PISjournal – Oružje je možda utihnulo, ali Gaza danas leži u ruševinama, daleko većim nego što su mnogi mogli i zamisliti.
Ono što su izraelska vojna agresija i sistematsko razaranje nanijeli Pojasu Gaze tokom više od dvije godine predstavlja katastrofu čije razmjere svijet tek sada počinje shvaćati. Kako međunarodni mediji, humanitarne organizacije i posmatrači konačno budu imali potpuniji pristup Gazi, sumorna istina će uskoro postati vidljiva: ovo nije ratna zona kojoj je potreban samo prekid vatre, već krajolik razaranja koji zahtijeva pravdu, obnovu i fundamentalno preispitivanje značenja pojma „mir“.
Okončanje vojnih operacija tek je prvi korak. Mir i stabilnost zahtijevaju mnogo više od prestanka bombi i metaka – potrebno je da se ono što su stanovnici Gaze preživjeli ne samo prizna, već i da se nikada više ne dopusti da se ponovi. Reparacije, smislena odgovornost i sveobuhvatan proces obnove moraju biti u prvom planu svakog sporazuma. Bez njih, Gaza će ostati ljuštura patnje, otvorena rana u savjesti čovječanstva.
Posljedice izraelske kampanje su zapanjujuće. Prema vlastima Gaze, preko 67.000 Palestinaca je ubijeno, hiljade se vode kao nestale, a procjenjuje se da je više od 20.000 djece poginulo. Uništavanje infrastrukture je gotovo potpuno: više od 90 posto puteva je oštećeno, bolnice, škole i vodovodni sistemi uništeni, a čitava naselja izbrisana sa lica zemlje.
Međunarodne agencije optimistično procjenjuju da će obnova Gaze koštati čak 40 milijardi dolara i trajati najmanje deset godina. Mnoga naselja su i dalje prekrivena ruševinama, natopljena zagađivačima i zatrpana neeksplodiranom municijom. Preživjeli se vraćaju samo da bi pronašli ništa: nema zidova, nema krovova, nema sigurnog prolaza.
Ovo je svijet s kojim se sada suočavaju preživjeli u Gazi. Šok konačno stiže. Satelitske snimke koje su nekada izgledale kao apstraktno razaranje sada otkrivaju ljudske priče o gubitku: porušene domove, srušene bolnice, sravnjene pijace. Fotografije djece s natečenim stomacima, porodica koje prebiru po ruševinama tražeći ostatak bilo čega što bi se moglo spasiti, čitavih porodica zatrpanih pod ruševinama – sve je to oduvijek bilo stvarno, ali sada je neosporno.
Ali prava mjera pravde bit će to hoće li svijet djelovati na osnovu onoga što sada vidi. Prekid vatre ili primirje ne briše obavezu obnove. Stajati uz Gazu danas više nije simboličan moralni gest. To je hitan zahtjev: osigurati da tuga stanovnika Gaze ne bude ponovno pretočena u još jedan krug razaranja.
Prvo, mora se uspostaviti puna odgovornost – bez izuzetka. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu ne smije biti veličan zbog navodnog „pristanka“ na mirovni plan; umjesto toga, treba ga prepoznati kao optuženog za ratnog zločinca koji se suočava s istragom.
Međunarodni krivični sud već je izdao naloge za hapšenje i Netanyahua i njegovog bivšeg ministra odbrane, Yoava Gallanta, zbog zločina koji uključuju korištenje gladi kao ratnog oružja, ciljanje civila i progon. Ovi nalozi zahtijevaju provođenje. Politički imunitet i diplomatska zaštita ne bi trebali da ga štite.
Netanyahu ne smije biti nagrađen zbog povinovanja pritisku. Treba ga krivično goniti, a ne slaviti. Kada globalni lideri čestitaju počinitelju umjesto da zahtijevaju odgovornost, oni signaliziraju da genocid i masovni zločini imaju put do poštovanja.
Drugo, reparacije moraju biti značajne i obavezujuće. Prema međunarodnom pravu, žrtve teških kršenja ljudskih prava imaju pravo na efikasne pravne lijekove: restituciju, kompenzaciju, rehabilitaciju, satisfakciju i garancije neponavljanja. Nikakve polovične mjere ili simbolična kompenzacija nisu dovoljne nakon što Gaza pretrpi razmjere patnje. Rekonstrukcija mora obnoviti infrastrukturu, obnoviti kuće, vratiti komunalne usluge, obezbijediti zdravstvenu i psihološku podršku i omogućiti održivu egzistenciju.
Treće, proces obnove mora biti transparentan i inkluzivan. Narod Gaze, a ne udaljeni birokrati, trebali bi voditi odluke o tome kako će se njihovi domovi i gradovi obnoviti. Arapske države, međunarodni donatori, UN i civilno društvo moraju usvojiti mehanizme nadzora kako bi osigurali da sredstva stignu do namijenjenih korisnika i da se ne preusmjeravaju kroz pokroviteljstvo ili korupciju. Obnova ne može biti ponovna okupacija od strane stranih agendi; to mora biti nacionalni preporod.
Četvrto, moraju se dati garancije da se ova razaranja nikada više neće ponoviti. Sporazumi o prekidu vatre moraju uključivati obavezujuće klauzule protiv opsade, taktika izgladnjivanja, prisilnog raseljavanja i nesrazmjerne upotrebe sile. Pravila angažmana moraju nedvosmisleno poštovati civilne živote i civilne objekte. Tolerisati buduća kršenja znači davati im dozvolu.
Peto, sjećanje je važno: Gazi su potrebne komisije za istinu, obilježavanje i okvir za pravdu koji neće dozvoliti da se zločini zaborave ili zanemare. Svako ubistvo, nestanak i uništena zgrada moraju biti dokumentovani – a ne tiho zakopani u izvještajima UN-a ili zaboravljeni u medijskim ciklusima. Međunarodnoj komisiji treba dati neograničen pristup i ovlaštenje da istražuje, ekshumira masovne grobnice, identifikuje žrtve i preporučuje krivično gonjenje. Svijet ne smije ponavljati poznati scenarij šutnje nakon masakra.
Onima koji kažu da poslijeratno upravljanje mora biti praktično i oprezno, kažem: nema mira bez pravde. Nema stabilnosti bez povjerenja. I nema odavanja počasti mrtvima u Gazi bez priznavanja njihovih prava. Svako odlaganje obnove ili odgovornosti predstavlja izdaju.
Da, put pred nama je dug. Ali neka ovaj trenutak bude prekretnica. Gaza mora biti više od žrtve rata. Mora postati svjedočanstvo o sposobnosti čovječanstva da se obnovi iz ruševina. Svijet mora izdržati ovaj test – ne zbog onoga što Gaza jeste, već zbog onoga što ona od nas zahtijeva.
I nikada ne smijemo zaboraviti: rat je možda završen, ali obaveza je neprestana.
