Ibrahim Karatas
PISjournal–Koja djela se mogu smatrati terorizmom nije uvijek jasno jer ima mnogo uzroka. Osim toga, ova klasifikacija se također sastoji od složene mješavine kriminala, ideologije i psihologije. Prema rezoluciji Ujedinjenih nacija 49/60 iz 1994. godine, terorizam se može definirati kao „krivična djela namijenjena ili sračunata da izazovu stanje terora u široj javnosti, kod grupe osoba ili određenih osoba u političke svrhe, ni u kojem slučaju nisu opravdana, bez obzira na razmatranja političke, filozofske, ideološke, rasne, etničke, vjerske ili druge prirode na koja se može pozvati da ih opravdaju.”
Osim toga, FBI definira međunarodni terorizam kao „nasilna, kriminalna djela koja su počinili pojedinci i/ili grupe koje su inspirisane ili su povezane s određenim stranim terorističkim organizacijama ili nacijama (pod pokroviteljstvom države)“, dok domaći terorizam klasifikuje kao „ nasilna, kriminalna djela koja su počinili pojedinci i/ili grupe u cilju daljnjih ideoloških ciljeva koji proizlaze iz domaćih utjecaja, poput onih političke, vjerske, društvene, rasne ili ekološke prirode.” Međutim, termin je još uvijek kontroverzan.
Ista grupa se može smatrati terorističkim entitetom i borcima za slobodu. Na primjer, Izrael i većina zapadnih zemalja smatraju Hamas terorističkom organizacijom, dok arapski i islamski svijet na njega gledaju kao na organizaciju koja se bori da povrati palestinsku zemlju.
U ovom članku se tvrdi da se grupa može označiti kao teroristička organizacija pod uslovom da ispunjava četiri kriterijuma, odnosno da među žrtvama ima i civila, da se borbe ne vode za okupirane teritorije, da se nasilje ne koristi za sticanje osnovnih prava i na kraju da postoji dokazan progon od strane države. U skladu sa definicijom, nasilje može koristiti samo nevina grupa bez nanošenja štete drugim nevinim ljudima. Nevinost se ne može mjeriti, međutim, na primjer, ako grupa cilja na vojno osoblje koje je mučilo ili ubijalo civile, taj čin ne treba klasifikovati kao terorizam. U tom smislu, napad na brutalni režim se smatra legitimnim, ali se masakriranje civila smatra terorizmom.
Ipak, redefinisanje terorizma i pozivanje na njega u zvaničnim dokumentima nije dovoljno osim ako se ne podvuče uloga drugih država. Ako treće strane nastave ignorirati terorističke aktivnosti, njihovo označavanje grupe kao terorističke organizacije je besmisleno. Činjenica da takve aktivnosti lično ne štete ovim zemljama ne daje im za pravo da dozvole pripadnicima terorističkih grupa da se sklone, prikupljaju donacije i vode kampanje protiv države koja se suočava sa terorizmom. Na primjer, Turska je osudila Švedsku zbog prihvatanja članova PKK jer što više podrške teroristička grupa dobije, teže ju je pobijediti. U tom kontekstu, Švedska (i sve druge pristalice grupe) indirektno postaje zajednički počinilac.
U takvim slučajevima, zemlje slobodne od terorizma treba da postupaju u skladu sa svojim zvaničnim stavom prema terorističkoj grupi. Ako se PKK, al-Qaida, Revolucionarne oružane snage Kolumbije i tako dalje prihvate kao terorističke grupe, unapređenje pitanja ljudskih prava ne može se koristiti kao izgovor za pružanje skloništa članovima grupe. Ovo ne znači da treba da ignorišu ljudska prava. Međutim, budući da sam terorizam znači napuštanje ljudskih prava, politike koje ignorišu žrtve terorizma ne mogu se opravdavati.
Ipak, uprkos prigovorima, treće strane i dalje podržavaju terorizam zbog svog neprijateljstva prema zemlji žrtvi, između ostalih razloga. Stoga, kada se redefiniše koncept terorizma, njihova uloga mora biti istaknuta jer su oni treći akter pored zemlje žrtve i terorističke grupe. To je zato što, kako svjedoči, gotovo sve terorističke grupe imaju strane pristalice i ta podrška je uglavnom ono što stoji na putu okončanja terorizma.
