Elvin Delić
Autor je magistar sociologije,prevodilac i istraživač u oblasti sociologije religije,teorija nacionalizma i kulture.
PISjournal – Svjetska YouTube “senzacija” Darren Watkins Jr. poznatiji pod nadimkom “IShowSpeed”, došao je u posjetu Bosni i Hercegovini.
Sletivši na Aerodrom Sarajevo, odmah su ga “okupirali” oduševljeni fanovi s mobitelima, selfijima i zastavicama, a privatni avion s kojim je došao u BiH – Cessna Citation III, bio je najpraćeniji na FlightRadar-u. Speed se smatra jednim od najpopularnijih online streamera i internetskih osoba na svijetu, a poznat je po svom dramatičnom i energičnom ponašanju, lišenog svake racionalne niti, kojeg iskazuje u svojim raznim prijenosima uživo, kao i u svojim prijenosima u stvarnom životu na lokacijama diljem svijeta.
Počeo je dobivati online pažnju 2021. godine zbog svojih “podviga” koji uključuju oponašanje lajanja pasa, neartikuliranih zvukova, autističnih izljeva bijesa tijekom igranja, te promoviranju apsolutne kognitivne disonancije, odnosno djelovanja potpuno lišenog bilo kakvog usredsređenog tijeka misli. Organizator njegove balkanske turneje, EMDC Network, zajedno s bh. YouTuberom Nunijem, omogućio je dan prepun “posjeta” – jedenju bureka i ćevapa na Baščaršiji, histeričnog i potpuno nepovezanog urlanja po sarajevskim ulicama – koje je tamošnje maloljetne fanove ostavilo bez daha.
Dok stotine djece u Sarajevu jure za YouTuberom Speedom, vičući i urlajući “Siiuuu” i nadajući se selfiju, 11. juli – dan sjećanja na genocid u Srebrenici – prolazi gotovo tiho i neprimjetno i to na 30-godišnjicu od genocida nad bošnjačkim civilnim stanovništvom Srebrenice. Ova dva paralelna svijeta — jedan virtualno histeričan, drugi tiho traumatičan otkrivaju dublji sukob, sukob zabave instantne satisfakcije protiv bolne kolektivne memorije i traume koja prolazi u apsolutnoj tišini. Zašto je tomu tako i kako smo izgubili bitku za mladež nakon samo 30 godina?
Speed kao avatar digitalne kolonizacije uma
IShowSpeed kroz svoje live streamove neprestano balansira između zabave i šoka – pada, histeričnih reakcija, pa čak i simulacija nasilja. Takva agresivna neosenzitivnost prema opasnosti i smrti postaje sastavni dio digitalnog jezika novih generacija. Dakle, djeca odrastaju uz kulturu u kojoj se smrt predstavlja kao zabavni spektakl, a ne kao ozbiljan i tragičan događaj. U takvom kontekstu, 11. juli i Srebrenica mogu postati samo još jedan “klikbejt” bez stvarne dubine ili emocionalnog odjeka.
Genocid u Srebrenici je svetopovijesni i moralni događaj koji je u novijoj bošnjačkoj povijesti okosnica njegovog političko-nacionalnog i vjerskog “Bitka” u svijetu. Ali neokapitalistička globalistička logika postavlja brutalno pitanje koje ovih dana treba baciti u razmišljanje svakog Bošnjaka, roditelja, odrasloga u ratnim užasima kojemu je dijete pred njegovim očima pobjeglo u Speedov youtuberski zagrljaj, a to jeste: “Koliko klikova donosi bol? Koliko lajkova nosi činjenica?”
U svijetu u kojem Speed dobija milijune dolara za live reakciju lajanja, a preživjela majka iz Potočara jedva dobije prostor u dnevniku, više nije nekakav metafizički virtualni svijet koji se događa u “ganz Anderen” realnosti, već je svijet u kojem bošnjačka djeca aktivno participiraju kao obični konzumenti sadržaja koji vrijeđa i omalovažava ljudski, pa čak i životinjski intelekt.
Da bošnjačka djeca danas nisu samo obični konzumenti sadržaja, već totalno zaluđena amorfna i digitalno kolonizirana masa, prikazuje vrhunac inelektualnog i moralnog samoubojstva, kada je u jednom trenutku Speed skočio s automobila i bacio se prema grupi djece (čiji su se roditelji kao djeca bacala od udara granata u opkoljenom Sarajevu), a koja se od radosti rasplakala dok su ih zaštitari odgurivali od Speeda.
Zaluđenost ili “ovisnost djece o Speedu” nije pala s nebesa, već je kulminacija roditeljskog zaborava i nemarnosti naspram svoje djece, ali i rezultat kolonizacijske pripreme uma koji se već godinama odvija na domaćoj, prevashodno TikTok sceni, na kojoj influenseri poput Sanela Pataka, hodže Alje iz Travnika, Hude Companija i ostalih nefiltriranih likova iz Malnarove “Noćne more” dominiraju sadržajem – nezamjenjivim u kratkotrajnim formama, viralnim igrama i “mečevima” na kojima se u live-u vuče kokain, vrijeđa, proziva, skida i za to se “giftuje” ili daruje novčanim prilogom. Takvi sadržaji ljudi nepostojećeg uma i iskrivljenog moralnog kompasa, već godinama stvaraju kulturu u kojoj se pažnja gubi na površini. Njihovi sadržaji postaju “digitalni kolonizatori uma”, zamjenjujući povijesnu i kulturnu naraciju nekom globalno uniformnom zabavom u službi apsolutnog hedonizma i trivijalnog solipsizma, čijim perifernim djelovanjem, traumatska povijest Srebrenice – bez konteksta i emocionalne dubine – postaje nevidljiva, trivijalizirana, banalizirana i svedena na puki ritual, koji se često na takvim “live mečevima” i ismijava.
Budućnost infantilne nacije
Immanuel Kant u svom čuvenom eseju „ Što je prosvjetiteljstvo?“ (1784) piše: „Prosvjetiteljstvo je izlazak čovjeka iz samonametnutog nepunoljetstva (infantilnosti).“ Nepunoljetstvo je nesposobnost da se koristi vlastitim razumom bez vođenja drugoga – a Kant tvrdi da je ono „samonametnuto“ kad nije rezultat nedostatka razuma, već nedostatka hrabrosti i volje da se misli samostalno.
Kantov pojam “samoskrivljene nezrelosti” fantastično je opisao stanje bošnjačke infantilne svijesti kroz povijest, ali i sadašnjost u kojoj još uvijek, nažalost, obitava i kao zloduh stoji nad nama. Samoskrivljena nezrelost u kantijanskoj tradiciji suvremenog jeftinog postmodernizma predstavlja savršen primjer strukturirane neozbiljnosti u kojoj svijet egzistira bez povijesti, bez uzroka, bez posljedica, te se sve događa sada i odmah, sve je igra, izazov i viralni moment.
Najtragičniji momentum samoskrivljene nezrelosti je što se čovjek, ili infantilna svijest, u tom stanju odriče vlastitog razuma i predaje ga amorfnoj masi, što od “robovske svijesti” čini još teži oblik ropstva i neslobode, jer se time stvara “fragmentirana svijest” koja je Bošnjake kroz povijest svaki puta koštala novog genocida.
Povijesno, svaki put kada su se Bošnjaci povukli iz kolektivnog pamćenja, kada su dopustili samoskrivljenoj nezrelosti da se njihov političko-nacionalni razum ustupi drugima na korištenje, rezultati su bili porazni: nakon Berlinskog kon gresa 1878. mnogi su pasivno posmatrali gubitak kulturnog i političkog subjektiviteta, a Bošnjaci su u gradskim kavanama dočekali ropstvo u AustroUgarskoj, a zatim i u Kraljevini Jugoslaviji, u kojoj je prvi puta, u miru, počinjen genocid u Šahovićima prije točno 100 godina. Gubitak tog sjećanja, vratio se kao zloduh nakon 1945. kada su Bošnjaci i službeno izgubili status naroda, a komunistički i četnički zločini iz Drugog svjetskog rata brzo su izbrisani iz kolektivne svijesti, budući da su na krilima bratstva i jedinstva, “hipi pokreta” i Woodstocka uljuljkano dočekali devedesete i kulminaciju tog zaborava – kada se genocid u Srebrenici mogao dogoditi upravo zato što je prethodno desetljećima potiskivana istina o kolektivnim traumama.
Kada se kulturni tragovi izbrišu, generacije postaju „kulturalna i politička siročad“, nesvjesna svojih korijena, koja nema ni mostove, ni rječnike, ni emocionalne veze prema onome što su njihovi preci bili i za što su patili. Kao rezultat takvih procesa, kolektivno zaboravljanje genocida nije samo domino efekt, već i omogućuje politikama negiranja i relativizacije genocida da se aktualiziraju, a koje se kontinuirano već tri desetljeća sprovode iz Beograda i Banja Luke, a “fragmentirano sjećanje” jedne infantilne nacije, u Kantovom smislu, takvim napadima ne može se oduprijeti.
Agresivni neokapitalizam zadovoljno trlja ruke i neće stati — ali to ne znači da se društvo mora povući. Kultura pamćenja mora pronaći novi jezik otpora, novu estetiku, nove platforme i volju, jer ako se to ne učini, sutra će djeca znati svaki meme, svaki “stream fail” — ali neće znati što se dogodilo u julu 1995. godine. A onog trenutka kada više ne budu znali što se tada dogodilo, tada započinju pripreme za novi genocid. Kao što je Kant rekao: “Tamo gdje ne mislimo, tamo djeluju drugi – često protiv nas.”
Ekskluzivno PISjournal
