PISjournal – Nova Sirija, u kojoj prednjači Turska, trenutno je postala teritorija rivalstva između Turske i Izraela.
U opširnoj analizi objavljenoj u izraelskom listu Yediot Aharonot, izraelski vojni analitičar Ron Ben-Yishai piše: “Izraelske sigurnosne agencije su zabrinute da Turska pokušava popuniti prazninu koja je nastala padom Assadovog režima”.
Ben Yishai dodaje: “Izraelski režim je zabrinut da će u Siriji sunnitska osovina Muslimanskog bratstva koju predvodi Turska zamijeniti ši’itsku osovinu pod vodstvom Irana.
Ben Yishai piše: “Izvođenjem zračnih napada na sirijske vojne baze, posebno na vojni aerodrom T-4 u pokrajini Homs, Ankari smo poslali jasne poruke budući da je Turska namjeravala da tamo postavi radarske i sisteme protivvazdušne odbrane.”
Izraelski ministar odbrane, Katz, nedavno je izjavio: “Cilj ovih napada na različite regije Sirije, uključujući Damask i Homs, bio je poslati poruku upozorenja o budućnosti, direktno upućenu Erdoganu, a s ciljem sprječavanja Turske da učvrsti svoje vojno prisustvo na jugu Sirije.
Analitičar Yediot Aharonota u nastavku piše: “Reformacijom Hayat Tahrir al-Shama u vojnu strukturu, Turska se priprema za stvaranje proturske vojske koja bi, ukoliko bude raspoređena na jugu Sirije, mogla izazvati novu prijetnju po Izrael, kao što je to Hezbollah na sjeveru ili Hamas u Gazi.”
Izrael je naučio lekciju iz operacije 7. oktobra, stoga neće dozvoliti osnivanje vojnih struktura na granici sa Sirijom ili u vazdušnim bazama poput T-4. Osovina Muslimanskog bratstva na sjeveru Sirije do Jordana, Zapadne obale i Gaze pod vodstvom Turske mogla bi zamijeniti osovinu otpora koju predvodi Iran, što je za Izrael neprihvatljivo. Nije odbačeno da će Izrael postići dogovor s Turskom o podjeli uticaja u Siriji.
Moguće je postići novi plan i odnos s ciljem sprječavanja direktnog sukoba između Izraela i Turske, u okviru kojeg bi SAD i Kurdi imali uticaj u istočnoj Siriji, Rusija na zapadnoj obali, Turska na sjeveru, a Izrael na jugu Sirije. Postizanje ovakvog dogovora s Turskom je, za razliku od Irana, izvodljivo jer je Turska članica NATO-a i saveznik Sjedinjenih Američkih Država, stoga je moguće postizanje sporazuma s tom zemljom.
Ben-Yishai također tvrdi da je taj plan jedna od važnih tema o kojoj će Netanyahu razgovarati s Trumpom u Sjedinjenim Državama ove sedmice, koja će se razmatrati pored iranskog nuklearnog pitanja i pitanja talaca.
Ukazujući na još jedno temeljno pitanje koje je cilj njegove analize, Ben Yishai tvrdi: “Primarni cilj turskog prisustva u Siriji je dominacija energetskim i plinskim linijama Istočnog Sredozemlja. Turska namjerava stvoriti prepreke u ekonomskim plinskim projektima Izraela i Egipta, a pored toga, ne samo da želi pevlast nad mediteranskim plinskim poljima, već pokušava spriječiti i trgovinu plinom zemalja Istočnog Sredozemlja s Evropom. Zapravo, ta zemlja je glavna prepreka za izgradnju podmorskog plinovoda za transport egipatskog i izraelskog plina u Evropu, što bi mogao biti glavni faktor sučeljavanja Izraela i Turske.
Otkako su procjene pokazale da Istočno Sredozemlje posjeduje velike rezerve plina, porasle su i tenzije oko ovog pitanja, a bušenja na plinskim poljima u Istočnom Sredozemlju odvijaju se već skoro dvije decenije. Prema podacima Američkog geološkog zavoda i brokerskih kompanija u Istočnom Sredozemlju, ta regija se nalazi na moru plina koje sadrži oko 122 triliona kubnih stopa prirodnog plina i 1,7 milijardi barela rezervi nafte.
Najvažniji plinski izvori otkriveni u Istočnom Sredozemlju su: polje “Zuhr” kod obale Egipta sa oko 30 triliona kubnih stopa plina, polje “Leviathan” kod luke Haifa sa oko 18 triliona kubnih stopa, kao i polje “Tamar” kod obale Sirije, Libana, Kipra i Gaze, čije se rezerve procjenjuju na više od 10 triliona kubnih stopa. Plinsko polje “Afrodita” u teritorijalnim vodama Kipra također sadrži oko 8 triliona kubnih stopa. Svakako, postoji još plinskih polja koja nisu otkrivena, a procjenjuje se da sadrže do 60 triliona kubnih stopa.
Naravno, do sada je nekoliko kompanija vršilo iskopavanja, poput italijanske kompanije Eni u Egiptu i na Kipru, francuskog Totala na Kipru, te američke kompanije Noble Energy na obalama okupirane palestinske teritorije, te ruskog Novateka u Libanu. Turska, također, vrši iskopavanja uz obalu turskog Kipra smatrajući to pravom kiparskih Turaka.
Čini se kako Izraelci smatraju da je jedan od najvažnijih ciljeva turskog insistiranja na vojnom prisustvu u Siriji i uspostavljanju vojnih baza u toj zemlji, stvaranje okolnosti u kojima bi ta zemlja uspjela učvrstiti svoj položaj na putu energetskih koridora i kontrolirati plinska polja. Međutim, to je trenutno obustavljeno nedavnom preventivnom izraelskom operacijom s ciljem potpunog uništenja sirijskih vazdušnih baza koje je Turska namjeravala iskoristiti.
Vrijedi napomenuti da Turska ne priznaje sporazume o demarkaciji pomorske granice između Kipra i Izraela iz 2010. godine te Egipta i Kipra iz 2013. godine, te izvodi bušenja u moru kršeći te sporazume. S druge strane, Izrael ne dozvoljava Libanu da iskopava naftu u Bloku 9 u libanskim teritorijalnim vodama. Zauzvrat, ni Liban ne priznaje sporazum o demarkaciji granice između Kipra i Izraela i smatra ga nezakonitim. Istovremeno, vjerovatno se može reći da bi tursko vojno prisustvo u Libiji i njeni sporazumi s tom zemljom mogli biti vezani upravo za temu plina i nafte.
Turska trenutno ima vojne baze u osam zemalja. Osim Libije, može se ukazati na njene baze na sjeveru Sirije i sjeveru Iraka. Čini se da bi, s obzirom na trenutne izazove zemalja koje posjeduju zalihe plina u Istočnom Sredozemlju, osim postojećih tenzija, ovaj region mogao postati teren za snažna međunarodna rivalstva.
Plinski kompleks Istočnog Sredozemlja, kojeg čine zemlje poput Kipra, Grčke, Italije, Libana, Palestinske samouprave, Egipta, Jordana i izraelskog režima ne znači da su Turska i Sirija ostavljene po strani. Istovremeno, to ne znači ni da će sada, kada je ostvarila veliki uticaj u Siriji, Turska sjediti skrštenih ruku.
Trenutno, prisustvo turskih pomorskih snaga stvorilo je ozbiljan izazov za bušenje i mapiranje u kiparskim vodama. Neki izvještaji ukazuju na to da je turska mornarica poduzela dodatne mjere za praćenje brodova za iskopavanje IOC-a, a Evropska Unija se čini nemoćnom da joj stane na put.
U slučaju da Izrael uspije ubijediti SAD i Rusiju u vezi podjele uticaja između Turske i Izraela u Siriji, moguće je da se dogodi podjela Sirije sada kad je njena vlada privremena, osjetljiva i slaba.
Ipak, Trump je na svom posljednjem susretu s Netanyahuom u Bijeloj kući na neki način izbjegao takav plan i objavio da je Erdogan njegov prijatelj te da Izrael mora sam i na razuman način riješiti svoje probleme s Turskom. U svakom slučaju, uzimajući u obzir petogodišnji tranzicijski period sirijske vlade do osnivanja stalne vlasti, sprovođenje takvog plana moglo bi dovesti do nestabilnosti u Siriji i odgoditi obnovu Sirije do daljnjeg, jer će arapske zemlje vjerovatno postupati veoma oprezno kada je riječ o ulaganju u Siriji, barem dok ne prođe tih pet godina.
Bilo kako bilo, moguće je da će Turska, s obzirom na svoje pretenzije za kontrolom naftovoda i plinovoda i svjetskih trgovačkih koridora, odustati od vojnog prisustva u Sriji; stoga se čini da će se nastaviti izraelske mjere s ciljem sprječavanja turskog prisustva na jugu Sirije i širenja vlastite sfere uticaja, osim u slučaju da se postigne sporazum o podjeli uticaja između dva režima. Istovremeno, izgleda da SAD i Rusija nemaju ozbilje namjere da se miješaju u sukobe između Turske i Izraela.
Ekskluzivno PISjournal
