Hafed Al-Ghwell
PISjournal – Libija je postala brutalan primjer posljedica institucionalnog i upravljačkog kolapsa. Pobuna 2011. godine uništila je hipercentraliziranu državu Muamera Gadafija, ali je nije uspjela zamijeniti funkcionalnom alternativom.
Umjesto toga, fiksacija međunarodne zajednice na centralizirane sporazume o podjeli vlasti s ratnim vođama i labavim koalicijama milicija i dalje zanemaruje ključni rad na izgradnji subnacionalnih institucija.
Trinaest godina političke neizvjesnosti nije donijelo jedinstven koherentan okvir lokalne uprave, što je omogućilo metastaziranje paralelnih struktura moći. Do danas, Libija je i dalje podijeljena između Vlade nacionalnog jedinstva sa sjedištem u Tripoliju, koju priznaju UN, i odmetnutog istočnog feuda kojim dominira ratni vođa Khalifa Haftar i njegovi sinovi. Oni se, pak, također takmiče s više od 100 autonomnih milicija, uključujući plemenske grupe koje iskorištavaju administrativne vakuume.
Upadljivo odsustvo dobro definiranih, pravno provedivih administrativnih granica glavni je faktor ubrzavanja. Zakon 59 iz 2012. godine predviđao je gubernije kao posrednike između općina i države, ali nijedna nije operacionalizirana. Predložene mape, poput plana Vlade nacionalnog jedinstva iz 2022. godine za 19 provincija, ostaju teoretske usred žestokih sporova oko teritorijalne nadležnosti.
U međuvremenu, plemenska vijeća popunjavaju praznine u pružanju usluga u regijama poput Fezzana, gdje su javne strukture jednostavno nestale. Drugdje, općine posljedično preuzimaju funkcije koje obuhvataju zdravstvo, policiju i infrastrukturu bez budžeta ili mehanizama koordinacije, što rezultira žalosnim posljedicama poput osakaćenih bolnica i izuzetno visokih stopa napuštanja škola. Takav operativni vakuum sada potiče pljačku resursa dok lokalne frakcije nastavljaju preuzimati dijelove libijskog naftnog sektora.
Plemenske i milicijske vođe također su postali vješti u iskorištavanju institucionalne dvosmislenosti, pretvarajući geografski utjecaj u unosne monopole. Ilegalne ekonomije i mreže sada generiraju iznose blizu jedne desetine libijskog bruto domaćeg proizvoda prije 2011. godine putem luka i pustinjskih prijelaza kojima upravljaju de facto ratni vođe. Istovremeno, granični sporovi između općina Zintan i Gharyan zamrznuli su 120 miliona dolara sredstava za obnovu na tri godine.Takva paraliza nije slučajna; ona je strukturna.
Uporni neuspjeh u uspostavljanju legitimnih subnacionalnih struktura upravljanja, posebno rješavanje pitanja administrativnih granica, učvršćuje podjele i smanjuje izglede za jedinstvenu, suverenu državu. Odgađanje rješavanja ovog kartografskog zastoja znači da fragmentacija Libije rizikuje da postane nepovratna po cijenu više od 2 miliona Libijaca kojima je potrebna humanitarna pomoć u zemlji koja se nekada mogla pohvaliti visokim životnim vijekom, stopom pismenosti i prihodom po glavi stanovnika.
Postoji određena prednost u pogledu dubine izazova s kojim se Libija sada suočava.
Teritorijalna uprava zemlje oduvijek je bila nestabilna, od osmanskih sandžaka osmišljenih za ubiranje poreza, preko kolonijalnih podjela Italije, do kratkotrajnog federalnog eksperimenta kralja Idrisa (1951-1963) koji je balansirao Cirenaiku, Tripolitaniju i Fezzan. Gadafijev puč iz 1969. godine zamijenio je provincije „narodnim okruzima“, čime je oslabio lokalne kapacitete.
Nakon Gadafija, Zakon o lokalnoj upravi iz 2012. godine predvidio je gubernije, općine i podopćinske nivoe, ali ključni nivo gubernije i dalje ne postoji. Ovo odsustvo onemogućava koordinaciju regionalnog transporta, upravljanja resursima i sigurnosti, preopterećujući slabu centralnu vlast i ostavljajući općine izoliranima.Trenutni prijedlozi za administrativne granice otkrivaju paralizirajuće tenzije.
Zagovornici tri regije (Cirenaika, Tripolitanija, Fezan) pozivaju se na historijsku legitimnost, ali ignorišu opasne realnosti. Slične „federalizacije“ širom svijeta s minimalnim regionalnim jedinicama, npr. Bosna (dva entiteta), Komori (tri) i Pakistan (1973: četiri), sve pokazuju hroničnu nestabilnost. Osim toga, prelazak Nigerije s tri na 36 država nakon sticanja nezavisnosti namjerno je razvodnio etničku dominaciju. Libijski model s tri regije riskira učvršćivanje upravo onih podjela koje su podsticale prošle građanske sukobe: strah od secesionizma, gomilanje resursa od strane dominantnih gradova poput Bengazija ili Misrate i marginalizaciju manjih plemena unutar makroregija.
Alternativni okviri, na primjer, 12 provincija ili 13 jedinica zasnovanih na izbornim okruzima, teže ravnoteži, ali se suočavaju s nedostatkom legitimnosti. Izborni okruzi, kreirani radi tehničke praktičnosti, često ignorišu duboko ukorijenjene plemenske animozitete ili socioekonomske veze. Prijedlozi za „ekonomske regije“ koje koordiniraju više gubernija zahtijevaju snažne institucije za planiranje i fiskalnu autonomiju koja Libiji nedostaje. Ključno je da se svi modeli spotiču o suštinski politički raskol: federalisti koji zahtijevaju regionalnu autonomiju nasuprot centralistima koji se boje raspada države. Ovaj ćorsokak paralizira reforme dok ilegalne ekonomije cvjetaju; samo krijumčarenje goriva generira najmanje pola milijarde godišnje za milicije, učvršćujući vladavinu oružjem.Međutim, još uvijek postoji neka nada.
Razgraničenje u Južnoj Africi nakon aparthejda nudi neobične paralele. Suočena sa sličnim rizicima etničke polarizacije, osnovala je tehnokratsku Komisiju za razgraničenje i razgraničenje vođeno jasnim kriterijima: historijskim granicama, ekonomskom održivošću, infrastrukturom i kulturnim realnostima.
Ključno je to što je ovo ugrađeno u Višestranački pregovarački forum, odvajajući tehnički rad od političkog pregovaranja. Četiri mjeseca konsultacija rezultirala su 780 pisanih podnesaka i 157 usmenih svjedočenja, a saslušanja su prevedena na 11 jezika. Rezultat: Devet provincija koje zamjenjuju rasne bantustane aparthejda, potvrđene kroz inkluzivno učešće.
Libijski put zahtijeva slično strukturiran proces, a ne samo mapu.Komisija za granice mora integrirati multidisciplinarnu ekspertizu, kao što su demografi za kvantificiranje raspodjele stanovništva, ekonomisti za modeliranje raspodjele resursa i geografi za procjenu topografskih ograničenja, kao što se vidi kod komisije Južne Afrike, koja je uključivala 16 stručnjaka iz sedam oblasti. Ključno je da takvo tijelo mora proizaći iz inkluzivnog političkog foruma koji predstavlja fragmentirane centre moći Libije, osiguravajući da odluke odražavaju dogovoreni konsenzus, a ne jednostrano nametanje.
Historijski kontinuiteti moraju se odmjeriti uporedo sa savremenim realnostima: plemenski zahtjevi za zemljištem koji upravljaju sa 65 posto južnih teritorija, rezerve ugljikovodika koncentrirane su u tri bazena i razlike u broju stanovnika gdje Tripoli ima 2 miliona stanovnika, dok južne općine u prosjeku imaju 30.000. Formule za raspodjelu resursa moraju se kodificirati kako bi se spriječilo traženje rente, posebno s obzirom na unosne libijske prihode od nafte.
Javne konsultacije zahtijevaju robusne metodologije, a ne simboliku. Osim toga, nametanje granica bez plemenske i zajedničke podrške garantuje pobunu. Pa ipak, libijski kontekst zahtijeva dodatne zaštitne mjere: nezavisne mehanizme za rješavanje sporova i eksplicitno odbacivanje referenduma, koji pojačavaju polarizaciju u fragmentiranim društvima.
Konačno, rješavanje sporova zahtijeva trajnu arhitekturu. Nigerijska nacionalna komisija za granice, koja djeluje od 1987. godine, nudi predložak: neutralno tehničko tijelo ovlašteno za rješavanje međupokrajinskih sukoba i upravljanje prekograničnim resursima. Međutim, u Libiji, gdje se 40 posto predloženih granica preklapa s teritorijama milicija, takva komisija će trebati ovlaštenje za raspoređivanje timova za verifikaciju i nametanje obavezujuće arbitraže, uz podršku međunarodnih garanta kako bi se spriječila politizacija.
Težak zadatak, s obzirom na trenutnu situaciju, ali cijena nedjelovanja raste svakodnevno.
Glavni libijski izvozni proizvod – nafta, ostaje talac blokada naoružanih grupa, čak i dok 1,5 miliona ljudi nema pristup zdravstvenoj zaštiti, dok općine, lišene sredstava i autoriteta, ne mogu pružiti osnovne usluge. Svake godine fragmentacije produbljuju kleptokratske mreže, radikaliziraju marginalizirane populacije i narušavaju povjerenje u javne institucije.
Čudno, ali pobuna iz 2011. godine zahtijevala je dostojanstvo i pravedan razvoj. Stoga, preispitivanje administrativnih granica ne bi trebalo biti puka kartografska vježba, već sama osnova za demontiranje milicija, preraspodjelu resursa i obnovu društvenih ugovora.
Bez ovoga, libijski suverenitet će ostati fikcija koju održavaju samo strani pokrovitelji i kleptokrati.
