Emmanuel Todd
PISjournal – U tri sedmice koje su uslijedile nakon 7. oktobra 2023. godine, kada su obnovljeni sukobi između Izraela i Hamasa, svjedočili smo, u sirovom i nagonskom stanju, preferenciji Vašingtona za nasilje. Pred ratom koji na obje strane ubija pretežno civile, Sjedinjene Države su se odmah opredijelile za zaoštravanje sukoba.
Dana 8. oktobra Amerikanci prebacuju prvi nosač aviona u istočni Mediteran kako bi podržali Izrael, a 14. oktobra šalju i drugi. Ovoj instinktivnoj reakciji ne odgovara nikakva vojna nužnost. Ko je mogao vjerovati u iranski napad? Izrael posjeduje nuklearno oružje, Iran ne.
Potom, Džo Bajden odlazi u Tel Aviv u znak solidarnosti i, po povratku, 20. oktobra drži djetinjasto uprošćavajući govor: Hamas = Putin, Izrael = Ukrajina. Zaboravio je da u Izraelu živi blizu milion građana koji su došli iz Rusije, čvrsto vezani za svoju izvornu kulturu, građana kojima su, ma što pričali zapadni mediji nerazumljivi i potiranje ruskog jezika što ga provodi Kijev, i nacistički simboli ukrajinskih ekstremista. Ravnodušnost Vašingtona prema konkretnim Izraelcima je fascinantna. Sjedinjene Države izjavljuju da su bezgranično solidarne s jednom imaginarnom zemljom.
Dana 27. oktobra 2023. godine, Sjedinjene Države odbijaju glasati za rezoluciju kojom je trebalo da se uspostavi „humanitarno primirje, trajno i produženo“ koju je predložio Jordan. 120 nacija, međutim, glasalo je za, 45 se uzdržalo, a samo 14 je glasalo protiv – Izrael, Sjedinjene Države, Fidži, Tonga, Maršalska Ostrva, Mikronezija, Nauru, Papua Nova Gvineja, Paragvaj, Gvatemala, kao i Austrija, Mađarska, Češka i Hrvatska (utvara Austrougarske carevine?). Američki glas protiv primirja je nihilistički, on odbacuje zajednički moral čovječanstva.
Većina zapadnjaka se uzdržala, računajući i one iz američke osovine u Evropi, kao što su Velika Britanija, Poljska i Ukrajina. S jordanskim prijedlogom slažu se Francuska, Norveška, Irska, Španija i Portugal, kao i Rusija i Kina. Njemačka se uzdržava, što je izbor koji donekle ublažava njen tradicionalni stav, u načelu naklonjen Izraelu.
Razilaženje Zapada nesumnjivo otkriva kako opstojnost običnog morala (masakriranje civila mora da prestane), tako i refleks straha pred strateškom neodgovornošću SAD. Svojim glasanjem, pak, Sjedinjene Države odlučuju da, dok je rat u Ukrajini u punom jeku, odmah i trajno odbiju muslimanski svijet od sebe.
Tumačenje koje najmanje zabrinjava predstavljalo bi podršku Sjedinjenih Država ratu protiv Hamasa kao način da drugi zaborave, i da one same zaborave, kako upravo gube rat u Ukrajini. Konačno jedno poprište operacija na kojem one mogu slobodno djelovati, bez straha od ruskih represalija, da još malo više bombardiraju Siriju, možda i Iran jednog dana. Istočni dio Mediterana je zapravo jedino more u kojem su američki nosači aviona operativni, pošto su kineske hipersonične rakete od njih napravile oružje koje je zastarjelo za obranu Tajvana.
Ali Vladimir Putin šalje 18. oktobra na Crno more migove naoružane raketama „kindžal“, koje za pet do deset minuta mogu da udare na te nosače aviona.Štampi na Zapadu, koja nas je mjesecima napajala iluzijama o pobjedonosnoj ukrajinskoj kontraofanzivi, laknulo je, sasvim nesporno, što je sada morala da usmjeri pažnju na taj novi rat.
Što se Sjedinjenih Država tiče, pojam nihilizma omogućava nam da odemo dalje s tumačenjem: njihovo nepromišljeno i neiznijansirano angažiranje na strani Izraela samoubilački je simptom.
NATO je u ratu. U jedanaestom poglavlju smo vidjeli da je većina nezapadnih zemalja (Ostatak svijeta) naklonjena Rusiji i da je njihovo odbijanje da poštuju zapadne sankcije omogućilo ruskoj ekonomiji da se održi. Vidjeli smo kako se Saudijska Arabija usklađuje s Rusijom u određivanju cijene nafte, miri se s Iranom (saveznikom Rusije), pod dobronamjernim nadzorom Kine (saveznikom Rusije).
NATO, osim toga, upravo gubi industrijski rat, pošto se pokazao nesposobnim da proizvede dovoljne količine municije i raketa. Početkom oktobra 2023. godine neuspio ljetnji ukrajinski ofanzivni napad bio je poznat svima, te se počelo s spekulacijama i o slomu kijevske vojske. A upravo u tom kontekstu se američka vlada odlučila da učvrsti podršku muslimanskom svijetu Rusiji.
Ratoborni stav Bajdenove administracije, proširen od Ukrajine do Bliskog istoka, dao je mogućnost Rusiji, koja je u ratu, da se pojavi kao snaga mira. Za arapski svijet, ona je sada čak jedini mogući štit od obnovljenog nasilja SAD-a. Preferencija Vašingtona za rat navodi nas na zamisao da će se Izraelci, umorni od svog beskrajnog rata, na kraju okrenuti Rusiji, kojoj su bliski kao ljudi, da im ona pomogne da se izvuku iz klupka represalija.
Ako hoćemo da predvidimo strateška opredjeljenja Amerike, moramo, dakle, hitno napustiti aksiom racionalnosti. Sjedinjene Države ne teže pobjedi uz procjenu troškova. U selu Vašington, u zemlji masovnih pucnjava i ubistava, u času nulte religije, prvi nagon je potreba za nasiljem.
