoja i pružanju materijalne pomoći.
Ove grupe, sastavljene od političara, intelektualaca, umjetnika, sindikalista i običnih građana, organizuju karavane za slanje humanitarne pomoći, vode kampanje za povratak nezakonito okupirane teritorije Guantanama i zagovaraju svoje vlade da zadrže čvrst stav protiv blokade na međunarodnim forumima.
Ova globalna mreža solidarnosti predstavlja svjedočanstvo kubanskog moralnog ugleda i ključnu frontu u borbi ideja, dokazuje da kubanski otpor duboko rezonuje sa ljudima koji vole pravdu širom svijeta.
Popularna mobilizacija i diplomatska borba
Kubanski narod ne sjedi skrštenih ruku. Otpor se izražava masovnim mobilizacijama, istorijskim marševima duž Havanske obale (malecon) i širom ostrva, te demonstracijama poput onih na Prvi maj, gdje milioni glasova uzdižu podršku Revoluciji, osuđuju blokadu i protestvuju protiv nepravednog stavljanja Kube na listu država sponzora terorizma, oznaku koju senator Marco Rubio žestoko brani, izjavljujući: „Moramo koristiti svaki alat da ih izolujemo i izvršimo pritisak za ‘demokratsku’ promjenu.
Lista država sponzora terorizma je jedan od njih.“ Ovaj stav počiva na gruboj neistini i ignoriše ulogu Kube kao garanta mira u procesima poput kolumbijskih dijaloga između vlade i gerilskih organizacija. Pravi cilj kubanskog prisustva na ovoj nezakonitoj listi je političko gušenje, a ne borba protiv terorizma.
Na međunarodnom planu, Kuba vodi primjerenu pravnu i moralnu borbu. Već 32 godine zaredom, Generalna skupština UN-a glasa sa ogromnom većinom za rezoluciju koja zahtijeva ukidanje blokade. U posljednjem glasanju, 187 zemalja je stalo uz Kubu, ostavljajući samo Sjedinjene Države i „Izrael“ u beznačajnoj manjini. Ovo nije manji diplomatski uspjeh; to je potvrda da čitav svijet prepoznaje nepravdu koja se čini ostrvu.
Inovacija kao oružje suvereniteta
Izreka „stvarati znači otpor“ duboko je ukorijenjena na Kubi. Suočena sa nemogućnošću uvoza tehnologije, zemlja je razvila zavidnu naučnu i tehnološku suverenost. Biotehnološki sektor je ultimativna zastava: uprkos takozvanim sankcijama, Kuba je stvorila svoje vakcine protiv COVID-19 (Abdala i Soberana) i izvozi lijekove i znanje u više od 50 zemalja.
Dok blokada nastoji da izoluje, kubanski naučnici pretvaraju oskudicu u inovaciju.
Medicinski internacionalizam je još jedna linija otpora. „Armija bijelih mantila“ je brigada koja je putovala cijelim svijetom, donoseći zdravlje i solidarnost najpotrebitijim krajevima, čak i dok Kuba sama pati od ozbiljnih nestašica. Ovaj čin dijeljenja onoga što ima šalje snažnu etičku poruku svijetu.
Predsjednik Miguel Díaz-Canel oličava duh otpora kada kaže: „Da, blokada postoji… Ali imamo – i to je najvažnije – herojski i dostojanstven narod. I uvijek ćemo pobijediti.“ Ovo nije puka retorika; to je logični zaključak više decenija pokušaja i grešaka, padova i oporavaka, i materijalizacija najdubljih uvjerenja Fidela Castra: „Ljudi mogu umrijeti, ali primjeri nikada neće umrijeti! Ljudi mogu umrijeti, ali ideje nikada neće umrijeti! Takav narod nikada ne može biti poražen!“
Otpor kao moralna pobjeda
„Ostrvo otpora“ je, u konačnici, priča o narodu koji je odbio da bude definisan kaznom imperije. Memorandum Malloryja, sa svojim ciničnom priznanjem da želi izazvati „glad i očaj“, naišao je na odgovor ne u predaji, već neuništivim dostojanstvom koje je prkosilo svim političkim kalkulacijama.
Blokada nije uspjela u svojoj osnovnoj namjeri da uništi Kubansku revoluciju, ali je surovo uspjela u stvaranju teškoća i patnje. Ipak, u svom strateškom neuspjehu, postigla je upravo suprotno od onoga čemu je težila – oblikovala je naciju koja je ujedinjenija, domišljatija, poštovanija, cjenjenija i svjesnija svog prava na samoopredjeljenje.
Ljudski trošak blokade je ljaga na savjesti onih koji je primjenjuju i brane. Ali kubanski odgovor, sa svojom naukom, umjetnošću, obrazovanjem i nepokolebljivom solidarnošću, predstavlja moralnu pobjedu historijskih razmjera. Otpor Kube nije samo za njen opstanak; to je lekcija za čitavo čovječanstvo o sposobnosti dostojanstva da prevaziđe brutalnu moć. Sve dok blokada traje, ostrvo će nastaviti da se opire, dokazujući da ponekad najveću snagu nemaju oni koji nameću opsadu, već oni koji, iznutra, odbijaju da spuste zastavu.
