Belmin Herić
Autor je magistar historije i novinar s dugogodišnjim fokusom praćenja geopolitičkih događaja na Bliskom istoku i susjednim regijama
PISjournal – Posljednja velika agresija na Iran – saveznički vazdušni napadi Izraela i SAD-a na iranske nuklearne objekte u junu 2025. – ponovno je iznjedrila pitanje moguće promjene vlasti u Teheranu i do kojeg će stepena Iranci prihvatiti nametnuti aranžman. Međutim, na historijskim i savremenim primjerima jasno se vidi da su oružni pokušaji smjene vlada rijetko uspješni i često izazivaju kontraefekte.
Štaviše, iranski narod je u više navrata iskazao odlučan otpor svakoj vlasti koju je smatrao nametnutom, pa i Pahlavijevom monarhijom.
U posljednjih nekoliko decenija niz vojnih intervencija usmjerenih ka „nametanju demokratije“ ili „izbacivanju tiranina“ pokazalo se krajnje problematičnim. Jedan široko citiran pregled američkih režimskih intervencija u hladnoratovskom periodu utvrdio je da su od 66 takvih tajnih operacija čak 40 završile neuspjehom . Općenito, eksperti zaključuju da oružana promjena režima rješava malo toga – ona uglavnom „rijetko uspijeva bez obzira na strategiju“ i u pravilu proizvodi neželjene posljedice, poput humanitarnih kriza ili slabije unutrašnje sigurnosti . Iako postoje izuzeci (na primjer, poslije Drugog svjetskog rata i invazija na Grenadu i Panamu), istraživanja pokazuju da ti slučajevi kratkoročno možda jesu doveli do povoljnijih odnosa prema SAD, dok su mnogi drugi intervencijski eksperimenti rezultirali nestabilnošću – Irakom, Afganistanom, Libijom ili Sirijom – bez trajnog uspostavljanja poželjnih demokratskih institucija.
Jedan primjer: saveznički napad na Irak 2003. uklonio je Sadama Huseina s vlasti, ali država je uveliko ostala slaba i zahvaćena nasiljem, za razliku od obećanih benefita. Slične ocjene proističu i iz najnovijih razmišljanja stručnjaka: prema jednom izvještaju, cilj promoviranja demokratije „s uperenom puškom“ (engl. gunpoint) najčešće ne dovodi do stvarne demokratizacije, već do smanjenja demokratskih standarda na terenu.
Na taj način, historijski obrazac sugerira da i pokušaj nametanja režima Iranu neće lako uroditi dugoročnim uspjehom. To ilustruje i sadašnja situacija. Nakon što je Izrael 13. juna 2025. izveo prvo iznenadno vazdušno dejstvo na teritoriju Irana pod obrazloženjem da Teheran gradi nuklearno oružje , operacija je eskalirala sa snažnim američkim bombaškim udarom na iranske podzemne oblike obogaćivanja urana.
Reuters je izvijestio kako je ovo bio „najveći zapadni vojni udar na Islamsku Republiku od 1979. godine“. Donald Trump otvoreno je u danima napada pričao o promjeni režima u Iranu, čak iako je izbjegavao taj termin, poručujući da ako trenutna vlada ne može “učiniti IRAN PONOVO VELIKIM”, onda „zašto ne bi došlo do promjene režima“ . Slično tome, izraelski političari govorili su o ambiciji da se “sruši tvrdi šitski klerikalni establišment koji vlada Iranom od 1979. godine” . Takve izjave pokazuju da mnogi vodeći zapadni i regionalni akteri vide Teheran kroz prizmu želje za promjenom vlasti (bilo na platnu nove politike, bilo na „povratku“ monarhije).
Međutim, analize i iskustvo sugeriraju da i kada bi se upustili u to rezultat bi isti obrazac: smjena vlasti „po diktatu“ ne bi donijela stabilniji sistem, a iranska javnost bi reagovala otporom. Iranski sistem vlasti je po definiciji jedinstven: on kombinuje elemente republike s vrhovnom vjerskom upravom (princip velayat-e faqih, čiji je začetnik Ruhullah Homeini postavio još prije 1979.). Nakon revolucije uspostavljen je ustav kojim su uvršteni moderni organski dijelovi vlasti – jednokomorni parlament (Majles), predsjednik izabran na općim izborima, te nezavisno pravosuđe – ali su oni podređeni duhovnom vrhu.
S ovakvim sistemom vlasti u pozadini, svakom spoljnjem uplitanju najprije će prisustvovati kombinacija iranskog nacionalnog ponosa i skepse. Također, tradicionalne patriotske i sekularne grupe unutar Irana historijski se nisu zalagale za restauraciju Pahlavijeve monarhije. Stav Irana je da je nasljednik dinastije Pahlavi – Reza Pahlavi – bez legitimiteta jer se oslanja „isključivo na vezu sa svojim ocem, diktatorom oborenim od miliona Iranaca 1979. godine“ .
Ovu formulaciju vrijedi razumjeti: i unutar dominantnog narativa, shvata se da je Pahlavijev otac, posljednji šah, zbačen u masovnom građanskom ustanku – „od strane miliona Iranaca“ – zbog njegove represije i zavisnosti od stranih sila. Ukratko, glasovi koji se zalažu za Pahlavijevu restauraciju u uskom krugu iseljenika ne odražavaju masovni otpor među domicilnim Iranicima. Historijski gledano, i događaji sa početka Pahlavijeve ere u Iranu ukazuju na to da je nametanje vlasti izazivalo bunt.
Reza Šah Pahlavi je 1921. godine došao na vlast uz pomoć britanske intervencije, kojom je srušena dotadašnja iranska dinastija Qajar . Kasnije su Britanci i Sovjetski Savez 1941. prisilili Rezu Šaha na abdikaciju u svjetlu Drugog svjetskog rata, šaljući njegovog sina, Muhameda Rezu Pahlavija, na prijesto . Pokušaj prenamjene autoritarnog režima kroz šahovsko obnavljanje na osnovu spoljne podrške posebno je očigledan u puču iz 1953., kad su CIA i MI6 organizovale rušenje demokratski izabrane vlade Mosaadega i vraćanje šaha na vlast . Unatoč uspjehu tog puča, on je trajno narušio kredibilitet Pahlavijevog režima u očima mnogih Iranaca. Konačno, povećavanje represije, društvenih nejednakosti i osjećaj kulturološkog stranačkog nametanja doveli su u 1978–79. do masovnih ustanka.
Britannica navodi da je to bio “narodni ustanak u Iranu” koji je 11. februara 1979. srušio monarhiju i uspostavio Islamsku Republiku . U januaru 1979., kada je šah sa porodicom pobjegao u egzil, regentski savjet koji je formiran da obnaša vlast nije uspio funkcionisati. Nakon što je vojska 11. februara 1979. objavila neutralnost, Pahlavijev režim je praktično pao zbog unutrašnjih pobuna i masovnog odbacivanja.
Neposredno nakon revolucije, raspisan je nacionalni referendum u martu 1979. kojim je iranska javnost odlučila hoće li u potpunosti ukinuti monarhiju i uspostaviti Islamsku Republiku. Prema iranskim izvorima, za novo uređenje glasalo je gotovo 99% učesnika – od oko 90% građana s pravom glasa, čak 98,2% potvrdno je izglasalo Islamsku Republiku i time završilo epohu Pahlavijeve vladavine.
Time je zvanično stavljeno ad acta svako pitanje povratka monarhije. Činjenica da gotovo cjelokupna tadašnja populacija pristupa uvođenju nove države, pod sloganom „Sloboda, nezavisnost i Islamska Republika“ , jasno pokazuje da su želje naroda usmjerene ka tome da vlast potiče iz njihovih glasova, a ne sa strane. Čak i kasnije opozicioni prosvjedi, nisu bili usmjerena ka povratku šaha. Obrnuto, to su bili zahtjevi za sekularnijim, decentraliziranim društvom, ali ne automatski za monarhiju.
Prema svim dostupnim podacima, nikakav bunt protiv Islamske Republike nije značio želju za ponovnim uvođenjem Pahlavijeve dinastije. Štaviše, državna novina naglasila je kako su monarhisti „učestvovali u rasplamsavanju sukoba među opozicijom“ i da je njihova aktivnost „produbila ideološke razlike među protivnicima vlasti“ . Takav narativ sugeriše da su gotovo sve opozicione energije bile iscrpljene sukobima u maloj emigrantskoj grupi, umjesto usmjerenja na vlastiti narod.
U konačnici, ponovljeni historijski primjeri govore da iranski narod ne želi vlast nametnutu izvana, a posebno ne monarhiju koju su smatrali stranim projektilom. Brojni eksperimenti promjene režima u svijetu – od smjene diktatora u Latinskoj Americi do invazija na Bliski istok – često su se pretvorili u kontraproduktivni odljev krvi i haos, umjesto da afirmišu volju naroda.
U tom svjetlu, najnovija kriza čini se da će konsolidirati postojeći poredak u Iranu: vanjski napad obično skreće javnost na stranu vlasti koja se brani, a ne na monarhiste ili strance. Jednako tako, iranolozi i geopolitičari znaju da očuvanje mira košta manje od dugotrajne vojne operacije.
Kako je upozorio vodeći analitičar na Cato institutu Ben Denison , nastojanja oružane promjene režima „rijetko uspijevaju kao što se prvotno pretpostavljalo“ i obično se moraju preispitati kad „resursi za uspjeh“ ispadnu veći nego što su prvobitno zamišljeni. Sve u svemu, oba zbivanja – globalna iskustva i iranski odgovor – ukazuju na zaključak da i ako neki akter pokuša nametnuti u Iranu Pahlavijev ili bilo koji drugi režim, reakcija većine Irana neće biti podrška takvom pokušaju, nego njegovo čvrsto i odlučno odbacivanje.
Ekskluzivno PISjournal
