PISjournal–Licemjerje NATO pakta u njegovim napadima na Rusiju i druge države istočne Europe nakon pada Berlinskog zida ima sve odlike nacističke Njemačke. Veliki simbol Hladnog rata bio je zid koji podijelio Berlin između komunističkog istoka i demokratskog Zapada. Pao je 1989. godine, jer je to dopustio ruski predsjednik Mihail Gorbačov, a zapadni političari su 1990. godine davali jamstva Rusiji da će dozvoliti miran slom sovjetskog komunizma i okončati podjelu Europe.
Dopustili su Moskvi okonča Hladni rat i oslobodi bivše zemlje Varšavskog ugovora, koje su postale neovisne nacionalne države. Kao što je nedavno Arhiva nacionalne sigurnosti u Sjedinjenim Američkim Državama potvrdio, postoji 30 ključnih dokumenata koji su dokaz čvrstih obećanja koje su zemlje NATO pakta Mihailu Gorbačovu dale 1990. godine.
Gorbačov je tražio i dobio jamstva, ali je prevaren od strane političkog krila NATO pakta, ekspanzijom Europska unije koja ne tolerira ni nacije, ni neovisnost, niti demokraciju. Bush je Gorbačovu dao jamstva kakva su nacisti dali ostatku Europe u vezi Čehoslovačke i tijekom “Sudetske krize” uoči Drugog svjetskog rata, “kako više neće biti teritorijalnih pretenzija”, nakon čega je Hitlerova vojska pokorila gotovo cijelu Europu. NATO pakt i u Europska unija su isto učinili nakon pada Berlinskog zida sa širenjem na istok.
No, možda najgori aspekt ovih laži i obmana NATO pakta i EU, sramotno podržanih od raspadajuće engleske političke klase, su naknadna racionalizacija i opravdanja ovih izdaja.
Suočen s nespornim dokazima da se nije držao obveza, NATO sada kaže: “NATO saveznici donose odluke konsenzusom i to snimaju. Ne postoji nikakav zapis da je takva odluka donesena od strane NATO saveza. Osobna jamstva čelnika NATO saveza ne mogu zamijeniti ugovor saveza i ne predstavljaju formalni sporazum koji obvezuje NATO.”
Hoće li iko ikada vjerovati u vođama NATO pakta? Ne, iako je očito da su sve agresije u svijetu, počevši od ratova nakon pada Berlinskog zida, do širenja na istočnu Europu, sada u Ukrajini, pokrenuli imperijalisti NATO pakta i EU. Međutim, javno mnijenje se bombardira takvom propagandom na koju bi bio ponosan i Goebbels.
Ipak , ova je propaganda toliko perverzna da milioni ljudi u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama u to ne vjeruju. Sve više je informacija koje potvrđuju da je NATO u određenom smislu nasljednik nacističke Njemačke i ljuta osviještena manjina može postati većina koja će eksplodirati.
Jedan od najboljih primjera je karijera njemačkog oficira Adolfa Heusingera. S izbijanjem Drugog svjetskog rata je Njemačko vojno zapovjedništvo je pokrenulo svoju ratnu mašineriju. Adolf Heusinger je pratio ljude na terenu i pomagao u planiranju operacija za invaziju Poljske, Danske, Norveške, Francuske i Nizozemske. Promaknut je u čin pukovnika već u avgustu 1940. godine, a načelnik operacija postaje u oktobru 1940. Tim je postao treći čovjek u hijerarhiji planiranja vojnih operacija nacističke Njemačke. Iznad njega su bili načelnik Glavnog stožera general Franz Halder i zamjenik načelnika Glavnog stožera general Friedrich Paulus.
Nakon invazije na Sovjetski Savez u junu 1941. postaje odgovoran za planiranje operacija u tom dijelu bojišta, dok je za ostale fronte bilo odgovorno Glavno zapovjedništvo oružanih snaga (Oberkommando der Wehrmacht).
Adolf Heusinger je ostao šef Operationsabteilunga i bio promaknut je u čin generala u januaru 1943. U junu 1944. Heusinger privremeno preuzima dužnost načelnika Glavnog stožera njemačke vojske. U tom svojstvu je 20. jula 1944. prisustvovao na sastanku u “Vučjoj jazbini” Adolfa Hitlera i stajao uz Hitlera kada je eksplodirala bomba koju je postavio Claus von Stauffenberg.
Heusinger je hospitaliziran zbog ozljeda, ali ga je Gestapo ipak ispitao kako bi utvrdio njegovu ulogu atentatu. Iako postoje neki dokazi da je Heusinger imao kontakte s mnogim zavjerenicima, nije bilo dovoljno dokaza koji bi ga izravno povezali s urotnicima i oslobođen je u oktobru 1944.
Međutim, smješten je u odjel “Führer Reserve” i nije bio na drugom položaju do 25. marta 1945. godine, kada je postao načelnik oružanih snaga.
Saveznici su ga zarobili u maju 1945. i od 1945. do 1947. je Heusinger svjedočio tokom suđenja u Nürnbergu.
Prema dokumentima koje je objavila njemačka Federalna obavještajna služba 2014. godine, Adolf Heusinger je bio dio “Schnez Troopa”, tajne vojske koju su veterani Wehrmachta i Waffen SS-a pokušali uspostaviti početkom ’50-ih.
Međutim, spašava ga njegovo neprocjenjivo iskustvo u planiranju vojnih operacija nacističke Njemačke na Istočnoj fronti.
Godine 1950. je postao je savjetnik za vojna pitanja Konrada Adenauera, prvog kancelara Zapadne Njemačke, a kasnije je služio u uredu na čelu s Theodorom Blankom, koji je 1955. vodio Ministarstvo odbrane Zapadne Njemačke.
Uspostavom oružanih snaga Zapadne Njemačke, Bundeswehra, 1955. godine, Heusinger se vratio u vojnu službu i dobio čin generala.
Heusinger je napredovao u službi do te razine da je u aprilu 1961. imenovan predsjednikom Vojnog odbora NATO pakta u Washingtonu, gdje je služio do 1964. godine, kada je penzionisan.
Sve se to dogodilo unatoč činjenici da ga je Sovjetski Savez početkom šezdesetih tražio za ratne zločine počinjene na okupiranim sovjetskim teritorijima. Heusinger je umro u Kölnu 30. novembra 1982. u dobi od 85 godina.
Ovo je samo jedan od primjera kako su nacistički generali i dužnosnici mijenjali uniforme i dužnosti, ali nema sumnje da su znanja nacističkog generala Adolfa Heusingera bila presudna da dođe u sam vrh NATO pakta i da tamo najvišu dužnost obnaša pune tri godine, baš u vrijeme “Kubanske krize”. Kako se čini, do danas se nije promijenilo baš ništa.
Na žalost, A. Heusinger nije bio jedini njemački nacista i ratni zločinac koji je nakon rata nastavio vojnu karijeru u Zapadnoj Njemačkoj i/ili u NATO paktu. Takav je slučaj bio i sa generalom Hansom Špajdelom koji je za vrijeme rata bio načelnik štaba u vojsci Ervina Romela („Pustinjske lisice“). Nakon 1945., bio je jedan od ključnih vojnih komandanata u Bundeswehru za vrijeme ranog perioda Hladnog rata da bi od 1957. do 1963. služio kao glavnokomandujući kopnene vojske NATO pakta u centralnoj Evropi.
Sljedeći nacista na visokom položaju u NATO paktu je bio Johanes Štajnhof – ratni pilot Geringove Luftwafe i nosilac gvozdenog Viteškog krsta – najvrijednijeg odlikovanja u nacističkom Wehrmachtu. Nakon rata je postao Predsjedavajući Vojnog komiteta NATO pakta (načelnik Generalštaba) od 1971. do 1974. a imao je i druge funkcije u ovoj vojnoj alijansi.
Grof Johan Adolf Graf fon Kielmanseg je u Drugom svjetskom ratu bio oficir Generalštaba Vrhovne komande Wehrmachta od 1942. do 1944. da bi kasnije u okvirima NATO struktura postao Glavni komandant alijanse za centralnu Evropu 1967. i 1968.
Major Wermachta Ernst Ferber i šef grupe organizacionog odjeljenja Vrhovne komande Wehrmachta 1943.−1945., nosilac Gvozdenog krsta Prvog reda, je u NATO strukturama bio isto kao i Grof Johan Adolf Graf fon Kielmanseg .Glavni komandant alijanse za centralnu Evropu ali u godinama 1973.−1975.
Na ovom istom komandnom mjestu u NATO paktu Ernsta Ferbera su naslijedili i bivši njemački nacisti Karl Šnel 1975.−1977. (nosilac Gvozdenog krsta Drugog reda, komandant baterije na Zapadnom frontu 1940. i načelnik štaba 74. Pancer korpusa 1944.), Franc Jozef Šulce 1977.−1979. (nosilac gvozdenog Viteškog krsta 1944.) i Ferdinand fon Zenger i Eterlin 1979.−1983. (poručnik 24. Pancer divizije njemačke 6. armije, učesnik Staljingradske bitke, ađutant Vrhovne komande Wehrmachta i nosilac zlatnog njemačkog krsta).
