PISjournal – U maju 2023. godine, tanker Suez Rajan s teretom sirove nafte koja je pripadala Iranu zapremine 980.000 barela i vrijednosti od približno 56 miliona dolara, koji je mjesecima čekao u Južnom kineskom moru da iskrca teret za Kinu, iznenada, pod izgovorom nametanja sankcija zaplijenjen je i upućen na obalu Teksasa. pouzdan
Uprkos iranskom upozorenju i prijetnji odmazdom i protumjerama Amerika je nakon nekoliko mjeseci ispustila naftu i kaznila vlasnika ovog broda s 2,5 miliona dolara. Sada, nakon 20 mjeseci od kada je navedeni brod zaplijenjen i 15 mjeseci nakon što je njegova nafta ispuštena; dana 11. januara 2024., u znak odmazde za krađu nafte, iranska vojska je tanker Suez Rajan čije ime je preimenovano u Nicholas zaplijenila u vodama Omanskog mora uz odobrenje Organizacije za luke i brodarstvo, i prebacila ga do obala Irana. Ovaj je brod prevozio više od milion barela nafte u vlasništvu Sjedinjenih Država, u vrijednosti od oko 80 miliona dolara. Ovaj brod nije oslobođen uprkos američkim upozorenjima i čini se da se to neće dogoditi ni pod kakvim uslovima.
Ova dva vrlo važna događaja koji su svaki za sebe jedinstveni, sadrže važne tačke koje ćemo ukratko analizirati:
Konfiskacijom i krađom iranske nafte, Amerika je nastojala pokazati svoju hegemoniju svijetu i nametnuti svoju unutrašnju politiku i zakone na stupanj međunarodnih zakona.
Amerika ovom ilegalnom akcijom i zapljenom iranske nafte izvan svog suverenog teritorija pokazuje dvostruke aršine pri čemu međunarodne institucije i zakoni nemaju nikakvu suštinsku vrijednost, a pritom se po hiljaditi put dokazalo da su međunarodne institucije i zakoni oruđe kojim raspolažu velesile. Ako zemlja ima udio u globalnoj moći; ona može koristiti te instrumente proporcionalno svojoj moći i udjelu, a da u isto vrijeme ne bude odgovorna za bilo kakve nasilne i nezakonite radnje. Jer u osnovi, ovi zakoni ne mogu pozivati sile na odgovornost zbog kršenja. Očito je da slabe zemlje ne mogu koristiti pravne instrumente i međunarodne mehanizme kako bi osigurale svoja prava i interese.
Amerika je ovim nasilničkim činom nastojala ohrabriti zemlje zapadnog bloka i pobuditi nadu kod iranskih opozicionih skupina da će buntovne i neposlušne zemlje poput Irana također biti obuzdane.
Pouka koja se može uzeti iz ovih događaja je da realizam čini osnovu odnosa između država, a ne idealizam u obliku dijaloga, razumijevanja, saradnje ili iluzornih sporazuma.
Iran je veoma promišljenom strategijom zaplijenio brod u Omanskom moru kako bi pokazao da je moć neosporna ne samo u Perzijskom zaljevu; štaviše, ako to zahtijevaju interesi i politička volja Irana, u Omanskom moru, čak i na udaljenosti od 3000 km od svojih teritorijalnih voda, Iran ima prednost i mogućnost zauzimanja broda koji pripada jednoj supersili kao što je Amerika.
Iran je svojom strateškom vještom hrabrošću i strpljenjem pokazao da nikada nije napustio strategiju “oštre osvete u pravo vrijeme i na pravom mjestu.”
Ovim hrabrim postupkom, Iran je pokazao da ne samo da je zemlja koja se ne može pokoriti i “socijalizirati”, i da ne igra na terenu i u međunarodnoj zajednici po mjeri Sjedinjenih Država već da kreira novu igru i poredak koji ima potreban potencijal za stvaranje bloka moći u nastajanju zajedno sa snagom mreža otpora koje je Iran dizajnirao, uspostavio, ojačao i razvio.
Iran je svojom akcijom pokazao da razbijanje sankcija i ekonomske blokade u složenom svijetu s višestrukim mehanizmima i višestrukim nepoznatim jednačinama poput partije šaha, iziskuje različite količine talenta, inteligencije, dinamičnosti misli, znanja i iskustva, a svim ovim je Iran veoma dobro opremljen.
Oslanjanje na beskrajnu Božju moć, žrtvovanje, traženje šehadeta i vjere u proživljenje uspješne su komponente islamskog učenja kojima raspolaže Iran nasuprot svjetovnosti i materijalizma liberalizma, čiji je krajnji cilj naslađivanje i uživanje u materijalnim blagodatima. Ove komponente zajedno s geopolitikom, geoekonomijom i jedinstvenom i rastućom snagom mreža otpora pokazuje relativnu prednost Irana kratkoročno, i apsolutnu nadmoć nad Sjedinjenim Državama, dugoročno.
Iran je svojom hrabrom i ohrabrujućom akcijom poslao istovremeno tri poruke svijetu;
1.Pokazivanje iranskog autoriteta kako bi odvratili Ameriku, Evropu i međunarodne kompanije da ne ponavljaju grešku koju je Amerika počinila i da oni koji rade protiv Irana neće proći nekažnjeno.
2. Davanje morala mrežama otpora da je Iran pouzdan autoritet i da je hegemonija Amerike lažna i da se može poraziti, i da je zbog toga i moć režima kao što je okupatorski Izrael,prema riječima Sejjida Hassana Nasrallaha, glavnog sekretara libankog Hezbollaha, “slabija od paukove mreže”.
3.Da je Iran u sukobu između sila u regiji zapadne Azije i Perzijskog zaljeva, trajna i stabilna sila koja je pouzdana,odgovorna i ima jedinstven i poseban potencijal za stvaranje novog poretka.
Prema tome, poruka Irana njegovim susjedima jeste da je oslanjanje na silu poput Amerike,koja je privremena, ranjiva, nesigurna i nepouzdana zapravo nelogična i neracionalna stvar. Kako bi osigurali svoje interese i sigurnost,zemlje zapadne Azije moraju stati rame uz rame sa Iranom.
Ekskluzivno PISjournal
