PISjournal – Premijer Armenije, Nikol Pašinjan, je 20. juna zvanično posjetio Tursku, što je prva posjeta za bilo kojeg armenskog lidera od nezavisnosti zemlje od Sovjetskog Saveza.
Posjeta se dogodila u kontekstu obnovljenih napora za rekalibraciju regionalne diplomatije. Pašinjana su pratili ministar vanjskih poslova Ararat Mirzojan i Ruben Rubinjan, potpredsjednik Narodne skupštine i specijalni predstavnik Armenije u dijalogu o normalizaciji odnosa s Turskom.
Predsjednik Recep Tayyip Erdogan i armenski premijer sastajali su se ranije,na marginama međunarodnih događaja u Pragu 2022. godine,u Ankari 2023 i nedavno u Albaniji.Bio je to proračunat gest Jerevana, koji je signalizirao spremnost za dublji angažman s Ankarom u vrijeme kada se regionalna dinamika brzo mijenja.
Turska i Armenija još uvijek nemaju formalne diplomatske odnose, a njihova zajednička granica je ostala zatvorena od 1993. godine nakon prvog rata u Nagorno-Karabahu. Dok je predsjednik Erdogan izrazio otvorenost za normalizaciju, Ankara i dalje daje prioritet napretku na armensko-azerbejdžanskom frontu prije bilo kakvog potpunog proboja u odnosima s Jerevanom.
Ova posljednja posjeta označava ono što se može smatrati trećim velikim pokušajem pomirenja. Prvi napor dogodio se 2009. godine, kada su potpisani Ciriški protokoli – osmišljeni da uspostave diplomatske veze i otvore granicu. Međutim, usred snažnog protivljenja Azerbejdžana i domaćeg oklijevanja i u Ankari i u Jerevanu, proces je zastao i formalno je odložen 2018. godine.
Druga faza je započela 2021. godine imenovanjem Rubena Rubinyana s armenske strane i turskog diplomate Serdara Kılıça za specijalne izaslanike.
Razgovori su doveli do malih, ali značajnih koraka: direktni letovi su nastavljeni, a granica je nakratko otvorena 2023. godine kako bi se omogućio dotok armenske humanitarne pomoći u područja pogođena zemljotresom u Turskoj.
Ove akcije, iako simbolične, naglasile su potencijal za saradnju čak i u odsustvu formalnih veza. Iako ovi događaji pokazuju dobru volju, put ka normalizaciji ograničen je složenim domaćim, historijskim i geopolitičkim faktorima.
U značajnoj promjeni, armensko rukovodstvo više ne insistira na tome da se događaji iz 1915. godine priznaju kao genocid, što je nekada bilo centralno pitanje u njenoj vanjskoj politici. U intervjuu s turskim novinarima u martu, premijer Pašinjan je izjavio da Armenija više ne smatra priznavanje genocida političkim prioritetom.
Još upečatljivije, doveo je u pitanje centralnu ulogu planine Agri (Ararat) u armenskom nacionalnom identitetu uprkos njenom istaknutom mjestu na grbu Armenije. Za Tursku, kontinuirana upotreba planine Agri – planine koja se u potpunosti nalazi unutar turske teritorije – kao nacionalnog simbola od strane Armenije dugo je izazivala osjetljivost, posebno kada se posmatra kroz prizmu teritorijalnog poštovanja i međusobnog priznanja. Retoričko repozicioniranje Armenije označava jasan odmak od simbolične politike prema pragmatičnom državništvu.
Geopolitičke promjene
Armenijine pokušaje približavanja Turskoj treba shvatiti i u okviru šireg prestrojavanja koje je u toku na Južnom Kavkazu. Sve tri zemlje u regiji – Armenija, Azerbejdžan i Gruzija – rade na diverzifikaciji svojih portfelja vanjske politike, obraćajući se partnerima izvan svojih tradicionalnih blokova.
Za Gruziju i Azerbejdžan, ovo je značilo izgradnju bližih veza s Kinom, zemljama Centralne Azije, a također i bogatim državama Perzijskog zaljeva. Za Armeniju, ulozi su još veći. Jerevan, koji se dugo smatrao potpuno ovisnim o Rusiji, sada aktivno traži saradnju sa Sjedinjenim Američkim Državama, EU, Indijom i, posebno, Turskom.
Razlozi su i strateški i ekonomski. Prvo, Armenija želi smanjiti svoju ogromnu ovisnost o Gruziji za pristup trgovini. Ponovno otvaranje kopnene granice s Turskom stvorilo bi direktnu vezu s mediteranskim i turskim tržištima, što bi znatno poboljšalo logističke mogućnosti Armenije.
Drugo, i najvažnije, poboljšani odnosi s Turskom mogli bi djelovati kao tampon protiv moguće vojne eskalacije s Azerbejdžanom. Zangezurski koridor, predložena transportna veza kroz armensku provinciju Syunik koja povezuje Azerbejdžan s njegovom eksklavom Nahčivan, ostaje tačka trenja. Jerevan se nada da bi Ankara mogla ublažiti ambicije Bakua, smanjujući rizik od sukoba.
Turska strateška vizija
Za Ankaru, angažman s Armenijom uklapa se u širu stratešku perspektivu. Normalizirane veze bi ojačale ekonomski i geopolitički položaj Turske na Južnom Kavkazu, jačajući njenu viziju povezane Euroazije.
Turske ambicije uključuju uspostavljanje direktnog kopnenog koridora do Azerbejdžana preko Nahčivana, integraciju transportnih i energetskih ruta širom regije i projektovanje utjecaja dublje u Centralnu Aziju. Otvorena granica s Armenijom ne bi samo stimulirala istočne provincije Turske, posebno Kars i Iğdır, već bi i učvrstila status Ankare kao centralnog čvorišta u inicijativi Srednjeg koridora.
Osim toga, Turska nastoji igrati vodeću ulogu u regionalnim platformama poput formata “3+3”, koji uključuje Armeniju, Azerbejdžan, Gruziju (iako se Tbilisi suzdržava), te glavne regionalne sile: Tursku, Rusiju i Iran. Uspješna normalizacija odnosa s Armenijom dala bi Ankari veću težinu u ovim multilateralnim naporima.
Ipak, stav Ankare ostaje jasan: napredak s Erevanom ne može se odvojiti od normalizacije odnosa Armenije s Azerbejdžanom. To uključuje očekivanja da Armenija izmijeni svoj ustav kako bi uklonila formulaciju koja podržava ujedinjenje Nagorno-Karabaha s Armenijom i zajedno s Azerbejdžanom formalno raspusti Minsku grupu OSCE-a, koja se sada smatra zastarjelom.
Uprkos pet rundi razgovora između specijalnih izaslanika, opipljivi pomaci ostaju nedostižni. Prijedlozi poput ponovnog otvaranja željezničkog prelaza Ahurik-Akyaka, omogućavanja državljanima trećih zemalja prelaska kopnene granice ili ublažavanja viznih ograničenja za nosioce diplomatskih pasoša još uvijek nisu ostvareni.
Čini se da obje strane čekaju: Ankara potpisani mirovni sporazum između Armenije i Azerbejdžana, a Jerevan jača uvjeravanja da će Turska djelovati kao stabilizirajuća sila, a ne samo kao saveznik Bakua.
Ipak, dosadašnji napredak ne treba podcijeniti. Ton zvanične retorike je omekšao. Simbolički gestovi su izgradili temelj povjerenja. A spremnost da se čak i nastavi ovaj proces, uprkos političkim osjetljivostima, sugerira da je u toku šire preustrojstvo.
Proces pomirenja između Turske i Armenije proizvod je dubljih promjena u regionalnom i globalnom poretku. Kako utjecaj Rusije opada, a globalni sistem postaje multipolaran, zemlje Južnog Kavkaza preispituju svoje strateške prioritete. Turska, sa svojom snažnom ekonomijom, rastućim diplomatskim dosegom i centralnim geografskim položajem, dobro je pozicionirana da predvodi napore regionalne integracije.
Za Armeniju, normalizacija nudi priliku za smanjenje izolacije, privlačenje investicija i deeskalaciju prijetnji duž njenih granica. Za Tursku, to otvara vrata novim trgovinskim koridorima, regionalnom utjecaju i većem usklađivanju sa zapadnim i euroazijskim partnerima.
Iako izazovi i dalje postoje, posebno oko neriješenog pitanja Armenije i Azerbejdžana, smjer kretanja je jasan. Proces normalizacije odnosa između Turske i Armenije više nije nezamisliv. On se odvija, polako, ali namjerno, u regiji koja konačno počinje gledati dalje od svoje prošlosti.
