Robert Inlakesh
PISjournal- Američka Trumpova administracija ne samo da vjeruje da može razoružati Hezbollah, PMU i Hamas, već da će svi to učiniti dobrovoljno. Pored ovog zabludnog pristupa, oni nastavljaju da pokazuju da će narod regije biti izložen beskrajnoj nestabilnosti ako položi oružje.
Vašingtonski istraživački centri zalažu se za demontiranje Osovine otpora koju predvodi Iran putem razoružanja, a ta politika je očito osmišljena da izoluje Islamsku Republiku kako bi je prisilila na kapitulaciju. Međutim, pristup postizanju ovog cilja je toliko nevjerovatno otuđen da bi mogao postići upravo suprotne rezultate.
Koristeći svoje saveznike u arapskom režimu, posebno zemlje Perzijskog zaljeva, da vrše pritisak, američki izaslanik Steve Witkoff pokušao je zahtijevati od Hamasa da se potpuno razoruža. Ovo je praćeno pozivima Pentagona i državnog sekretara Marca Rubia Iraku da raspusti Narodne mobilizacijske snage i spriječi njihovu potpunu integraciju u bagdadski sigurnosni aparat. Zatim imamo pokušaj razoružavanja Hezbollaha u Libanu, koji predvodi američki izaslanik Tom Barrack.
Počevši od Gaze, sam zahtjev jednostavno nije ozbiljan. Brigade al-Kasam se nikada ne bi jednostavno razoružale bez ikakvih garancija ili procesa kojima bi se osigurala zaštita naroda Pojasa Gaze.
Ustvari, ako pogledamo otpor u Gazi u cjelini, oni se bore kao jedna jedinica koja je neodvojiva od naroda. Hamas više nije samo politička stranka već otpor naroda koji trpi genocid.
Također, palestinski narod ima primjer Zapadne obale i kako izgleda situacija kada se otpor razoruža i odustane od borbe. Kada se izraelska naselja prošire, nametnu naredbe o aneksiji i započne etničko čišćenje, neće biti nikoga da se bori.
Lekcije koje su palestinske frakcije u Gazi naučile su iz dešavanja iz 1982. godine. Kada su Izraelci izvršili invaziju na Liban, ubivši oko 20.000 Libanaca i Palestinaca, Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) je na kraju odlučila predati svoje oružje i svoje vodstvo kako bi pobjegla u Tunis.
Gotovo odmah nakon toga, dogodio se niz krvavih masakra nad palestinskim izbjeglicama i šiitskim Libancima, gdje je hiljade ljudi nastradalo u vrijeme kada nije postojala značajna snaga otpora koja bi se mogla boriti. Zatim su Izraelci okupirali južni Liban.
Hezbollah je rođen 1985. godine iz ovog iskustva, kao otpor na jugu zemlje koji je na kraju protjerao okupatore 2000. godine. Nakon poraza cionističkog režima 2006. godine, Izraelci se nisu usudili pokrenuti bilo kakvu veću agresiju na Liban tokom većeg dijela sljedećih 17 godina.
U slučaju Iraka, Jedinice za narodnu mobilizaciju (PMU) su formirane kako bi se ugušio ISIL i oslobodila zemlja od vala takfirijskih terorista. To je danas ogromna snaga koja postoji kao zaštitni mehanizam iračke teritorije.
Pokušaj raspuštanja PMU-a u Iraku je nemoguć silom i doveo bi do situacije slične građanskom ratu, što bi na kraju moglo rezultirati time da iračke grupe osiguraju još veću moć i podršku naroda unutar zemlje.
U slučaju Libana, pad bivše sirijske vlade i način na koji su SAD do sada rješavale situaciju, naučili su raznoliko stanovništvo vrijednim lekcijama. Čak i ako će libansko rukovodstvo sarađivati sa SAD-om u pokušaju da zauzme oružje Hezbollaha, stanovništvu je jasno da razoružanje ostavlja Liban otvorenim za invaziju iz Sirije i stavlja zemlju na volju cionističkog entiteta.
Ako pogledamo susjednu Siriju, odmah nakon pada vlasti Bashara al-Assada, cionisti su izvršili invaziju i od tada napadaju unutar Sirije po volji, bez ikakvog otpora. Novi režim u Damasku čak sarađuje s Izraelcima dok kradu sve više njene teritorije, umjesto toga odlučujući da dozvoli svojim savezničkim milicijama da masakriraju manjinske zajednice širom sirijske zemlje.
Sve što smo vidjeli u regiji u proteklih 22 mjeseca, uz punu podršku Sjedinjenih Američkih Država, uči arapsku javnost da kapitulacija znači kraj njihovih nacija i ostavlja ih ranjivima.
Međutim, čini se da zvaničnici i proratni istraživački centri u Vašingtonu nisu u stanju shvatiti kako izgleda stvarnost na terenu i kako bi ovo vrlo brzo moglo izmaknuti kontroli; i to ne u korist SAD-a. Nijedna od ovih grupa koje čine Osovinu otpora neće napustiti svoj narod jednostavnom predajom oružja, posebno s obzirom na otvoreno izrečene namjere njihovih neprijatelja.
