Abed Abou Shhadeh
PISjournal – Nedavno objavljen prošireni članak u New York Timesu čitateljima predstavlja dugu analizu genocida u Gazi. Centralna tvrdnja autora članka je da nastavak rata služi ličnom interesu izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da se održi na vlasti.
Ovo je posebno relevantno s obzirom na suđenje za korupciju koje je u toku i na težak udarac njegovom političkom ugledu nakon vojnog neuspjeha 7. oktobra. Prema članku Timesa, ova konvergencija događaja navela je Netanyahua da produži rat kao sredstvo preživljavanja na vlasti.
Aliو ovakvo shvatanje, popularno među liberalnim cionističkim krugovima, opasno svodi katastrofu u Gazi na ambicije jednog čovjeka.
Ignoriše široku javnu podršku u Izraelu ne samo za genocid u Gazi već i za napade u cijeloj regiji. Izraelske vojne akcije, posebno u kontekstu sektaškog nasilja u Siriji, mogu se shvatiti samo kao akcije imperijalne sile koja nastoji nametnuti svoju volju regiji silom, zastrašivanjem i prijetnjom teritorijalnog širenja.
Zgodno ignoriše dublje pitanje: zašto, nakon skoro dvije godine užasnih snimaka iz Gaze, izraelska javnost i dalje podržava rat i zapravo zahtijeva njegovu eskalaciju ?
U središtu izraelskog javnog diskursa danas ne leži moral rata, već pitanje ko bi trebao snositi teret vođenja rata. Glavna debata se vodi o regrutaciji ultraortodoksnih Jevreja, koji su do sada bili izuzeti od vojne službe i žele da se to ugradi u zakon.
Sekularna i nacionalno-religijska javnost zahtijeva „jednakost u žrtvi“, pretpostavljajući da se rat mora nastaviti – samo pravednije.
Kada je aškenaska ultraortodoksna stranka United Torah Judaism nedavno objavila da napušta vladu zbog pitanja regrutacije, to nije bio protest protiv samog rata, već spor oko toga ko bi trebao služiti u njemu.
Globalna reakcija
Ovo formulisanje dolazi u trenutku rastuće međunarodne osude. Globalni pokret bojkota prodro je u akademske krugove, a Međunarodno sociološko udruženje nedavno je pozvalo na prekid veza s Izraelskim sociološkim društvom zbog njegovog neuspjeha da osudi genocid u Gazi.
Kulturni bojkoti, iako manje vidljivi, također su u porastu. Politički, američka podrška Izraelu – nekada dvostranačka – sada je otvoreno predmet rasprave u obje stranke. Rasprave se kreću od etičkih pitanja o genocidu u Gazi do zabrinutosti zbog nesrazmjernog utjecaja koji Izrael ima u američkoj politici.
Istovremeno, obični Izraelci koji putuju u inostranstvo prvi put u životu suočavaju se s globalnim kritikama. Pa ipak, umjesto da budu podstaknuti na razmišljanje, takvo ispitivanje je mnoge gurnulo još dublje u poricanje.
Za veći dio izraelske javnosti, problem nije ono što se dešava u Gazi – to je svjetski antisemitizam, i zapadni i istočni. U njihovim očima, svijet se okrenuo protiv njih i stoga nije potrebno preispitivanje vlastite duše.
Netanyahu, koji je značajan dio svoje mladosti proveo u SAD-u, dobro razumije američku politiku. Kada kaže da rat u Gazi nije “postigao svoje ciljeve”, ne misli na uslove na terenu, već na svoj položaj u anketama. Nedavni napadi na Iran, uprkos tome što nisu donijeli nikakav strateški ishod, blago su poboljšali njegov rejting.
Još gore, i Netanyahuovi saveznici i njegova takozvana opozicija uspješno su podsticali i normalizovali genocidnu retoriku, do te mjere da je postala uobičajena.
Prema nedavnim anketama, 82 posto jevrejskih Izraelaca podržava transfer (protjerivanje) stanovništva Gaze. Zbog nedostatka ikakve sposobnosti da uvjere zemlje da prihvate ove izbjeglice, ono što nastaje je de facto koncentracioni logor u Gazi.
U ovom kontekstu, razgovori o prekidu vatre su strukturalno prazni. Izrael je pokazao – Hamasu i drugima – da ne poštuje sporazume: ni u Gazi, ni u Libanu, ni u Siriji. Izraelska diplomatija je fundamentalno izgrađena na vojnoj moći i jednostranoj sposobnosti kršenja obećanja.
Brutalne strategije
Čak i dok izraelska javnost postaje sve nestrpljivija zbog rata u Gazi, zahtijevajući oslobađanje talaca i sa zabrinutošću posmatrajući rastući broj žrtava među izraelskim vojnicima, uznemirujuće je vidjeti da niko ne dovodi u pitanje brutalne strategije države, koje imaju za cilj da ograniče milione Palestinaca na područje koje obuhvata manje od četvrtine Gaze.
Otvoreno se raspravlja o oživljavanju “Generalovog plan ” Giore Eilanda , koji eksplicitno preporučuje izgladnjivanje kao sredstvo prisilnog raseljavanja.
Ali, katastrofa koja se odvija u Gazi nije djelo jednog čovjeka. Omogućena je širokim javnim konsenzusom, pravosuđem koje je legitimizira i političkom kulturom koja se dugo oslanjala na dehumanizaciju Palestinaca. Na okupiranoj Zapadnoj obali odvija se ista logika: izraelski vojnici, policija i sudije ili ignorišu ili aktivno pomažu doseljenicima u provođenju pogroma nad Palestincima.
Trenutna kriza označava očajnički pokušaj – od strane nekih – da “spase Izrael od samog sebe” nudeći Izraelcima ljestve za silazak s drveta. Nada je da će se Izrael vratiti svom stavu prije Netanjahua: beskrajni pregovori, retorički mirovni procesi i fantazija o palestinskoj državi koja nikada nije trebala biti ostvarena. Ova iluzija je dobro poslužila svijetu, omogućavajući zapadnim nacijama da brane izraelske postupke dok se pretvaraju da je rješenje o dvije države i dalje održivo.
Ali, demografija i ideologija su se promijenile. Izrael se ne može vratiti na staro.
Razmjere razaranja u Gazi ponovo su otvorile srž palestinskog pitanja: Šta će biti kada ne ostane izbjegličkih kampova, teritorija na koje bi se ljudi mogli smjestiti i zemalja koje su spremne da ih prime? Razgovor se tada, neizbježno, okreće ka povratku Palestinaca protjeranih 1948. godine.
Okrivljavanje samo Netanyahua je intelektualno nepošteno. On nije aberacija, već proizvod cionističke logike – logike koja je Palestince oduvijek smatrala inferiornima.
Bez rješavanja ovog temeljnog sistema vjerovanja, zamjena Netanyahua neće ništa promijeniti. Možda ćemo dobiti lidera koji je manje agresivan, uglađeniji – ali, strukturalno nasilje će se nastaviti, možda samo u blažem obliku.
