PISjournal – U septembru 1938.godine,Britanija, Francuska, Italija i Njemačka su postigle “Minhenski sporazum” kojim je od Čehoslovačke oduzeta teritorija i pripojena Njemačkoj što je zauzvrat pripremilo teren za Drugi svjetski rat.
Igrom slučaja, historija se ovih dana ponavlja u atmosferi godišnje Minhenske sigurnosne konferencije — koju mnoge zemlje nazivaju „konferencijom zavjere“ — jer na njoj zapadnjaci zabijaju nož u leđa jednoj zemlji istočne Evrope.
Verbalni sukob između američkih i evropskih lidera koji je izbio na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji još uvijek odjekuje medijima i urušava temelje transatlantskog saveza, posebno oko pitanja Ukrajine, do te mjere da su SAD na treću godišnjicu rusko-ukrajinskog rata po prvi put glasale protiv rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih naroda koja osuđuje Rusiju.
Dok se Evropljani još nisu oporavili od šoka Minhenske sigurnosne konferencije, otkrivanje tajnog sastanka američke i ruske delegacije 1.000 kilometara dalje u Saudijskoj Arabiji i dogovor o deeskalaciji učinili su ih potpuno svjesnim rizika od suočavanja s novom Jaltom, gdje su nekoliko mjeseci prije kraja Drugog svjetskog rata,američki,sovjetski i britanski čelnici sastali i izradili novi sigurnosni okvir za Evropu i svijet podjelom geopolitičke karte i sfera utjecaja nakon rata.
Trump i redefiniranje transatlantskih odnosa
Razlike, čak možemo reći i konfrontacija između SAD-a i Evrope oko Ukrajine pod Trumpom je zapravo samo dio glavne jednadžbe o podjelu u pristupu i prioritetima dviju strana u sigurnosti, ekonomiji, politici i geopolitici. Povlačenje SAD-a iz ugovora i multilateralnih mehanizama na kojima Evropljani striktno insistiraju, poput Pariskog klimatskog sporazuma, Svjetske zdravstvene organizacije i UNESCO-a, kao i prijetnje da će uvesti nove trgovinske carine Evropi i podržavanje rasta desničarskih evropskih stranaka preko Elona Muska, pa čak i prijetnje da će oduzeti Grenland od Danske kao članice NATO-a, karakteristike su novog američko-evropskog odnosa.
Napomene potpredsjednika SAD-a JD Vancea na dan otvaranja Minhenske sigurnosne konferencije pružile su dobar pregled ovih dubokih podjela, gdje je on više puta postavljao sumnjivo pitanje da li SAD i Evropa još uvijek imaju zajednički dnevni red, navodeći nedostatke u pitanjima kao što su neuspjeh u obuzdavanju ilegalne imigracije, suzbijanje slobode govora i drugih pitanja kao što su “stvarna prijetnja slobodi govora i religioznosti Evrope”.
Čak i na svom prvom putovanju u Evropu kao potpredsjednik, Vance je ignorisao diplomatske protokole i odbio je službeni poziv da se sastane s njemačkom kancelarkom, umjesto toga održao je 30-minutni privatni sastanak s Alice Weidel, liderom krajnje desničarske opozicione stranke, Alternativa za Njemačku (AfD).
Sve ovo pokazuje da je mjesec dana nakon svog povratka na vlast, Trump počeo mijenjati politički i geopolitički pejzaž Evrope, radikalno mijenjati transatlantske odnose i ponovo kalibrirati ulogu SAD-a u međunarodnom sigurnosnom sistemu i ravnoteži snaga.
Za Trumpa i američki desni centar, evropske liberalne demokratije nisu prijatelji, već potencijalni neprijatelji. U ovoj situaciji, Washington neće trošiti dolare osim za unapređenje svojih sigurnosnih, ekonomskih i geopolitičkih interesa i prioriteta, a njegovi saveznici širom svijeta, pa čak i NATO, moraju platiti cijenu vojne, političke i ekonomske podrške. S tim u vezi, Trump je više puta izjavljivao da bi evropske zemlje trebale povećati svoj udio u vojnoj potrošnji povećanjem budžeta za odbranu na 5 posto BDP-a, te da su rat u Ukrajini i prijetnja od Rusije više stvar evropskih zemalja nego SAD-a, te da se Washington nije trebao uplitati u ovaj sukob i snositi troškove u tolikoj mjeri.
Ovakav pristup je doveo do tačke u kojoj Trump sada traži privilegiju eksploatacije rijetkih ukrajinskih rudnika, u vrijednosti od 500 milijardi dolara, u zamjenu za nastavak vojne podrške zemlji.
Obrnuta Nixonova teorija: Probijanje u trougao opasnosti
Promjena američkog ratnog pristupa Ukrajini ne bi trebalo da bude ograničena na slučaj razlika sa Evropom. Umjesto toga, to ima veze s Trumpovim prioritetom koncentracije na Kinu. Ovo SAD daje prostora za disanje da ponovo izgradi svoju moć i fokusira se na Indiju i Tihi ocean i pojača svoje vojno prisustvo i bilateralne i multilateralne sigurnosne saveze poput AUKUS-a u suočavanju s Kinom.
U proteklih 45 godina, udio EU u globalnom BDP-u pao je sa 27 posto na 14,5 posto, dok je udio Kine porastao sa 2 posto na 19 posto. Godine 1960. Evropa je činila 20 posto svjetske populacije, ali danas čini samo 9 posto. Evropa je doslovno izgubila svoju vrijednost i težinu kao strateški partner za SAD.
Nasuprot tome, Kina ubrzano jača svoju ekonomsku poziciju u svijetu kako bi nadmašila SAD i okončala političku i ekonomsku hegemoniju Zapada. Kina je kroz godine postala najznačajnija prijetnja američkoj poziciji, sa svojim nezaustavljivim ekonomskim rastom i korištenjem ekonomske poluge za širenje mreže političkih saveznika i geopolitičkog utjecaja u svijetu. Nije ni čudo što je američki ministar odbrane Pete Hegsetg tokom nedavnog sastanka s evropskim liderima rekao da je Washington dao prioritet “odvraćanju od rata s Kinom”.
Kina je preuzela ekonomsko vodstvo najvažnijih alternativnih međunarodnih organizacija ekonomskom poretku kojim dominira Zapad, organizacijama poput Šangaja i BRICS-a, u kojima nove sile na globalnom jugu nastoje preinačiti pravila međunarodnog sistema zasnovanog na novoj stvarnosti i suprotstaviti se unilateralizmu Zapada. Odluka BRICS-a da dedolarizira svoje transakcije uznemirila je Trumpa do te mjere da je zaprijetio ovim zemljama visokim carinama.
U međuvremenu, Trump je vidio rat u Ukrajini i nametanje opsežnih sankcija Rusiji vodi ka zbližavanju neprijatelja SAD-a, naime,Rusije, Kine i Irana, u svim oblastima, što bi moglo dovesti do slabljenja utjecaja Washingtona.
Keith Kellogg, Trumpov specijalni izaslanik za Rusiju i Ukrajinu, nedavno je rekao da Washington želi pogurati Moskvu ka koracima koje bi mogle uključivati prekid njenog saveza s Kinom i drugima. Potpredsjednik JD Vance rekao je da “savez Rusije i Kine nije u interesu Moskve”.
Iz tog razloga i dok većina zapadnih stratega ne vidi nadu da Ukrajina povrati teritorije koje je izgubila od Rusije nastavkom rata, Trump koristi priliku i pokušava obnoviti odnose s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom prije nego što Ukrajina potpuno izgubi rat na terenu.
No, ruski lider vrlo dobro zna da čak i ako Trump i njegov tim nastoje popraviti veze, komplikacije američke političke strukture postavljaju snažne prepreke čije uklanjanje je izvan ovlasti predsjednika. Na primjer, ukidanje Zakona o suprotstavljanju američkim protivnicima kroz sankcije (CAATSA) zahtijeva zeleno svjetlo Kongresa i čak iako većinu drže republikanci, Kongres nije za ukidanje sankcija, a možda će, s mogućim povratkom demokrata 2026. ili ako na izborima 2028. godine pobijedi neko drugi,svi Trumpovi planovi biti razbijeni.
Uz to, dug iskorak Kine, Rusije i Irana ka proširenju sveobuhvatne saradnje počiva na strateškim sporazumima koji signaliziraju temeljan i dugoročan pogled među političkim elitama i vladajućim tijelima ovih zemalja koji nije lako razdvojiti.
Ekskluzivno PISjournal
